Tito je rekao NE Staljinu i strašnom Sovjetskom savezu i istrajao u tome. Veljko Milatović je rekao NE strašnom maršalu Titu i istrajao na svome. Jakov Milatović je rekao NE pečenim, paniranim i pohovanim kokoškama – i kokoške su bile jače.
5Jakov Milatović je vratio Skupštini na ponovno odlučivanje zakone o unutrašnjim poslovima i Agenciji za nacionalnu bezbjednost. Nakon toga je sazvao sastanak svih parlamentarnih partija kako bi raspravljali o krizi u državi. Na ovo drugo mu se niko nije odazvao, a ono prvo su mu ponovo usvojili u Skupštini.
Kako je Milatović predosjetio da mu opet niko neće doći na žurku, poslužio se starim trikom iz osnovne i srednje škole i pustio „bubu“ kako će doći i ONA. Ali znaju i oni da nema on taj uticaj da dovede ni NJU, niti bilo koga bitnijeg, pa su odlučili da se opet ne pojave – kao zaboravili da dođu.
Ono što nisu zaboravili jeste da NJU priupitaju za to. Na pitanje da li je tačno da je kabinet predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen zatražio od predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića da posreduje između vlasti i opozicije zbog trenutnih dešavanja, iz Delegacije su odgovorili: NE.
Razloga je više zašto je odgovor bio negativan, ali je suština samo jedna – EU svejednoća.
Evropsku komisiju i njenu predsjednicu Fon der Lajen baš briga za to da li će biti dijaloga između opozicije i vlasti. Takođe im je svejedno da li će u tome posredovati bilo ko, samo da nisu oni. I na kraju, baš ih briga za predsjednika Milatovića, koji ni sa više puta zamrzavanim kokoškama ne može da izađe na zelenu granu, a ne sa jednom EU.
Jer EU i njene institucije nikada nijesu bile previše posvećene strogom poštovanju standarda koje su same donijele. Ono o čemu su uvijek više brinuli jeste opstanak Unije po svaku cijenu. Ukoliko bi se EU raspala, na tržištu rada bi se pojavile desetine hiljada nezaposlenih koji su do juče primali enormno visoke zarade. A da bi se to desilo, upravo bi oni morali da pristanu da sami sebe otpuste. Logično je da neće, pa se svim silama trude da održe nešto što odavno nema vrijednost i svrhu kakvu je imalo prije dvadeset ili trideset godina.
Jer da ima, danas ne bismo gledali neonacističke istupe ni u Italiji ni u Mađarskoj, kao ni to da se Crna Gora, po skraćenoj proceduri, silu na sramotu, gura u Uniju u kojoj nikog nije briga da li ANB može po svom nahođenju da ugrožava i krši povelju o ljudskim pravima i slobodama na kojoj počiva EU, ili zakon o unutrašnjim poslovima koji daje pravo čelnicima MUP-a i Uprave policije da otpuste bilo kog zaposlenog bez ikakvog obrazloženja.
Dakle, ljudska prava mogu – ali i ne moraju, nije nužno, kažu. Dok komercijalni lanci, megatrgovci i monopolisti mogu bez ikakvog problema. Jer na kraju dana matematika je isto što i logika: ljudska prava i slobode, kao ultimativne vrijednosti i temelji Unije, ne donose novac, dok sa druge strane ovi pune kasu iz koje se plaća preglomazna evropska administracija, koja je vremenom naučila da je baš briga za sve.
Priča se zatvara tamo gdje je i počela – na onom čuvenom „NE“. Samo što su nekada ta „NE“ značila otpor, suverenost i kičmu, a danas su svedena na formalnost bez posljedica
Ali, ako ništa, makar gledamo kako se dojučeranji euro-skeptici, poput Mandića i Kneževića, zalažu da ulazak Crne Gore u EU. Ok, znamo da je to nametnuto i većinom samo deklarativno ali opet je simpatično gledati kako izgovaraju te riječi u koje ne vjeruju. Biće simptično, njih iste, gledati kako organizuju i slave 20 godina od svog najvećeg političkog i poslovnog poraza. Ok, neće ni to biti ni najmanje iskreno, i sigurno neće biti ni spektakularno i veselo, jer to su te korote iz kojih se nikada ne izlazi, ali biće krajnje simpatično za gledati ih onako upraradirane kako sjede u prvom redu i nemušto izbjegavaju kamere.
Namjestiće mašnJe i prikačiti crnogorske grbove, Demokrate će sigurno oko vrata zakititi i šalove reprezentacije, jer koga briga što ne navijaju za nju i što će tog dana biti preko 30 stepeni Celzijusa kada je fotelja njihova nacija... Biće to veoma slično kao i proslava 100 godina FK „Budućnost”. Iste faca, ista energija i ne-ljubav, ista ona urođena neiskrenost i šund, a biće kažu i pevaljki.Bujrum.
U sredini reda, ukoliko bude ikakvog protokola trebalo bi da budu njih dvojica. JEDAN koji je rekao NE Slobodanu Miloševiću i užasnom VII bataljonu i pobijedio ih, i Drugi koji je tog 21. maja 2006. rekao NE svojoj državi – i izgubio!
I tako se priča zatvara tamo gdje je i počela – na onom čuvenom „NE“. Samo što su nekada ta „NE“ značila otpor, suverenost i kičmu, a danas su svedena na formalnost bez posljedica. Jedni ih izgovaraju bez težine, drugi ih ignorišu bez griže savjesti, a treći se prave da ih nijesu ni čuli.
U toj igri lažnih principa i stvarnih interesa, jedino što ostaje dosljedno jeste – ravnodušnost. I domaća i evropska, kao i lična korist – domaća i evropska.
