Kažu da je mudro pustiti da stvari „prenoće“. Da se emocije slegnu, da se um ohladi, a razum uzme riječ. Tek tada, kažu, sve postane jasnije – konture se izoštre, a istina izroni iz pepela afekta. Pa evo, nekoliko dana kasnije, kada je dim sa brda Gorica razišao i kada su se i zvižduci istopili u julskoj sparini – stvari sada djeluju još bizarnije, još poraznije.
Dakle, ponovo smo se uvjerili da na čelu glavnog grada, posve slično kao i na čelu države, imamo sasvim slučajnog prolaznika, političkog padobranca koji savršeno dokazuje da je naš obrazovni sistem odavno izgubio onu svoju drugu funkciju – vaspitnu. I, da akademska titula nema baš nikakve veze sa kulturom, vaspitanjem i minimumom građanskih manira. Taj dio nije naučio u visokoškolskim ustanovama, a očigledno je da mu je to nekako promaklo i u onoj navišoj ustanovi – kući.
17A, da nije tako znao bi ono što generacije Crnogoraca nauče prije nego li nauče pisati, da su država i majka jedno te isto – svetinje. I, da opsovati ih predstavlja čin nakon kojeg se ne može dalje, ne može se više „u ljude“. Zaludu svo ono degutantno isticanje sebe kao vjerujućeg religioznog čovjeka koji živi po hrišćanskim vrijednosti i koji se trudi da svakog dana svojom pokorom pruži primjer drugima. Nije pomoglo ni ono bogojavljensko pranje u improvizovanoj krstionici, jer je osim tijela zaboravio da opere i usta. Tjelesna pokora bez duhovnog dostojanstva postaje karikatura vjere – još jedan ritual za Instagram, a ne za dušu.
I kao što lutka bez konaca pada na pozornici, nesvjesna uloge i svrhe, tako ni Mujović ne zna ni gdje je ni šta radi – ali zna da viče, zna da psuje, zna da se naljuti kad mu narod, umjesto aplauza, servira zvižduke istine.
A da su ta ista usta brža od pameti, svjestan je i njegov partijski šef Spajić, koji mu je tog istog dana, samo par kilometara dalje preventivno zabranio da govori i onako ga toplo, kako samo to otac zna, pedagoški pomilovao po „pametnoj glavici“ uz jasnu poruku koja se mogla čitati između redova – Nastavi i dalje da glumiš gradonačelnika ali, molim te, od sada u tišini.
Upravo ta tišina koju zahtijeva Spajić postala je manir PES-a, valjda se ugledajući na iskusnije Demokrate, i oni, pogotovo on, se oko svih bitnih i temeljnih vrijednosti ove države ponašaju kao da se ništa ne dešava, u maniru – neka i ovo prođe mimo nas. Pa je pored njih, bez glasa, prošao cijeli ovaj sramni događaj oko dodjele Trinaestojulske nagrade. Nisu, prosto, našli ni vremena ni načina da se oglase i kažu šta o tome misle, ali šta o tome misle građani čuo je gradonačelnik Mujović onog dana na Gorici.
Nisu reagovali ni kada je u skupštinskom plenumu, nakon što je pokrenuta inicijativa, dan uoči obilježavanja genocida u Srebrenici, da se minutom čutanja oda počast svim ubijenim Bošnjacima, Milan Knežević i Andrija Mandić iskarikirali cijelu tu inicijativu, valjda ne mogavši da nađu dovoljno ljudske empatije u srcima da u miru odćute taj minut nad sjenama hiljada nevinih, među kojima velikog broja djece.
Reagovali nisu čak ni poslanici Bošnjačke stranke kada je predloženo i usvojeno da se u toj rečenici – žrtvama Srebrenice, dodaju, krajnje maliciozno, i sve ostale žrtve, iako kontekst i datum to ničim nisu dozvoljavali. Čudo je šta se sve za nekoliko fotelje može istrpjeti.
A, trpjelo se i prije dva dana, bestidno obraćanje predsjednika Opštine Andrijevica, koji je povodom Dana oslobođenja, Crnogorce nazivao montenegrinima i fašistima. Iste one Crnogorce koji su njegovu opštinu 17. jula 1944. godine oslobodili od fašista. I, dok je on pljuvao po Crnoj Gori, ne znajući da pljuje po sebi i svojim gostima, uvaženi i visoki gosti su sve to stojički istrpjeli - neka i ovo prođe mimo nas! Nije reagovao ni predsjednik države Milatović, a ni ministri iz Spajićeve Vlade. Ovaj prvi valjda čekajući kraj mandata da može na miru da napiše memoare – Kako sam za samo par godine izgubio povjerenje svih 220.000 glasača, a ovi drugi čekajući Godoa (Alabara).
I, dok su mu ministri, i bivši mu drug apostol Jakov, ćutali dok se na njih sručila vreća šovinistiičkih „pomija“, iz hladovine primorskog resorta oglasio se premijer Spajić, rekavši kako će Opština Andrijevica procvjetati čim se završi druga faza auto-puta, i da ih tada očekuje nagrada u vidu ekonomskog razvitka. Da li će ovu nagradu iskorisiti predsjednik Opštine i da li će mu biti mrsko da se vozi putem koji mu izgradiše montenegrinski fašisti ostaje da vidimo, ali ukoliko mu riječ bude čvrsta kao „istina“ koju zbori biće on među onima koji će prvi presjeći vrpcu, pa sve ako ona bude i crvene boje.
Dosta je bilo. Sada zaista i previše. Zato neka bude jasno svima - mi, građani Crne Gore koji znamo ko nam je i majka i otac, nećemo više ni koraka nazad. Gotovo je. Nema više ćutanja, nema više sklanjanja pogleda i povlačenja u tišinu. Nećemo dozvoliti da iko, pa makar to bio i slučajni prolaznik sa kravatom i pečatom funkcije, po njoj pljuje, psuje je, ponižava i kalja joj ime.
Ovo je naš dom, drugi nemamo. I branićemo ga svim dozvoljenim sredstvima, bez straha, bez kalkulacije, bez izgovora. Pa makar oni sjutra izglasali zakon o zabrani okupljanja, zakon o zabrani zvižduka, zakon o zabrani sjećanja. Mi ćemo i dalje stajati - pred spomenicima, pod zastavom, na ulici, pred institucijama, i branićemo je. Jer kad više nemaš kome da prepustiš – braniš je sam. Neće nam biti prvi put!
