Nije mi cilj da u ovom tekstu pravdam i branim prijatelje i braću sa Cetinja. Umiju oni to dobro i sami, kako su vazda i činjeli. Generalno, Crnogorci su se vazda i branili sami – od okupatora, saveznika, neprijatelja i prijatelja, braće i razbraće... Ne veli Njegoš uzalud: ''Sirak tužni bez iđe ikoga''. Znao je odlično cetinjski genije da može računati na malo braće pod Lovćenom i niđe ni na koga drugo! Tako i mi danas. Nije da nijesmo navikli.
Prije nekoliko dana na Cetinju je održan protestni skup zbog konvencije Jakova Milatovića. S obzirom na to da je ova osoba u danu zasipanja Cetinja bojnim otrovima bila u komandnoj sobi iz koje je naredba za to zasipanje i proistekla, onda ta osoba ima i određenu odgovornost za pomenute događaje. Ako išta barem moralnu, a to znači da Cetinjem šeta pognute glave.
Desilo se drugačije. Milatović je mirni protestni skup građana Cetinja, za koje je tvrdio da nije šteta ako ih nekoliko i pogine, iskoristio za svoju prljavu kampanju. Isceniran je i izmišljen nekakav ''napad'' na njega kako bi se još jednom pokušalo blatiti Cetinje i njegovi građani. Dokaz da je sve bilo namješteno i organizovano, osim jasnog video snimka jeste i momentalna halabuka i kampanja koja je započela, a pod dirigentskom palicom k(a)ncerna.
Ambasador Pete republike, Timonije, sasvim očekivano istakao se u osipanju drvlja i kamenja po Crnogorcima i Cetinju. Još jednom je dokazao da je u velikim prijateljskim odnosima sa uredništvom k(a)ncerna koji su ga turili i na naslovnu stranu, gdje kaže da se radi o ''fašističkoj agresiji protiv ne samo evropskih, već i osnovnih ljudskih vrijednosti''. Dodao je i da ''bi bilo za duboko žaljenje ako bi imidž Crne Gore bio ugrožen''.
Već drugi dan zaredom pojašnjava i „popravlja“ što je mislio, a što rekao. Za jednog diplomatu ovo je prilično ishitrena reakcija, posebno u toku kampanje za predsjedničke izbore u Crnoj Gori.
Ambasador Francuske vjerovatno je posljednja osoba koja ima za pravo da komentariše dešavanja u Crnoj nam Gori. Razlog je jednostavan - ono što je viđeno na Cetinju toliko je benigno u poređenju sa stvarima koje se dešavaju u njegovoj vlastitoj domovini. Na primjer, njegovi sunarodnici ne mogu napraviti ni najmanji protest, a da iza sebe ne ostave demoliran grad i desetine povrijeđenih policajaca. Je li to demokratska volja građana o kojoj nas Francuska uči?
Ili možda da se ugledamo na tekovine njihove slavne revolucije i hiljade giljotinom otkinutih glava, uglavnom političkim neistomišljenicima? Ili samo zamislite da su tamo neđe 1947. višijevci pravili derneke po Parizu i Nici. Ne moram da ponavljam kako su njegovi sunarodnici zapravo postupali prema njima. Pogotovo prema ženama. Zna on to odlično.
Sud velikog Sartra više se broji od loše procjene malog ambasadora
Nego, ne čudi reakcija ambasadora Timonijea. To je samo nastavak neprijateljske politike koju je Francuska uvijek imala prema Crnoj Gori. Sad će neko možda reći da su Francuska i Crna Gora saveznice, članice NATO-a i slično. Da, jesu, ali isto tako bile su saveznice u Prvom svjetskom ratu. Da podsjetim, Francuska je glavni krivac za uništenje svoje saveznice Crne Gore i za hiljade crnogorskih žrtava, mahom sa Cetinja. Ista ta Francuska crnogorskom kralju nije dozvoljavala povratak u otadžbinu.
Dok su mu sa jedne strane obećavali da će se demokratski odlučivati o budućnosti Crne Gore, iza leđa su podržavali nestanak njegove države, što se i desilo. Doista, Francuska se Crnoj Gori izvinila za nečasno djelovanje 1918. godine, ali nažalost osim izvinjenja i jednog ordena ne čini ništa da svoju politiku ispravi i na djelu. Ili gospodin Timonije djeluje na svoju ruku i u dogovoru sa ovdašnjim ličnim prijateljima?
30Danas nam opet gospodin Timonije ispod nosa maše demokratijom, a djeluje isto, stavljajući se na stranu onih koji su podržavali ponovno ubijanje Crnogoraca. Istorija se očigledno ponavlja. Mada, Crnogorci su svakom zlu naredni, pa i ovome koje nam serviraju pojedine međunarodne adrese. Štaviše, Timonijeovi glavni promoteri su oni koji Crkvu Srbije i njene litije vide kao ''emancipatorski pokret“, a ne pokret destrukcije, što on zaista jeste.
Nisam vidio niđe reagovanje ambasadora Timonijea ili bilo koga od njegovih kolega povodom zabrane promocije knjige Jovana Čubranovića ''Najveći zločin u istoriji'' u nekim gradovima đe vladaju njemu podobni. Ova knjiga, štampana 1930. i 1934. danas se zabranjuje u Crnoj Gori kao da živimo upravo one godine najveće ljubavi između Francuske i tamnice naroda zvane prva Jugoslavija.
Ne čudi što nema reagovanja, budući da se knjiga dijelom i bavi sramnom ulogom Francuske u genocidu nad Crnogorcima. Jednostavno se zaćuti kada je potrebno osuditi poteze sopstvene države iz bliske istorije jer se smatra da su njene giljotinom stvorene tekovine nepogrešive.
Nažalost, kada treba pljuvati po Cetinju, Crnogorcima i Crnoj Gori onda skrupula i nema. Očigledno je malo bilo to što je bez provjere činjenica ambasador Francuske jedva dočekao da ospe po Cetinjanima, pa je još morao da nazove i fašistima stanovnike grada koji je iznjedrio 49 narodnih heroja, a i sam dobio orden grada heroja. Stanovnike grada čiji preci prvi raspališe puškom po naci-fašističkom okupatoru.
Mada, to je Francuzima decenijama bila bolna rana. De Gol nikada nije mogao da preboli to što je Tito zauzeo mjesto u istoriji koje je smatrao da pripada njemu i Francuskoj. Čast da prvi raspali po okupatoru. Istorija će ulogu Francuske u Drugom svjetskom ratu pamtiti po nečemu drugom. Po velikoj sramoti zbog poraza u samo nekoliko neđelja. Očigledno se neki principi, kao što je sloboda (liberté), brane malo više na Cetinju, nego u Parizu.
Sa druge strane, o junaštvu Crnogoraca i Cetinja sud je dao veliki francuski filozof Žan-Pol Sartr rekavši da ''trinaestojulski ustanak spada u najveće domete slobodarske tradicije 20. vijeka.'' Cijenim da se sud velikog Sartra više broji od loše procjene malog ambasadora.
