Najveći prijatelj Crne Gore u anglosaksonskom svijetu, iskreni, filantropski motivisani, borac za njenu državnu suverenost i nezavisnost, te nezvanični diplomatski predstavnik crnogorskog dvora i Vlade, u Velikoj Britaniji, član Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore, profesor iz VinčesteraAleksandar Divajn (Alexander Devine), autor je nekoliko knjiga, brošura i radova o Crnoj Gori.
Prof. Aleksandar Divajn
Pomenimo ovom prigodom najbitnije:
-“Montenegro in history, politics and war” (London, 1918).
-“A few facts concerning the intrigue against Montenegro” (Winchester 1919).
-“The mystery of Montenegro” (London, 1920).
-“British prestige in the Balkans. (Winchester 1920)”.
-“Montenegro and Serbia (The Spectator, London, 1920).
-«Montenegro The warior people of the Black Mountain”, London, 1923.
-“Off the map: the story of the suppression of Montenegro: the tragedy of a small nation, Chapman & Hall, Henrietta Street, London, (1921).
-“The Martyred Nation, a plea for Montenegro, London, (1924).
-“The arrest of Stephen Raditch” (1925).
- Abyssinia: her history and claims to the holy places of Jerusalem (1926).
Prof. dr Antonio Baldaći, sa Univerziteta u Bolonji, takođe, istinski prijatelj Crne Gore, predsjednik Komiteta za nezavisnost Crne Gore u Bolonji, koji je bio dugo godina sarađivao sa Aleksandrom Divajnom, bilježi da je Divajn 1927. godine napisao knjigu pod naslovom „Il silenzio sul Montenegro“ (Tišina nad Crnom Gorom). Koliko nam je poznato, ta Divajnova knjiga, za koju autor navodi da je konačno završio krajem 1927, a koja nosi naslov „Silence of Montenegro“ (Tišina Crne Gore), ostala je u rukopisu, odnosno, nije objavljena, mada to pitanje treba dodatno istražiti.
Prof. dr Antonio Baldaći
Divajnova knjiga “Off the map: the story of the suppression of Montenegro: The tragedy of a small nation”, Chapman & Hall, Henrietta Street, London, (1921) - „Izbrisana sa mape..., promovisana je na stranicama „Crnogorskog ogledala“ iz San Franciska, na taj način što je časopis Nikole Petanovića izdvojio i objavio integralno jedno poglavlje te Divajnove knjige, pod naslovom „The Supperssion of Montenegro“. Nikola Petanović činio je to kako bi opis tragedije Crne Gore koju je Divajn prezentirao u svojoj knjizi učinio dostupnim čitaocima svog časopisa na engleskom jeziku [1].
Nikola Petanović
Navedena Divajnova brošura (koja u orignalu ima 47 stranica), bavi se analizom procesa i okolnosti koji su doveli do kraja Kraljevine Crne Gore. Opisuje kako je Crna Gora uništavana i izbrisana sa mape Evrope; kakvu je tragediju doživjela jedna mala nacija; kako je žrtvovana njena nezavisnost i oteta joj sloboda; kakvu je ulogu Crna Gora odigrala u Prvom svjetskom ratu kao saveznička država; kako je postupao njen vladar kralj Nikola; kako su Srbija i drugi saveznici bili nelojalni prema Crnoj Gori; kako je njena vojska doživjela slom; zašto i kako je došlo do pada Lovćena u ruke Austrijanaca; kako su kralj Nikola i crnogorska vlada otišli u egzil u Francsukoj i tamo de facto držani kao zatvorenici; kako je 1918. Srbija uvela vladavinu terora u Crnu Goru; kako je njena anticrnogorska probaganda trijumfovala; kako je Podgorička skupština 1918. falsifikovala volju crnogorskog naroda; te kakav status Crna Gora treba da ima u budućnosti koju Divajn naziva “Irskom Balkana”; kako su se Francuska i Velika Britanija odnosile prema Crnoj Gori; u čemu se ogleda porijeklo srpsko-crnogorskog sukoba; kakva je bila uloga “Crne Ruke” protiv Crne Gore; kakav je bio položaj Crnogoraca izbjeglih u Francusku, usljed invazije Austrije na Crnu Goru; kako je Krfska deklaracija 1917. tretirala Crnu Goru itd.
Iz te Divajnove knjige, u prijevodu sa engleskog na crnogorski jezik izdvajamo najvažnije djelove. Naime, on u tom djelu iz 1921. u prijevodu na crnogorski naslovljenom “IZBRISANA SA MAPE - UNIŠTENJE CRNE GORE - TRAGEDIJA MALE NACIJE”, najprije objavljuje sljedeće:
,,Zbog njih sam čovjek bez zavičaja, ne daju mi moj pasoš da vidim suprugu i djecu u Francuskoj dok ne prihvatim srpsku nacionalnost. Oni prave anarhiste od nas.''- Uvaženi crnogorski emigrant koji je pisao autoru iz Beča“.
Zatim Divajn bilježi sljedeću posvetu:„POSVEĆENO SVIM CRNOGORCIMA KOJI IZ ODANOSTI KRALJU I LJUBAVI ZA DRŽAVNU NEZAVISNOST DANAS LUTAJU KAO BESKUĆNICI, IZBJEGLICE U EGZILU, ILI SU PROGNANI U PLANINAMA SVOG ZAVIČAJA“.
U uvodnom dijelu Divajn konstatuje, između ostalog, i ovo:
„Kako su ugušili Crnu Goru? Kako se dobilo odobrenje francuske vlade, kako su ubijedili Italiju i Veliku Britaniju da pristanu na brisanje Crne Gore sa liste evropskih naroda?
Finansijskim koncesijama, intrigama i klevetama, srpska vlada je postigla svoj cilj, a zapadu, umornom od ratovanja, i ravnodušnom na međusobne borbe Slovena, bilo je lakše pustiti da se situacija odvija svojim tokom.
Zavjesa se spustila na tragediju Crne Gore a autor nema ni najmanju namjeru da tjera britanski narod u rat u ime Crne Gore. Ako Crna Gora želi jednog dana da dobije mjesto u slobodnoj konfederaciji balkanskih država, crnogorski narod mora sam osvojiti svoju slobodu.
Ali nestanak sa mape Evrope ove najmanje od malih nacija ne smije se ispričati a da ne otkrijemo istinu o njenoj ubijenoj slobodi.
Zapanjujuće je kako jedva jedna osoba od hiljadu može ispričati kako se ovaj nestanak desio. U ime pravde, treba odati počast hrabrom, nesretnom narodu, sada bez prijatelja, bespomoćnom, gladnom, i njihovom pokojnom kralju koji je odano služio Evropi i prvi se odupreo sili Turaka a zatim i moćnoj austronjemačkoj vojsci.
Nije u redu da se Crna Gora zaboravi zato što je mala zemlja, ili da britanski narod treba ignorisati zavjeru kojom je Crna Gora dovedena u ropstvo Srbiji.
Crna Gora nije bila bez zaštitnika u prošlosti Engleske.
Tenison je pjevao ode ovom narodu, Gledston je pozdravljao crnogorsku borbu za slobodu, a od nedavno kada je počela njena agonija, mala grupa iz ove zemlje je herojski i neumorno podržavala njen cilj.
U vjeri da će narod Velike Britanije prozreti nepravdu zbog koje je Crnoj Gori oduzeta sloboda i ukazati Evropi na opasnost politike koja ja dovela do ove nepravde, objavljujem ovaj pamflet“.
U nastavku knjige Divajn se pita i konstatuje: „Zašto Crna Gora više nije nezavisna nacija? Kako se dogodilo da kralj Nikola, koji je tako dugo vladao, bude izbačen iz zemlje i natjeran da umre u egzilu?
Ova dva pitanja su tako blisko povezana da bi jedan zajednički odgovor bio dovoljan.
Kralj Nikola u egzilu
Kralj Nikola je bio velika i jedina ozbiljna prepreka srpskom planu za Jugoslaviju, ne planu za federaciju slovenskih država već za Veliku Srbiju.
Kraljevi, kao i svi drugi, nisu uvijek dovoljno jaki da se nametnu kada državnici planiraju. Mnogi vladari nisu bili ništa više od piona u složenoj političkoj igri evropskog državništva, puka figura bez značaja.
Sada je Nikola sigurno postao pion, a nikada ga nijesu mogli ubijediti da postane pasivno oruđe srpskih političara. Najveća figura na Balkanu, njegov značaj je zaista bio veliki. Kralj Nikola je bio ličnost. Tvorac moderne Crne Gore, njegovo tijelo u ožiljcima minulih bitki sa Turcima, doajen evropske monarhije, Nikola je doživio da vidi svoju rodnu zemlju uvećanu četiri puta od početka svoje vladavine 1860. godine. Prvi i posljednji kralj Crne Gore stavljao je blagostanje i čast Crne Gore prije svega drugog, ali istovremeno je bio odan i posvećen prijatelj Srbima i cilju Jugoslovena. Nijedan suveren nije učinio više od Nikole za Crnu Goru u svojoj dugoj vladavini od 61 godinu.
Njegovo prijateljstvo prema Srbiji pokazalo se nebrojeno puta. Kada je porodica Karađorđević, koja sada vlada Srbijom, bila bez sredstava za život, Nikola ih je doveo da žive u njegovoj palati na Cetinju gdje su ostali još deset godina da žive besplatno.
Kako se onda desilo da je takav vladar poput Nikole trebao dočekati kraj svog života u egzilu, a zemlju su mu opustošili ti isti Srbi koje je toliko često i toplo podržavao?
Neosporno je da je kralj Nikola želio i radio za ujedinjenje Jugoslavije. Isto tako je sigurno da je Nikola očekivao da bude na čelu Jugoslavije kao što je dinastijaKarađorđevića danas.
Ali ono što su željeli vladari Srbije, mora ostati zapamćeno, je velika Srbija, centralizovana srpska vlada, daleko drugačija od jugoslovenske konfederacije kojoj je Nikola težio, i sa promjenjivom sudbinom rata postalo je moguće Srbiji da ispuni svoje želje, na štetu Crne Gore“.
Zatim Aleksandar Divajn piše o početku Velikog evropskog rata, odnosno, Prvog svjetskog rata i o učešću Crne Gore u njemu na stranu sila Velike Antante, kao i nelojalnom odnosu Srbije prema Crnoj Gori.
Nikola Pašić
„Kada je Austrija objavila rat Srbiji u avgustu 1914.godine, Srbija, Grčka i Crna Gora su formalno postale saveznice za odbranu i napad. Opšte je poznato kako se Grčka sa njenim kraljem oglušila o sporazum i prepustila saveznice sudbini. Sigurno je da su Crnogorci kao mali narod postupili kao Grci i stajali sa strane u ratu, Austrijanci ih ne bi zlostavljali. Zapravo, Njemačka je zaista pokušala velikim ucjenama da natjera Crnu Goru na neutralnost.
Crnogorci jednostavno nisu htjeli da ostave Srbiju - muškarci su se latili oružja, žene su priskočile u pomoć na svaki mogući način. Nikola je jednom pisao Pašiću, srpskom premijeru: ,,Srbija se može osloniti na bezuslovnu podršku Crne Gore, od koje sudbina Srbije toliko zavisi, kao i svakoj drugoj prilici». Stari kralj se bacio u rat sa istom strašću, u 75. godini je često radio 15 sati dnevno. Upravo su crnogorske trupe odmah po izbijanju rata spasile srpsku vojsku, i usputno spasile kralja Petra i njegove sinove od prisilne predaje Austrijancima.
Kakva je sudbina zadesila Crnu Goru od strane Srbije, da bi joj se odužila za neprocjenjivu pomoć ove manje nacije? Uskraćivanje svih prava nezavisne nacije i progon kralja».
(Nastaviće se)
[1] Vidi: “The Montenegrin Mirror”, Oktober, 1927, „The Supperssion of Montenegro“ by Alexander Devine, selections from „Off the Map“, p. 14-16.
