Pomirenje je riječ koja se u Crnoj Gori izgovara sa uzdahom, kao da u sebi nosi i molitvu i sumnju. Dugo je bila riječ iz crkvenih govora, političkih kampanja i političkih rasprava, i svaki put kad bi se izgovorila, činilo se da je bliža drugima nego nama. A ipak, sve je u njoj naše: i rana i nada, i grižnja i ponos.
Rane koje još govore
U zemlji gdje se svaka riječ mjeri krvnim zrncima prošlosti, pomirenje nije politički čin, ono je duhovni proces. Počinje u tišini između dvije istine, tamo gdje čovjek prestaje da objašnjava i počinje da razumije.
Ali razum ne dolazi iz emocije, već iz znanja. I možda je upravo u tome korijen našeg nemira: što se više bavimo prošlošću, sve manje razumijemo budućnost. Pomirenje neće doći ni sa crkvenog oltara ni od partijskog govornika, nego sa klupe univerziteta, iz tišine biblioteke, iz laboratorije u kojoj se stvara nova istina, ona koja ne dijeli nego spaja.
Znanje kao lijek
Pravo pomirenje počinje onog trenutka kada shvatimo da nas neće spasiti zastave, nego knjige; da nas neće izmiriti istorija, nego nauka; da nas neće povezati mit, nego razum. Rana se ne liječi povicima, nego obrazovanjem. Biblioteke su nova svetilišta, univerziteti novi hramovi, a profesori i istraživači novi sveštenici znanja.
Narod koji ulaže u nauku, više nema vremena za mržnju, jer je svaki napredak oblik tihe pobjede nad prošlošću.
Pomirenje između generacija neće doći kroz sjećanja i polemike, nego kroz stvaranje, kroz trenutak kad stariji prestanu učiti mlade kako se branila prošlost, i počnu ih podsticati da osvajaju budućnost.
Kada roditelj bude ponosan ne zato što mu je dijete ponovilo njegovo mišljenje, nego zato što ga je nadraslo u znanju, tada će se Crna Gora pomiriti sama sa sobom.
Nauka umjesto mitova
U svijetu u kojem algoritmi upravljaju tržištima, a roboti pomažu ljekarima, Crna Gora se ne može pomiriti ako ostane zarobljena u rovovima prošlih vjerovanja. Vrijeme je da nauka postane nova državna religija, ona koja ne traži poslušnost, nego radoznalost. Laboratorije su nova polja slobode, fakulteti nova ratišta ideja, a istraživački centri mjesta gdje se ne puca, već misli.
U društvu koje želi mir, mikroskop ima veću vrijednost od megafona, a algoritam veću od parole. Dok god budemo birali emociju umjesto dokaza, zanos umjesto znanja, ostaćemo vječno podijeljeni, ne zato što se ne volimo, nego zato što se ne razumijemo.
Digitalne biblioteke i interaktivno učenje
Pomirenje ne počinje deklaracijama, nego u biblioteci. Ne u onoj prašnjavoj, sa zaključanim policama, nego u digitalnoj, otvorenoj svakome, dostupnoj svuda. U svijetu koji je već zakoračio u eru interaktivnog učenja, gdje se znanje prenosi kroz ekrane i algoritme, Crna Gora mora prestati da se plaši budućnosti kao da je neprijatelj tradicije. Tradicija ne znači ponavljanje, nego trajanje. Ona nije zid nego most.
U školama bi trebalo da se razvija radoznalost, a ne poslušnost. Djeca bi trebalo da uče da misle, a ne da pamte. Učionica više nije prostor sa tablom, nego mreža znanja, spoj knjige, računara i ideje.
Kada svako dijete dobije priliku da se obrazuje u skladu sa svojim darom, tada će i društvo biti izliječeno od nejednakosti.
Vještačka inteligencija kao novi izazov
Vještačka inteligencija ne bi smjela biti naš strah, nego naš izazov. Vještačka inteligencija nije neprijatelj ljudskosti, nego njena realnost, pokazuje nam koliko smo spremni da učimo o sebi. U Crnoj Gori, koja godinama uvozi ideje kao što uvozi hranu, vještačka inteligencija može postati prvi domaći resurs koji ne zavisi od granica, nego od otvorenosti uma.
Vještačka inlegicencija može pomoći u medicini, u energetici, u obrazovanju, u javnoj upravi, u saobraćaju, u poljoprivredi. Može pomoći i da konačno izmjerimo ono što se kod nas najteže mjeri - efikasnost, odgovornost, znanje.
Pomirenje s tehnologijom nije gubitak duše, nego njeno širenje, jer svaki algoritam koji služi čovjeku, produžava njegovu misao.
Univerziteti kao stubovi mira
Pomirenje između plemena, jezika i generacija neće donijeti politički lideri, nego univerziteti. Savremeni fakulteti, otvoreni prema svijetu i povezani sa naučnim mrežama, spajaju ono što je politika razdvojila.
U laboratorijama i na katedrama, mladi ne pitaju ko je čiji, nego koliko zna. Znanje briše granice koje je neznanje godinama kopalo, a univerziteti mogu postati nova osovina crnogorskog identiteta, ne po zastavama, nego po idejama, po načinu na koji misao zamjenjuje mit, a argument preuzima mjesto emocije.
Da bismo se pomirili, ne moramo zaboraviti prošlost, dovoljno je da je nadmašimo znanjem. Univerziteti su najplemenitiji oblik otpora banalnosti i provincijalizmu, jer svaka diploma stečena poštenim radom predstavlja tihi trijumf nad stereotipima. Oni su prostor gdje se društvo ne dijeli, već sabira, između profesora koji vjeruju u istinu i studenata koji je traže.
(Moram podvući crtu: univerziteti moraju biti oslobođeni političkog uplitanja i partijske lojalnosti. Na njihovom vrhu treba da stoje najodgovorniji, a ne najpodobniji. Jer ako znanje mora da traži dozvolu da bi progovorilo, tada nijesmo društvo koje napreduje, nego ono koje se uspavljuje.)
Energija, industrija i zdravlje
Pravo pomirenje ne živi od riječi, već od infrastrukture. Država koja proizvodi energiju iz sunca i vjetra, koja razvija digitalne industrije i koja ulaže u medicinu sa najnovijom tehnologijom, ne mora se baviti podjelama, ona se bavi napretkom. Zdravstvo koje koristi analitiku i precizne dijagnostičke alate, škole koje prate razvoj svakog učenika kroz personalizovane programe, fabrike koje zapošljavaju znanjem a ne partijskom pripadnošću, to su znakovi pomirenog društva.
Jer pomirenje nije apstraktna ideja, nego sistem koji funkcioniše. Zemlja koja ima red, pravdu i obrazovanje, već je pronašla svoj mir.
Budućnost kao zajednički spomenik
Najveći spomenik koji Crna Gora može podići sebi neće biti od kamena, nego od znanja. To je spomenik koji raste svakim novim studentom, svakim istraživačkim projektom, svakim učenikom koji otkrije da zna više nego juče. Budućnost mora postati naš zajednički hram, jedino mjesto gdje nema mjesta za mržnju.
Jer knjige, laboratorije i digitalne biblioteke ne pitaju kome pripadaš, nego šta znaš. Znanje ne poznaje plemena, religije ni stranke, ono prepoznaje samo trud. A to je jedini oblik pravde koji je priroda ikada priznala.
Mir kroz učenje
Crnogorsko pomirenje neće doći iz prošlosti, već iz znanja. Iz svake otvorene biblioteke, svakog fakulteta koji diše modernim tempom, svakog mladog uma koji koristi vještačku inteligenciju da razumije svijet, a ne da ga kopira. Mir će doći onog dana kada čitanje postane nacionalna navika, a istraživanje državni prioritet.
Jer narod koji se pomirio sa znanjem, više nikada neće ratovati sa sobom. I možda će tek tada, iz tišine laboratorije i svjetlosti biblioteke, zaista odjeknuti ona Njegoševa misao:
“Blago onom ko dovijeka živi - imao se rašta i roditi.”
