Crna Gora, naša majka ili maćeha?

Kako crnogorska država drugačije tretira građane različitih etniciteta u odnosu na političke prilike? Pripadnici kojeg naroda u ovom (post)građanskom društvu bivaju od države tretirani "najbolje", a koji "najgore"?

Šta?! Pa ovo zvuči kao klasični fašizam!? Hej, slušaj što Marunović piše, molim te...!?

Apsolutno je tačno da ovakav uvod "miriše" na fašizam, ali ne zbog autora teksta, koji je uzgred antifašista, nego zato što je Crna Gora kroz svoj politički sistem učinila legalnim i tradicionalnim to da u toku izborne trke, izbornog inžinjeringa i postizbornog "njegovanja" biračkog tijela (partijskog zapošljavanja), pritisci na cijele narode ostaju nevidljivi za naše institucije, lovce na grantove i ostale "svinge demokratije".

Fenomen znan pod nazivom "pozitivna diskriminacija" donosi cvjetanje koncepta nacionalnih partija

Da je neko drugo vrijeme ja bih bio Romeo, ti Džulijet, a ovaj tekst bi se našao u rubrici "Zanimljivosti". Ovako, on je turobno podsjećanje u našem "hoće biti vlade/neće biti vlade" svemiru, koliko je ova zemlja ogrezla u nacional-diskriminaciji. 

Pritom, diskriminacija u našem slučaju ne dolazi (dominantno) iz ključa ksenofobije ili rasizma, kao što je to više slučaj u evropskim državama onda kad se ovaj fenomen povremeno demonstrira od strane nekog ideološki zalutalog građanina a ne od države, kao što je to slučaj kod nas, naravno! Antimuslimanizam je u Njemačkoj, na primjer, posljedica dinamičnih demografskih, pa i kulturoloških promjena i kao takav on je strogo kažnjiv, kriminalizovan fenomen. 

U Crnoj Gori on je proizvod političkih apetita, ambicija i ciljeva. Sasvim je legalan, a toliko smo se navikli na njega da ga i podrazumijevamo. Mi smo država u kojoj se sasvim slobodno pjeva etno zombi hit “Veseli se, srpski rode”, koji u svojim versama jasno crta teritorijalne pretenzije Srbije na Crnu Goru.

Kakve šanse za zaposlenje danas ima javno deklarisani afirmator crnogorske kulture, baštine, samosvjesnosti i državnosti

Na našoj političkoj sceni, slaba izlaznost na posljednjim izborima dovela je do toga da put do parlamenta i institucija "prežive" samo veće političke frakcije. Rezultat je to da je koncept euroatlantske države sa jasnim spoljno političkim prozapadnim određenjem (koncept države u kom Srbija i Rusija neće imati uticaj, svakako ne onaj koji formira vlade i postavlja predsjednike) ostao da se brani samo sa jedne političke formacije u zemlji! Podsjećanja radi, to je koncept koji podrazumijeva i lojalnost crnogorskom ustavu, a samim tim i svojoj zemlji.

Nasuprot tom konceptu nekoliko političkih tabora sa otvorenim, podrazumijevajućim ili stidljivim prefiksom "srpski" čini ogroman, najveći dio parlamenta.

To znači da u vremenu kada je partijsko zapošljavanje došlo do tačke jednog nenormalnog paradoksa, kada te nacionalno a ne stručno u tvom CV-ju zapošljava. Biti Srbin danas u Crnoj Gori znači imati ubjedljivo najbolje šanse za lično i profesionalno ostvarenje. Za "srpske glasove" ne bore se "samo" makar pet političkih, prosprskih političkih tabora, već i "crnogorska koalicija", lutajući između jasne definicije na spektru lijevo-desno.

Fenomen znan pod nazivom "pozitivna diskriminacija" donosi cvjetanje koncepta nacionalnih partija. O tome se ćuti, jer mi smo građanska država. Građanska država koja stimuliše nacionalne koncepte. Neko se sjetio da promijeni ime. Makar toliko. Em što je javna paradigma građena elitističkim medijima tako podešena da se kritika manjinskim političkim predstavnicima i uopšte trendovima svih vrsta kod manjinskih naroda jednostavno ne upućuje. Etiketa je spremna, samo se usudi. 

Država ovakvih trendova može da očekuje samo trijumf mediokritetstva kao njen usud

Pozitivna diskriminacija i generalna politička klima dovela je do toga da se nacionalne partije šire, jačaju infrastrukturu, i "namiču" biračko tijelo tako što ga zapošljavaju u velikom broju institucija, takođe po nacionalnom a ne stručnom elementu iz CV-a. Kakvu šansu ima manjinska partija koja imidž gradi na mnogo manje "zapaljivom", za prosječnog birača manje atraktivnom narativu u kome se lojalnost Crnoj Gori namiče kao osnovna vrijednosti, pa tek sve drugo. Opšte mjesto, reklo bi se, koje je postalo izuzetak u novoj Crnoj Gori. 

Šanse za političku konkurenciju koja afirmiše talenat nasuprot partijskoj i nacionalnoj pripadnosti su nikakve! Država je kiksala u stvaranju ambijenta za razvoj zdrave zajednice, a ne balkanske mitomanske kasabe u kojoj se državnim resursima namiču birači.

Idemo dalje. Kako Crna Gora drugačije tretira svoje građane u odnosu na to kako se zovu ili izjašnjavaju? Moj omiljeni kolumnista Dragan Bursać nedavno reče da su za ozdravljenje jednog društva bitnije priče o ratnim zločinima od priča o Vučićevom parizeru. Mi smo to počeli samo djelimično da razumijemo. 

Političari su otkrili i zločine iz prošlosti kao fabriku za dizanje rejtinga pa su, srećom, počeli da se aktuelizuju slučajevi poput onih u Štrpcima, u Vraneškoj dolini, u Velici, u Plavu i Gusinju (Šahovićima), itd. Problem nastaje, a sa njim i školski primjer fašizma, kada zločine selektivno tretiraš.

Crnogorci su u svojoj zemlji danas najdiskriminisanija etnička grupa

U "oslobođenoj" Crnoj Gori na samu pomen na 1918. godinu, Božićni ustanak, na Bijeli teror, na paljenje Zvicera, teror - mediji te automatski smještaju u etiketu crnogorskog desničara! Jesam li napisao neistinu? Je li premijer javno izjavio da ga ne zanima taj zločin u formi parole progresivnosti i modernog tumačenja politike, a mnogi su mu aplaudirali na tu strašnu izjavu. Ipak, govorimo o zvjerski ubijenim žrtvama političkog progona, koji su platili skupo svoj “zločin”- odanost porodici i državi. Izgleda da postoje politički poželjni i nepoželjni posmrtni ostaci ratnih zločina?

Kakve šanse danas ima javno deklarisani afirmator crnogorske kulture, baštine, samosvjesnosti i državnosti za zaposlenje, učestvovanje u nekom za državu važnom projektu, za članstvo u žiriju za neku nacionalnu ili regionalnu nagradu ili za najobičnije zaposlenje? Budimo pošteni prema sebi, kažimo istinu…

Etiketa je spremna, samo se usudi

Do juče, predstavnici crnogorskog naroda su kao leprozni bili široko izbjegavani u procesu formiranja vlade. Da vidimo šta su naredni koraci, sada kad su nastali "problemi u Raj(h)u"

U svakom slučaju, država ovakvih trendova može samo da očekuje trijumf mediokritetstva kao njen usud, nasuprot talentu, pregalaštvu, inovaciji, obrazovanju. Sve te silne institucije stručnih profila vode anonimusi za koje javnost nikad nije čula. Ali, jeste partija.

Crnogorci su u svojoj zemlji danas najdiskriminisanija etnička grupa. U toj političkoj logici "bosnizacije", u kom zaposleni u institucijama bivaju procentualno zastupljeni (Srbi-toliko i toliko, Bošnjaci-toliko i toliko), danas za "Crnogorce" nema mjesta, jer nisu dio vlasti. Može biti doktor sa Harvarda, ne pomaže mu. 

Pravda bi ležala u modelu da može biti i posljednji živi Crnogorac ali ako nije najbolji za tu fotelju neće ga sijedati u nju. Ali, daleko su ti standardi za nekog ko sluša "Leleču Turci" u kolima.

Čak i da crnogorske partije dođu u priliku da čine vlast, u prilike za poslove, funkcije i fotelje, dolaze u obzir samo oni koji su u fokusu partija! Njihovo visočanstvo -"razočarani", "apstinenti" i "neopredijeljeni". A vi što se borite decenijama - vama je dobro… Vi to radite iz ljubavi… Ko vam je kriv?