Ateizam je okrutan i mučan pothvat. Vjerujem da sam ga izveo do kraja.
Tako je govorio Sartre, otac egzistencijalizma, filozofijekojuje najprije shvaćao kao humanizam na djelu.
Nekoliko desetljeća ranije, Miloš Crnjanski nakon svojega Dnevnika o Čarnojeviću koji je nastao na sivim obzorima Velikoga rata kaže nešto slično: Mi smo bez Boga i gospodara.
Apokaliptička slika stvarnosti
Na sredini smo trećeg desetljeća 21. vijeka. No naš je moralni i duhovni habitus-nikao na zasadama 19. i 20. stoljeća - već ozbiljno ugrožen. Mi smo već dosegli dno. Ili apokaliptička slika stvarnosti nije više plod filozofijske paralelne stvarnosti, mi smo odista na kraju vremena i na kraju povijesti.
Jedan podgorički grafit kazuje: Futur my future i aludira ne samo na nogometni klub nego i na svojevrsnu lamentaciju nad izgubljenim vremenom.
Kad trezveno sagledamo, mi smo protraćili naše vrijeme. Najprije u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća kad se vodio jedan stravičan rat na teritoriji bivše zemlje, najviše u Hrvatskoj i Bosni. Oteto nam je najmanje desetljeće života.
Nakon petoljetke rata uslijedila je petoljetka konsolidacije, najprije rasutih mladosti i ratnih invalida, a potom i sveg stanovništva koje se u trima zaraćenim stranama jedva oporavljalo od gubitaka i defetizma. Već tada su se dojučerašnji stanovnici iste države okrenuli jedni protiv drugih i kasnije distancirali politikama koje nikako nisu išle u susret jedna drugoj nego su vodile sve većem razdvajanju.
Početak novog svjetskog haosa
Danas kad traje sedmi dan jedno ekstremno opasnog rata koji je ničim izazvan započeo Izrael, s obrazloženjem da uništava nuklearna postrojenja u blizini Teherana, i nakon što je u tim terorističkim napadima stradalo svo vojno rukovodstvo i pobijeni svi nuklearni fizičari Irana, Izrael čini se ne preže ni od kakvih oblika ratovanja. Sve pod izlikom da spašava svijet od iranskih nuklearnih bojevih glava.
Pitamo se: tko je ovlastio Izrael da ugrožava svjetski mir na tako drastičan način kao što to radi u Palestini i u Iranu? Nije se dugo čekalo i Iran je uzvratio žestoko, a budu li Izraelci nastavljali ovu vojnu ludost, njihovi odgovori će biti sve češći i sve žešći.
I kako sad da smatramo Izraelce sljednicima nesretnih hitlerovskih žrtava kojima su nacisti punili svoje logore smrti diljem Evrope kad je stradalo više od šest miliona Židova? Hoće li ikad itko više zaplakati nad jadom srednjoevropskojevrejskoga stanovništva koje je ubijano i satirano samo zato što je pripadalo drugačijoj rasi od arijevske?
Mislim da je Izrael svojom apsolutno nihilističkom i katastrofističkom politikom zadnjih godina, posebno otkad vodi rats Palestinom, učinio da se sav hebrejski enormni potencijal kulture, znanosti i umjetnosti, posve potre i da se na novi način sagledava ova zemlja sačinjena od jevrejskih azilanata svih meridijana: kao kolijevka novog totalitarizma.
Koje li ironije, zemlja u kojoj je rođen Krist i kršćanstvo, zemlja koja je bila utočište mnogim hebrejskim izbjeglicama sa svih prostora kugle zemaljske, da postane ne mjesto oprosta i molitve, duboke i istinske religijske refleksivnosti, zemlja koja je čuvala uspomenu na svoju skoro pet tisuća godina staru civilizaciju?
Zaboravljena opomena Holokausta
Zašto nećemo moći ponoviti s Hanom Arendt kako je antisemitizam uvreda zdravog razuma? Zato jer smo svjedoci kako su nasljednici drevnih semita postali prvorazredni zločinci. I nije tu samo Netanjahu glavni krivac i zločinac. Svi oko njega, izraelska vlada, svi članovi Kneseta, svi su oni neupitni zločinci. Jesu li zaboravili s koliko su strasti pronalazili njihovi očevi nacističke zločince i likvidatore Hebreja diljem svijeta? I sudili im u njihovim dubokim starostima?
I dok se čeka odgovor službene Amerike, slutimo da Trampov pristup koji će se,nije teško pretpostaviti unatoč deklarativnom mirotvorstvu biti sklon manevriranju između između islama i hebraizma i prikloniti se svjetskom problemu br. 1, izraelskoj državi.
Staljinovi tragovi
Izraelskoj državi koja je nastala brzo nakon Drugoga svjetskog rata, iskusni povjesničari kažu, na Staljinovu inicijativu 1947. godine. On se tako elegantno riješio mangupa iz vlastitihredova, pod krinkom humanog preseljenja tolikih sovjetskih Židova…
Za mnoge je još uvijek nesretna slučajnost što se nacistička ideologija koncentrirala oko antisemitizma i što je nacistička policija dosljedno i beskompromisno ciljala na proganjanje i konačno istrebljenje Židova.
Ove riječi Hane Arendt, iz njenog prijelomnog djela Izvori totalitarizma, mogli bi se primijeniti danas sedam desetljeća kasnije. Samo promjenom riječi antisemitizam u riječ antislamizam, odnosno kako kaže dalje: jedno od brzopletih objašnjenja je izjednačavanje antisemitizma s neobuzdanim nacionalizmom.
No mi smo danas suočeni s besprimjernom navalom cionističke ideologije u svem svijetu. Tako se ona razvijala na mrcini opadajućeg ili pak rastućeg tradicionalnog nacionalizma velikih država i naroda.
Civilizacija na rubu samouništenja
I dok su se, kako kaže Arendtova, „od samog početka antisemitske partije sazivale internacionalne kongrese i bavile se koordinacijom internacionalnih
ili, u najmanju ruku, interevropskih aktivnosti“ mi danas vidimo da su u novostvorenoj državi Izraelićana rasla cionistička raspoloženja i pokreti.
Zaključit ćemo s mladim Marxom iz njegova djela Prilog jevrejskom pitanju: Emancipacija Jevreja je u svom krajnjem značenju emancipacija čovječanstva od jevrejstva.
Slutio je mladi Marx u polemici s Brunom Bauerom, da je jevrejsko pitanje jedno par excellence svjetsko pitanje. Ili još više, pitanje biti ili ne sveg svijeta, i onog 19. stoljeća i ovoga 21. vijeka.
No jednako tako se bojimo da je već kucnuo čas u kojem ne možemo i ne smijemo više ponirati. Jer smo dotakli dno. Jer smo već na dnu dna. Jer slutimo da smo na kraju ove raspolućene civilizacije koja manevrira između nemoći bivanja i nejasne i nedokučive tajne opstanka.
