Koliko je toga u životu uklesano u čovjeka da ni mermer ne bi izdržao taj udar čekića. Sjećanja nijesu slaba kao što nam se ponekad čini; tvrđa su od kamena, samo što se ne vide. Nose se u grudima, pod košuljom, ispod kože, i probude se kad se čovjek najmanje nada: o prazniku, o mirisu sapuna, o buketu ljubičica.
U patrijarhalnoj kući Balkana praznici nijesu bili samo crvena slova u kalendaru. To su bili dani kada se srce oblačilo u svečano ruho. Djeca su tada hodala malo uspravnije, a žene su, iako umorne od svakodnevnog rada, imale neki tihi sjaj u očima. Čekali smo te dane kao što se čeka proljeće poslije duge zime, kao što ga i ja čekam poslije ove ovogodišnje njujorške zime.
Svijet koji ne zna da zaštiti svoje žene i majke ne može sebe nazvati ni pravednim ni civilizovanim
Osmi mart je bio poseban. Nije to bio samo Dan žena; bio je to dan kada smo učili šta znači pažnja. Koliko smo samo sa nestrpljenjem čekali da pokažemo ljubav majci, babi, učiteljici, svakoj ženi koja je bila dio našeg svijeta. Govorili smo mi njima da ih volimo i običnim danima, ali praznik je bio kruna te ljubavi. Tada je i mali buket ljubičica značio više nego ovi današnji ogromni buketi od uvoznog cvijeća.
Materijalne vrijednosti tada su bile samo san. Gledali smo izloge i maštali šta bismo poklonili majci, možda parfem, možda svilenu maramu. A stvarnost je bila drugačija: nekoliko dinara u šaci, novinska hartija kao papir za umotavanje i srce koje lupa kao da nosiš najveće blago. Sjećam se sapuna iz majčinog ormara, pažljivo umotanog, da ga poklonim učiteljici. Kad bi ga pomirisala i poljubila me u kosu, raščupanu i gustu, osjećao sam se kao da sam osvojio svijet.
Bile su tu i bombonjere djece iz imućnijih kuća, one koje su proputovale kroz mnoga domaćinstva, sa zlatnim slovima i često već isteklim rokom trajanja. A mi smo donosili sapun ili majčine neraspakovane čarape, pažljivo sačuvane “za ne daj Bože”. I nikada nijesam vidio da ih učiteljica manje cijeni. Znala je ona da u tom sapunu ima više ljubavi nego u najvećoj bombonjeri.
U našim kućama žene su slavile dostojanstveno i tiho, bez velike galame. Očevi su, po starom običaju, Osmi mart “proslavljali” u kafani. Meza, rakija, dim cigareta i čekanje da prodavnice zatvore vrata. Kad se sve zatvori, lakše je reći: “Nisam stigao.” Kao djeca prolazili bismo nekoliko puta pored kafane, nadajući se da će nas tata primijetiti i pružiti koji dinar da kupimo poklon majci, pa da ga on ponosno uruči. Ponekad bi nas vidio, ponekad ne bi. A mrak bi nas tjerao kući, sa razočaranjem koje nijesmo smjeli izgovoriti.
A opet, bilo je sreće. Koliko sam samo bio ponosan kada bi mi baba dala pare da kupim poklon majci, a majka da kupim poklone mojim babama. U tom krugu darivanja učio sam šta znači poštovanje. Nije to bio samo poklon, bio je to zavjet zahvalnosti.
Danas je drugačije. Mogućnosti su veće, izlozi sjajniji, kartice spremne. A malo je onih koji bi pomirisali mali buket ljubičica, zagrlili te i poljubili preko nepočešljane kose. Svijet je postao materijalan i brz, bez vremena za sitnice koje su nekada bile velike i dragocjene, kojima su se naše žene iskreno radovale.
Zato sam odlučio da za ovaj Osmi mart supruzi kupim najlonske čarape i onaj uvozni sapun proizveden u Meksiku, iz radnje u kojoj svaki artikal košta dolar i dvadeset pet centi. Zamotaću ga u novinsku hartiju. Moraću čak i da kupim novine, jer otkako je telefon ušao u kuću, novina nije prešla naš prag više od deset godina.
Ne radim to zbog nje, već zbog sebe. Da ponovim djetinjstvo. Da vidim hoće li savremena žena, okružena obiljem, osjetiti ono što je osjećala moja učiteljica kada bi primila sapun iz majčinog ormara. Hoće li u tom jednostavnom poklonu prepoznati sjećanje, trud i osmijeh koji nema cijenu.
Jer zahvalnost ne privlači poklon, nego namjeru. A sjećanja, ma koliko stara bila, imaju moć da nas vrate sebi.
Možda je to najveći dar koji možemo dati jedni drugima, da u vremenu plastike i sjaja sačuvamo miris sapuna iz majčinog ormara i buket ljubičica u ruci djeteta koje još vjeruje da je pažnja veća od svakog materijala.
Zato ovog 8. marta najprije mislim na svoju suprugu. Ako joj se možda i ne svidi onaj mali sapun iz radnje od dolar i dvadeset pet centi, neka barem zna da ova neplaćena poruka iz moje kolumne nosi snagu iskrene čestitke. U njoj je ono što je važnije od svakog poklona: pažnja, sjećanje i zahvalnost za sve godine zajedničkog života, strpljenja i nesebične brige za našu porodicu.
Današnji svijet nas podsjeća da 8. mart nije samo praznik cvijeća i lijepih riječi. On je i podsjećanje na borbu koja još traje
Zatim mislim na svoju kćerku, i na sve kćerke koje su odrastale sa jednostavnom, ali danas pomalo zaboravljenom vrlinom: da i najmanji znak pažnje prime sa osmijehom i iskrenom zahvalnošću. One su rano shvatile ono što život kasnije potvrđuje, da vrijednost poklona ne određuje njegova cijena, već srce iz kojeg dolazi.
Ta zahvalnost nije samo lijepa osobina, nego i rezultat odgoja, rada i unutrašnje discipline. Ona raste zajedno sa trudom, učenjem i osjećajem odgovornosti prema sopstvenom životu. Zato uspjesi takvih djevojaka ne dolaze slučajno niti preko noći. Oni su plod upornosti, znanja i karaktera, ali prije svega svijesti da se prave vrijednosti ne poklanjaju, nego zaslužuju.
Zato osmijeh kojim dočekuju i mali poklon ima posebnu težinu. U tom osmijehu nema površne radosti, već tihe zahvalnosti koja podsjeća na jednostavnu istinu: najveće vrijednosti u životu nisu u stvarima koje dobijamo, nego u onome što postajemo kroz rad, poštenje i sposobnost da cijenimo pažnju drugih.
A onda mislim i na sve žene: one iz školskih i studentskih klupa, iz radničkih menzi, iz kancelarija i radionica, ali i iz onih tihih kuća u kojima se svakodnevno, bez velike buke, drži porodica na okupu. Na žene Crne Gore, našeg okruženja i cijelog svijeta, koje svojim radom, brigom i strpljenjem nose veliki dio života na svojim plećima. Njihov rad često je tih, nevidljiv i nedovoljno priznat, ali bez njega ne bi bilo ni porodice, ni društva, ni napretka. Zato njima upućujem najiskrenije čestitke za Dan žena.
Ali današnji svijet nas podsjeća da 8. mart nije samo praznik cvijeća i lijepih riječi. On je i podsjećanje na borbu koja još traje. U mnogim djelovima svijeta žene i dalje žive između hrabrosti i straha, boreći se za pravo na obrazovanje, rad, slobodu kretanja i dostojanstvo. Posebno mislim na žene u nesrećnim zemljama koje trpe nepravde sopstvenih režima ili su uhvaćene u vihor ratova i agresija. Na majke koje svakog dana strepe hoće li im se djeca vratiti kući, na žene koje preko noći ostaju bez domova, sigurnosti i osnovnog prava na miran život.
Mislim i na majke, žene i kćerke koje trpe nasilje upravo od onih koji bi trebalo da ih štite, od sistema, vlasti ili pojedinaca koji se, pod okriljem moći i privilegija, usuđuju da ženama uskraćuju pravo na slobodan život i stvaranje.
Mislim i na žene koje obavljaju najhumanije i najodgovornije poslove: na novinarke koje u miru upozoravaju na nepravde i greške sistema, a u ratovima svjedoče o patnji i stradanju; na učiteljice i profesorke koje tiho i strpljivo prosvjećuju generacije; na humanitarke i ljekarke koje spašavaju živote tamo gdje je pomoć najpotrebnija. A upravo te žene, koje društvu daju najviše, često su izložene prijetnjama, nasilju ili čak nestajanju, samo zato što imaju hrabrosti da govore istinu i otvaraju vidike.
Njima želim prije svega život, snagu i istrajnost. I da dođe dan kada će te nesreće, nastale ljudskom rukom i neljudskim mozgom, konačno prestati.
Jer svijet koji ne zna da zaštiti svoje žene i majke ne može sebe nazvati ni pravednim ni civilizovanim.
Zato svim ženama, gdje god bile, od srca čestitam 8. mart - Dan žena.
