Damnatio memoriae je institut rimskog prava koji je za cilj imao trajno obeščašćivanje pojedinca na način da je svaka uspomena na njega i njegovu zaostavštinu brisana. Najpoznatiji osuđenik po ovoj pravnoj normi je Imperator Neron poznat po tome što je, u svom ludilu, pokušao da spali i sam Rim. Postoji više prevoda značenja ovog izraza, međutim, najprihvaćeniji su zabrana ili izmjena sjećanja.
Gledano u širem kontekstu, ovaj institut Rimskog krivičnog prava bio je mnogo više od epiloga pravnog procesa. Rimljani su često pokazivali posebnu svirepost prema porobljenim narodima brišući svaki trag njihovog postojanja bezobzirnim uništavanjem njihove kulture i imena što je takođe damnatio memoriae.
Naravno, „sila boga ne moli“, ali i svaka sila zna za otpor čak i u slučajevima kada se taj otpor graniči sa granicama razuma. Drastičan primjer otpora je postupak ilirskog plemena Histri, grad Nekgzacijum 181 p.n.e, kada su hiljade tamošnjih stanovnika tokom osvajanja Istre, suočeni sasudbinom potpunog uništenja, pribjegli kolektivnom samoubistvu, uključujući žene i đecu koje su u očaju mrtve objesili o zidine grada ne bi li tim užasom pokušali odvratiti bespoštedne Rimljane u naumu.
Priča nove većine formirane 30. avgusta o tome kako su podjele nakon pada prethodne vlasti nestale, zamazivanje je očiju pred istinom da je Crna Gora danas podijeljena više nego ikada
Damnatio memoriae je suštinski poznat i prije Rimljana, a njegova primjena je aktuelna i dan danas na način koji je komaptibilan kontekstu modernog vremena u kojem je on sastavni dio politike.
Istorijsko pamćenje na prostoru bivše Jugoslavije često je bilo podvrgnuto nasilju kroz fenomen zatiranja sjećanja i lažnog prikazivanja istorije upravo u cilju mijenjanja istine. Klasičan primjer brisanja sjećanja je negacija ili relativizacija genocida u Jasenovcu ili pak u Srebrenici čime se trajno želi izmijeniti utvrđena istina o tome šta se tamo dogodilo.
U Hrvatskoj je u periodu nakon ’91. godine porušeno preko 3.000 spomenika podignutih učesnicima NOB-a, dok su se u Srbiji saradnici fašista izjednačili sa antifašistima. Suština i u jednom i drugom slučaju je istovjetna - da uništi sjećanje na osvjedočene i u svijetu priznate vrijednosti.
Posebno eklatantan primjer je da su se u pravima socijalnih i drugih naknada pripadnici Ustaškog pokreta izjednačili sa Partizanskim, čak su imali i veće penzije od ovih drugih, a zakonodavac je riješio problem „slova U“ tako što je uveo termin „domovinska vojska“ iako on kao takav nije postojao za vrijeme Drugog svjetskog rata o čemu sjajno piše Sinan Gudžević.
Naravno, ne treba svaku promjenu smatrati manipulacijom sjećanja već samo onu koja za konačni cilj ima negativnu percepciju pojedinca ili naroda. Primjer zapuštanja istorijskih spomenika, nebrige o stvarima koje dovode do izmijenjene slike o prošlosti kao posljedice nemara ne možemo smatrati damnatio memoriae za koji je preduslov namjera.
Što se tiče prostora Crne Gore, manipulacija narodom putem sjećanja, pa bilo njegovim retuširanjem, trajnim brisanjem ili implantiranjem sjećanja „creatio memoriae“, dakle, onoga koje se nikada nije ni desilo, odredilo je u značajnoj mjeri njezin sadašnji karakter.
U širem kontekstu jedne sveopšte stvarnosti damnatio memoriae je sprovedena kroz zabranu i odstranjivanje svih atributa crnogorskog naroda i njegove posebnosti 1918. godine te njihovim supstituisanjem adekvatnim srpskim znamenjem, kada je projekat početno uspješno implementiran.
Plastičan primjer je promjena karaktera crnogorske kape koja je dobila obilježje u vidu četiri „S“ kojih do tada nikada nije bilo ni na jednoj kapi ne samo u Crnoj Gori već ni u Srbiji.
Iznio sam da je projekat uspješno implementiran 1918. godine, međutim to ni u kom slučaju ne znači da je tada i nastao. Sjetimo se samo bombaške afere tj. pokušaja ubistva kralja Nikole „paklenom mašinom“ sastavljenom u Beogradu pa sve unazad kroz loše odnose sa Srbijom do samog začetka problema ili, bolje rečeno, nastanka projekta prvobitno osmišljenog kroz „Načertanije“ Ilije Garašanina a danas redefinisanog kroz Memorandum CANU - projekta od kojega se nikada nije odustajalo.
Vrijeme u kojem je „obnovljena“ crnogorska državnost kroz SFRJ samo je značilo zamrzavanje statusa u odnosu na '18. jer Crnoj Gori nije vraćeno ono što joj je oduzeto, nije u potpunosti napravljen otklon od nasilja koje je pretrpjela kultura i sjećanje crnogorskog naroda - nije obnovljen jezik, crkva, nije se raskinulo sa kultovima poput svetosavlja koji objektivno nijesu imali istorijsko ishodište u Crnoj Gori.
Svetosavlje koje je nastalo kao posljedica nadahnuća Nikolaja Velimirovića klasičnim je primjer damnatio memoriae nad Crnom Goromi creatio memoriae nad Srbijom. Treba biti pošten pa reći da je u komunističkom sistemu bilo skoro pa nezamislivo da u bilo kojem trenutku crkva može uticati na procese u državi, te je iz tog razloga vjerovatno cijela ta priča kao nebitna ostala ispod radara državnih vlasti - što se iz današnjeg ugla može smatrati strateškom greškom.
Što se tiče prostora Crne Gore, manipulacija narodom putem sjećanja, dakle, onoga koje se nikada nije ni desilo, odredilo je u značajnoj mjeri njezin sadašnji karakter
Kasniji period višestranačja donio je, prvobitno od strane LSCG i pojedinih rijetkih intelektualaca, rasvjetljavanje skrivene istorije Crne Gore koja je u startu od naroda doživljavana kao laž i fanatizam odmetnutih Crnogoraca od svojega srpskog porijekla što najbolje svjedoči u kojoj mjeri je svijest naroda bila indoktrinirana nacionalističkom propagandom.
Naknadnom pameću, neku deceniju kasnije, vlast DPS koalicije dodatno je otvorila temu istorijskih nepravdi koje su počinjene u odnosu na crnogorski narod i ukazala na proces koji se sada više ne može zaustaviti.
Priča od strane nove većine formirane 30. avgusta o tome kako su podjele nakon pada prethodne vlasti nestale, zapravo je zamazivanje očiju narodu pred istinom da je Crna Gora danas podijeljena više nego ikada - procesom koji je nastao kao posljedica damnatio memoriae i prirodnom reakcijom na istu.
Trenutno, ne postoji nijedan segment političke, kulturološke, religijske čak i sportske stvarnosti u Crnoj Gori koja nije predmet aktivnosti „izmjene sjećanja“ kojom se želi uticati na percepciju građana na postojanje crnogorske nacije, njene posebnosti, kulture itd.
Vertikala te aktivnosti najbolje se vidi kroz izmjenu materijalnog sakralnog blaga prema kojem svi gajimo poseban senzibilitet. Mijenjanjem crnogorskih svetinja čak i kroz najsitnije detalje trajno se mijenja njihov karakter, koji kao takav postoji stotinama godina, a sada nestaje pred očima ove i u potpunosti za buduće generacije.
U konačnici pomirenje Crne Gore, izvjesno je i moguće samo onda kada ona postane dio vrijedonosnog sistema Evrope u kojem rigidni balkanski nacionalizam nije konkurentan
Novosagrađene crkve, koje arhitektonski ne pripadaju stilu i obliku građenja bogomolja u Crnoj Gori, za stotinu godinu biće argument o autentičnosti „zetsko-moravskog“ stila kao što su sada nakon stotinu godina četiri „S“ na crnogorskoj kapi argument da su Crnogorci najčistiji Srbi, a oba „argumenta“ su klasični primjer damnatio memoriae.
Nema ništa sporno u namjeri da napravite bilo koju bogomolju, bilo kojeg arhitektonskog tipa, ukoliko ne postoji intencija da taj oblik gradnje jednog dana postane jedina ispravna forma kojoj treba upodobiti sve preostale objekte koji su ranije sagrađeni – dakle, namjera da se trajno izbriše svako sjećanje na autentični stil gradnje crkvi u Crnoj Gori.
Postavljanjem vjerskih znamenja na mjesta koja urušavaju odnose među narodima kao što je limena crkva na Rumiji usljed kojeg je nestao običaj iznošenja krsta sve tri konfesije na tu planinu klasični je primjer damnatio memoriae.
Tako je pogažen, po meni, jedan od najljepših religijskih običaja na Balkanu kao vjekovno svjedočanstvo normalnog života među ljudima različitih religija i nacionalnosti što je i bila primarna namjera toga čina - uništiti svaku pomisao na multietnički i religijski sklad kao slabost koja se sada povlači pred pravim, nacionalim, vrijednostima.
Da je projekat Ilije Garašanina trenutno, poslije 1918. godine, u istorijskom zenitu što se tiče Crne Gore nema nikakve sumnje. U konačnici on se trenutno implementira iz srca samoga sistema, dakle institucija naše države i to neskriveno.
Najistaknutiji primjer je isticanje trobojke od strane predśednika Parlamenta sa argumentom da je ista, po riječima ideološke skupine koju on predstavlja, za razliku od aktuelne zastave prava „narodna zastava“, što je opet klasični damnatio memoriae, jer je njen cilj potiranje važećeg državnog simbola upravo iz razloga što je isti simbolom istorijskog postojanja Crne Gore.
Bolje rečeno, suština zapravo leži samo u činjenici da je u Srbiji trobojka državna zastava i da ista kod nas ne predstavlja zastavu već argument da su Crnogorci izvorni Srbi. Da kojim slučajem Srbija promijeni zastavu, hipotetički govorim, u zastavu plave boje, sjutradan bi, sigurno, i trobojka prestala biti aktuelna u Crnoj Gori kao da nikada nije ni postojala.
Koliko god podjela u Crnoj Gori bila kompleksna ona će se privesti kraju onda kada i ako se prestane mijenjati tj. falsifikovati njena prošlost i kada nacionalna pripadnost ne bude tema sa argumentima za ili protiv, koja se promoviše na bilbordima.
Pored sveg uspjeha projekta, obrađenog Memorandumom CANU, što se Crne Gore tiče ideološka elita koja stoji iza njega je svjesna da je ovo za njih ključni momenat u kojem moraju proces dovesti do kraja ili prevaga nepovratno ide u drugom pravcu. Jer, onoga trenutka kada se ispred crnogorskih institucija zavijori plava zastava sa 12 zvjezdica, nacionalistički projekti 19. vijeka idu onamo gdje im i jeste mjesto, a to je u istoriju.
U konačnici pomirenje Crne Gore, u ovom vijeku, izvjesno je i moguće samo onda kada ona postane dio vrijedonosnog sistema Evrope u kojem rigidni balkanski nacionalizam nije konkurentan i u kojem njena istorija i kultura neće moći biti predmet damnatio memoriae.
Alternativa Evropi je ostati zarobljen ideološkim Balkanom gdje se doduše malo šta promijenilo od osvajanja Nekgzacijuma od strane Rimljana. Izuzetak jeste bio civilizacijski iskorak Titove Jugoslavije, koje smo se ’91. odrekli, doduše mi Crnogorci ponajmanje, i završili tamo gdje jesmo. To je najbolje definisao veliki bosanskohercehovački književnik Abdulah Sidran, koji nažalost više nije među nama, rekaviši "da je Jugoslavija bila 100 puta gora nego što je bila, opet bi bila 100 puta bolja od svega što je nakon nje nastalo".
Da li ćemo se na isti način odreći svoje evropske budućnosti ostaje da se vidi…
I da zaključim - od pucnja u čovjeka samo je gori damnatio memoriae, jer briše svaku uspomenu ili trag njegovog postojanja, a ista stvar je i sa narodom i državom.
