Ovakav napad SAD-a na Islamsku Republiku Iran, bio je očekivan još od početka iranske talačke krize, kada su pobunjeni "studenti" 444 dana držali kao taoce osoblje američke ambasade u Teheranu. Zapravo, ovo što danas gledamo jeste hronika dugo najavljivanog rata.
Zašto se to nije desilo ranije? Zašto baš ovaj predsjednik? Razloga je mnogo. Kao što i sada možemo iz različitih uglova, prije svega domaće politike, ali i odnosa sa Izraelom, objašnjavati zašto je Tramp odlučio da u ovom trenutku lansira kampanju čiji cilj u konačnom treba da bude promjena režima čuvara islamske revolucije.
1
Upravo je sve glasnije pitanja koje se u američkoj javnosti postavlja - jesu li izraelski ciljevi u ovom ratu i američki?
Nesporno je da sve što Iran radi unatrag četrdeset i više godina, kroz ustavnu i političku filozofiju izvoza revolucije, zapravo predstavlja sponzorisanje terorizma, ugrožavajući prije svega samo postojanje države Izrael, stabilnost bliskoistočnih arapskih monarhija, ali i držeći mač iznad vrata cijele zapadne civilizacije.
Posebno nakon dvanaestodnevnog rata Izraela i Amerike protiv Irana od prošle godine postalo je jasno da niko od ključnih iranskih saveznika, prije svega Rusija i Kina, nema ni vojni potencijal ni političku volju da pritekne svom najmanjem savezniku u pomoć.
Ono što odstupa od standardnog i predviđenog obrasca ponašanja jeste pokušaj Irana da se u rat uvuku i druge države, prije svega zalivske, koje su se do sada trudile da ili posreduju u diplomatskom rješenju nove etape krize, ili su jednostavno držale ekvidistancu.
Upravo taj potez govori da je režim koji se oslanja na vjerski fanatizam i čvrstu ruku Iranske revolucionarne garde, kao paravojne formacije koja faktički vlada cijelim Iranom, spreman da ide i korak dalje u svom radikalizmu.
I sam predsjednik SAD Donald Tramp izjavio je prethodnog dana kako bi najgori scenario kao ishod bio da jedna radikalna struja bude zamijenjena drugom ili još radikalnijom.
O drugim implikacijama za Bliski istok nije potrebno detaljnije govoriti. Izraelske operacije u južnom Libanu i Siriji pretpostavlja se da će suštinski onesposobiti tu vrstu iranske moći.
Pogrešne su interpretacije o tome kako ova kriza ne može da se odrazi i na Zapadni Balkan. Javnosti je poznato da se nama susjedna Albanija u kontinuitetu nalazi pod različitim hibridnim prijetnjama Irana. Manje je poznato da su i na sjeveru Crne Gore zabilježene akcije pokušaja infiltracije revolucionarne garde u različite zajednice. Međutim, opasnost, kako za ovaj region tako i za Zapadnu Evropu, počiva i proizilazi iz takozvane mreže spavača koja se već godinama stvara upravo radi ovakvih prilika – kada režim uđe u terminalnu fazu.
To je i objašnjenje zašto su do skoro, praktično do sinoć, evropske države nastojale da budu što uzdržanije u odnosu na ipak nejasno postavljenu, ali očekivanu vojnu kampanju Trampa.
Međutim, ključna dilema je koliko je Amerika, odnosno koliko je sadašnja administracija, sposobna da do kraja sprovede postavljene ciljeve.
Iako su vojna djelovanja Izraela i SAD, prema izjavama njihovih zvaničnika, gotovo potpuno uništila vojne potencijale Islamske Republike – ne samo nuklearni program, već i protivvazdušnu odbranu, kao i fabrike za proizvodnju raketa i dronova – promjena režima je nešto sasvim drugo.
I tu dolazimo na teren na kojem se nijedna američka administracija, kada je riječ o Bliskom istoku, nije dobro snašla.
Bez značajnije kampanje koja ne može trajati četiri nedjelje, već mnogo duže, i koja kao ključnu komponentu mora imati upotrebu kopnene vojske, teško je sprovesti unutrašnje rušenje režima. Protesti koji su počeli krajem prošle godine i koji su se rasplamsali početkom ove imaju mali potencijal da, čak i u ovakvoj situaciji, dovedu do promjene režima.
U idealnom svijetu, građani Irana – koji imaju pravo i kojima slobodni svijet treba da omogući pravo da uživaju osnovne demokratske slobode – morali bi sami da preuzmu vlast i pokušaju tranziciju, sa ili bez sina prognanog šaha Pahlavija, Reze Pahlavija, čija je popularnost među iranskim građanima i dalje nepoznata.
Međutim, rizik je da se ponovi situacija iz Iraka, u kojoj bi se, proizvodnjom efektivnog građanskog rata, ponovo stvorila atmosfera izvoza destabilizacije u druge zemlje, uključujući Pakistan, Irak i Avganistan.
Razmontiranje sistema, međutim, zahtijeva mnogo više od vojnih udara na koje Tramp poziva stanovništvo Irana. Ono zahtijeva pažljivo restrukturiranje institucija, prije svega Revolucionarne garde, kao i vrlo kompleksnog institucionalnog mehanizma koji upravo omogućava opstanak i funkcionalnost Islamske Republike.
To se ne može sprovesti bez podrške saveznika, bez specijalne kopnene ofanzive, kao ni bez ozbiljne koordinacije sa iranskom dijasporom i opozicionim grupama u inostranstvu.
Koliko god su Demokrate i Republikanci jedinstveni oko prijetnji Irana Americi, Zapadu i svjetskom miru, sve su glasniji političari u obje stranke u američkom Kongresu koji navode da objavu rata jedino može da odobri upravo Kongres i traže jasno postavljene ciljeve.
Najveći rizik ostaje pitanje svih pitanja: da li će za nekoliko mjeseci Iran ličiti na zemlju koja je na putu da povrati sjaj nekadašnje Persije, ili će se pretvoriti u novi Irak, koji će se degenerisati u još veću krizu na Bliskom istoku.
