Moram priznati da nisam stručnjak za vještačku inteligenciju, bar ne kao, recimo, premijer Spajić, koji nam o AI govori sa lakoćom čovjeka što je u njoj odrastao. Ali, budući da se i u mojim godinama nova tehnologija nameće kao neizbježna stvarnost, prihvatio sam da joj se moram prilagoditi, ne kao modi, nego kao promjeni epohe.
U tom pokušaju prilagođavanja, a ne glumljenja stručnosti, oslonio sam se na znanje svoje kćerke, pripadnice generacije koja s vještačkom inteligencijom ne eksperimentiše, već je razumije, koristi i tumači. Njena stručna pomoć i sigurnost u ovom polju bile su mi dragocjena podrška u pisanju ovog teksta.
Ko zna da pliva u vremenu vještačke inteligencije
Moje razumjevanje i odnos prema vještačkoj inteligenciji (AI) najlakše bih opisao jednom slikom: kao plivanje nakon brodoloma. Neko moje generacije mora makar znati održati se na vodi, imati dovoljno kondicije da dopliva do čamca za spasavanje. Ali mlade generacije, one koje će živjeti u svijetu u kom će AI biti infrastruktura, a ne novotarija, moraju biti mnogo više od solidnih plivača. Oni moraju imati snagu, tehniku i izdržljivost da doplivaju, ako treba, i do same obale.
A za takav maraton nije dovoljna samo hrabrost pojedinca. To je odgovornost čitavog društva: obezbijediti bazene, sredstva, opremu, ali prije svega, obučiti trenere. Jer bez učitelja, bez pedagoga pripremljenih za novo vrijeme, od naših mladih plivača tražimo nemoguće. Ako iz obrazovanja uklonimo onoga ko podučava, ostaće generacija koja zna upravljati alatima, ali ne zna upravljati sobom. A nijedna nacija nije opstala na pukoj tehničkoj vještini, nego na moralnoj.
Zato je svaka retorika o AI koja se troši u PR kampanjama, a ne u učionicama i laboratorijama, ništa drugo do priprema za tonjenje. U vodi budućnosti opstaju samo oni koji znaju da plivaju, ali pliva se ne obećanjima, nego znanjem.
Svijet u koji smo već zakoračili
Svako vrijeme ima svoju prekretnicu. Za naše je to trenutak kada je čovjek dobio pristup znanju koje više ne stoji na policama, nego lebdi u nevidljivim mrežama iznad naših glava. Vještačka inteligencija je prvi put u istoriji ukinula fizičku distancu između čovjeka i saznanja.
Danas dijete iz Ulcinja, Rožaja ili Šavnika može za tri sekunde dobiti objašnjenje hemijske formule ili matematičke aksiome i teoreme koje je nekada morao tražiti u školskoj ili gradskoj biblioteci, a najčešće uz pomoć tutora.
U tom prelazu iz stvarnog u digitalno, iz papira u algoritam, iz knjige u mrežu, događa se nešto suštinski važno: znanje više nije privilegija, ono postaje javno dobro. Granice koje su nekad dijelile povlašćene škole od preostalih počinju da pucaju. Svijet postaje učionica bez zidova.
Ali svaka kapija koja se otvori donese i dilemu: da li smo mi, kao društvo, spremni preći taj prag?
Opasnost znanja koje se ne zadržava u čovjeku
Vještačka intelegincija (AI) je poput jezera koje izgleda mirno i prozirno, ali mu dubine ostaju nevidljive. Može da nam ponudi tačan odgovor, precizan podatak, elegantan zaključak, ali ne može da zamijeni tišinu u kojoj se čovjek muči sa sopstvenim pitanjem.
Naučiti misliti uvijek je bilo teže od naučiti znati. U toj razlici krije se jedna od najopasnijih zamki našeg vremena.
Jer što ćemo sa generacijama koje sve znaju, ali malo razumiju?
Što sa djecom koja umiju da pronađu informaciju, ali ne i da je provjere?
Što sa društvom koje zamijeni misaoni napor brzinom odgovora?
Nema ozbiljnog obrazovanja bez discipline, bez ponavljanja, bez greške, bez sumnje. A vještačka inteligencija je suviše brza, suviše laka, suviše gotova. Ona pomaže, ali oslobađa od napora. A čovjek koji se ne napreže, ne raste.
Tu počinje prava opasnost: da površnost postane oblik pismenosti. Da djeca čitaju sve, ali ne pamte ništa. Da greška postane neprijatnost, a ne put. Da se umjesto razumijevanja uči pretraživanje.
Nastavnik kao posljednji štit humanizma
Nijedna tehnologija neće zamijeniti čovjeka koji stane pred tablu i kaže: “Pogriješio si, ali hajde da vidimo zašto.” U tom “zašto” leži cijeli smisao obrazovanja. Nastavnik nije samo nosilac znanja; on je ritam učionice, moralni kompas, prva figura autoriteta van kuće. On je idol u kojem djeca vide šta znači biti dosljedan, strpljiv, pošten u mišljenju.
AI može objasniti mehaniku, ali ne može objasniti hrabrost.
Može izračunati rezultat, ali ne može naučiti dijete da se ne preda.
Može prikazati istoriju, ali ne može prenijeti osjećaj stida ili ponosa.
Zato je važno reći jasno i bez uvijanja: AI neće ugroziti nastavnika koji uči i napreduje, već samo onoga koji je ostao u prošlosti. Vremena se mijenjaju brže nego ikada, i kao što se djeca moraju učiti digitalnim vještinama, tako i nastavnici moraju biti pripremljeni za novu epohu u kojoj je tehnologija saveznik, a ne suparnik.
Nastavnik budućnosti nije samo predavač, već vodič kroz lavirint informacija; nije samo prenosilac znanja, već tumač smisla. On mora biti spreman da se mijenja, da uči nove metode, da razumije alate koji ulaze u učionicu. Jer ako nastavnik ne ovlada tehnologijom, tehnologija će ovladati procesom učenja i nastaje praznina koju nijedan ekran ne može popuniti.
Obrazovanje nije statična tvrđava, već živi organizam. Da bi ostalo živo, moraju rasti i oni koji u njemu rade.
Svijet koji se dijeli na one koji razumiju AI, i one koji je se boje
Najdublja pukotina našeg vremena neće biti između bogatih i siromašnih, već između onih koji upravljaju tehnologijom i onih koji joj se klanjaju ili od nje bježe. Ako ne uđemo u AI epohu pripremljeni, ostaćemo kao putnici na peronu koji gledaju voz što odlazi, a vjeruju da će se možda vratiti po njih.
U društvima koja zakasne, događa se nevidljiva ali brutalna podjela: djeca razvijenih zemalja savladavaju budućnost, dok djeca ostalih ostaju zatočenici prošlosti.
To više nije obrazovna nejednakost, to je politička, ekonomska i civilizacijska.
Zato strah od AI nije samo lični osjećaj, to je javna opasnost. Ako se plašimo, bićemo zavisni. Ako razumijemo, bićemo slobodni.
Između zloupotrebe i odgovornosti
Niko ozbiljan ne može tvrditi da AI nema svoje sjene. Manipulacija, lažne vijesti, prikupljanje podataka, narušavanje privatnosti, sve su to realne opasnosti. Ali opasnosti nijesu nestajale kada smo iz straha zatvarali vrata. Opasnosti su nestajale kada smo učili kako da njima upravljamo.
Ako je AI more, etika je kompas. Ako je AI alat, ljudskost je ruka koja ga drži.
Djeca moraju naučiti ne samo kako funkcioniše algoritam, nego i kako se donosi moralna odluka. AI nije zamjena za savjest. Ona je test za nju.
Crna Gora između prošlosti i budućnosti
Teško je ne pomisliti na našu realnost. Dok druge zemlje uvode AI od petog razreda, mi se i dalje pitamo da li je moderno obrazovanje prijetnja tradiciji. Dok drugi uče djecu analitici, programiranju i digitalnoj pismenosti, mi raspravljamo o tome da li uvesti vjeronaku u svaku školsku ustanovu, pod izgovor očuvanja indentiteta.
Ali identitet se ne gubi znanjem. Identitet se gubi kada društvo odbije da uči.
Ako želimo generaciju koja će ostati ovdje, moramo im pružiti alate za svijet koji dolazi, a ne nostalgiju za svijetom koji odlazi. U suprotnom, odgajićemo mlade ljude koji će Crnu Goru voljeti iz daljine.
Što ćemo izabrati?
AI će nas promijeniti, kao što nas je mijenjala štampa, struja, industrija, internet. Pitanje nije hoće li se promjena dogoditi, nego da li ćemo biti njeni protagonisti ili statisti.
Obrazovanje nikada nije bilo puko prenošenje činjenica. Ono je uvijek bilo most između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti. Vještačka inteligencija je samo novi materijal od kojeg se taj most gradi.
Ostaje pitanje: hoćemo li ga graditi mi, ili će ga drugi preći umjesto nas?
Ovdje se sjetih one stare anegdote.
Pitali Muja: “Jesi li, bolan Mujo, pročitao Na Drini ćupriju,”
Mujo: “Pročitao? Ja sam, bolan, po njoj hod'o”.
U svijetu koji se mijenja brže nego ikada, najopasniji stav više nije neznanje. Najopasniji stav je uvjerenje da ne moramo da učimo.
A učenje, baš kao i napredak, ne čeka nikoga.
