Na sve strane okruženi smo viškom informacija. Često su neprovjerene, površne, krnje. Dominiraju sport i politika. Pogledate li portale ili televizijske vijesti, najviše prostora i vremena posvećeno je marginalnim ili prijelomnim novostima. Potonje su najčešće sadržajem skandalozne ili vrlo uznemirujuće.
Filozofija spasa?
Nekada smo u miru čitali papirnate novine. Više ili manje studiozno iščitavali komentare i osvrte, pa i eseje o tekućim događajima u našim malim vilajetima. Sada kada smo navodno u globalnim uvjetima, formalno ili stvarno u evropskoj zajednici država, trajno smo izloženi nepotrebnim i vrlo neselektiranim informacijama.
Naizgled totalna demokratizacija, da uz golmana ili pjevaljku, jedne uz druge stoje vijesti o prinčevima ili vladarima, nuklearnoj energiji, rasulu na svjetskoj pozornici burza, novosti o aktualnim ratovima. Neselektiranje informacija doprinosi kaosu i metežu kojima smo posvuda okruženi.
Manjak elementarne kulture i smisla za red vladaju u većini informativnih institucija. Nije razumljivo iz kojeg su anarhističkog kružoka dirigirane tolike dezinformacije, neprikrivena cenzura, nedemokratski i totalitarno obojeni stavovi.
Filozof Habermas podsjeća na pitanje koje je 60-ih godina XX vijeka postavio Teodor Adorno: Čemu još filozofija? I daje naizgled jednostavan odgovor:
„Filozofija, kakva bi poslije svega jedino bila još odgovorna, ne bi više smjela zamišljati da je dorasla apsolutnome, dapače, a morala bi sebi zabraniti pomisao na to da ga ne izda, a opet ne bi smjela dopustiti cjenjkanje oko emfatičnog pojma istine. To proturječje njezin je element.“
Suvremenom čovjeku XXI stoljeća strana je svaka filozofska analiza. Okreće se vjeri i religioznosti kao svojevrsnom spasu od stvarnosti. A u odsustvu filozofije rađa se prilika za idealno moguće - ekologiju koja se od početka pojavljuje kao stanovita kultura spasa. Svojim populističkim oblicima pledira na razumljivost svakom čovjeku.
Ako se proleterska revolucija iznjedrila na ruinama kapitalizma, onda je ekologija nastala na razvalinama konzumerizma i poplavi informatike.
Reciklaža otpada i ideja
I tu se na tom krhkom mjestu upražnjenom od filozofije, razvija ekologija kao filozofija spasa. Ona projicira bogovski život na Zemlji. Višak Sunčeve energije i vjetar pretvara u struju, gradi novi oblik elektrana-za koje proizvodi nužne instrumente, nerijetko skupe. Njihova razgradnja postaje suspektna, jer je nemoguće pravilno i „zdravo“ razložiti metalne konstrukcije, solarne i staklene. Nema odgovora o njihovom odlaganju.
Proizvode se skupi automobili, na struju i hibride. Propisuju se temperature vode, u osobnoj higijeni i pranju rublja. Diktira se novi način prehrane, kao alternativa svoj dosadašnjoj. Vlada kultura pahuljica. Propisuju se načini grijanja i topline u prostorijama: ukratko, svodi se dom na špilju.
Kulture spasa najčešće dolaze iz religija. I mi smo se okrenuli svojevrsnoj inventarizaciji društvenoga bića i bitka: što nije za otpad, funkcionalno je.
Malo pomalo sve postaje ekološko pitanje. Daleka od sjene filozofije, ekologija se razvija na bunjištu propalih ideja. A njena dogma reciklira i stare ideje filozofije, religije i znanosti. Jer da bi opstala, mora biti razumljiva i slobodna od svakog ideologijskog štita. No nije li ujedno na djelu fenomen koji nas zanima: kako se duh koji se donedavno kretao u prostoru stare filozofije, mogao naglim zaokretom transformirati u duh prakticizma koji zagovara ekologija?
Na rasapu filozofijskoga diskursa razvila se kao gljiva ekologija, naizgledideologijski neutralna disciplina. No ako pomnije razmotrimo, ona je još jedan izdanak starog kolonijalizma i imperijalizma, koji je čitavo stoljeće i po proklamirao proizvodnju i uvećanje roba, da bi se navodno zaustavio na dobrotvornoj raspodjeli hrane. Posljedica: nerazvijeni su još nerazvijeniji, bogati još bogatiji.
Kad je započela priča o genetski modificiranoj hrani znali smo da neće biti bačena, nego budzašto prodana ekonomski nestabilnijima, slabijima. Medicina se razvija do neslućenih granica, a sve je više bolesti i bolesnika. Što se radi s lijekovima kojima je istekao rok ?
Neko vrijeme bila je praksa da se odlažu u ljekarnama u za to pripremljenim kutijama. Tek nakon desetak godina procurila je zapanjujuća vijest: daju se pacijentima smještenima u staračkim domovina. Nedavno je otkriveno da se paracetamol proizvodi iz plastičnih čaša! Zar to nije vrhunac drskosti farmako-industrije?
I nitko za to nije odgovaran, nijedan ministar zdravlja ne podnosi ostavku! Zapanjujuća je naivnost građana: kako mogu vjerovati ekolozima kad ovi nemaju mnoge odgovore. Do kojih je razmjera došlo pitanje uporabe IT još uvijek ne znamo. No svaki od mozgova koji se služi po desetak sati dnevno ovim instrumentima izložen je zračenju i ataku na vid, na neurone, na ljudsku memoriju. Ali i na vlastitu psihu, dugoročnim otuđivanjem ljudskih svojstava.
Postoji li ekološka etika?
Eko - filozofija počiva na prastaroj mantri zajedničkoj svim religijskim, duhovnim i kulturnim tradicijama čovječanstva: Ne budi biti pohlepan! Ili Misli na dobro svih! Rekla bih da se radi o jednoj tihoj revoluciji, da ekologija postane nova globalna univerzalna religija čovječanstva. Ipak, pitajmo se još jednom. Zašto je filozofija iščeznula kao duh vremena? Čemu još filozofija - danas i sjutra?
Filozofija je stanje duha koje je nastalo u visokorazvijenim kulturama. Njome su se mogli baviti samo stručnjaci, profesori i studenti filozofije. Da bi se razumijevala treba proučiti čitav historijski repertoar filozofskih pojmova, kategorija. Jer povijest filozofije je filozofija sama.
Za ekologiju pak, nisu potrebna zahtjevna znanja. Ona se umetnula u ispražnjene niše između filozofije i religije i polako osvaja mnoga područja individualne i društvene svijesti. I brzo se razvija na periferijskome i rubnome svagdašnjice: na pitanjima otpada i selekcije smeća, na klimatskim promjenama koje traže žurne odgovore, na smanjenju industrijskog razvoja, ostvarenju ideje Granice razvoja, a protiv Razvoja granica, brizi o svemiru i Zemlji, na kontroli hrane i nametanju zdrave hrane (kao da se može kontrolirati koliko nuklearnih čestica padne iz zraka na usjeve), na pitanjima zdravog stanovanja, na prirodnim resursima energije, te biomedicinskim pitanjima u koje se, dopustimo to reći, i ne razumije posve.
No zapažamo da nema konzistentne ekološke etike. Ni u ekološkim državamakad izostaje pitanje ljudskog siromaštva, manjka hrane, kontrole rađanja u sve mnogoljudnijim državama, pojave nove klasne diobe na krajnje bogate i na krajnje siromašne, pitanje perspektive kolektiva, etc.
Kako se izravno ne bavi politikom - rijetko su u izvršnoj vlasti ekolozi- ekologija to radi na mala vrata. Svodi svoje djelovanje na proklamiranje populističkih praksi i deviza.
Aktuelno stanje
I da pogledamo u vlastito dvorište. Crna Gora je jedna od prvih zemalja u kojoj je ustavnom odredbom definirana ova država kao ekološka. Otada je prošlo više od tri desetljeća. Deklaracija o ekološkoj državi usvojena je u ljeto 1991. Time je definirano strateško opredjeljenje zemlje da usvaja i primjenjuje najviše standarde i norme iz oblasti zaštite životne sredine, očuvanja prirode i ekonomskog razvoja na principima ekološki održivog sistema. Dokumentom je predviđeno da Crna Gora bude posvećena očuvanju prirodnog okruženja.
Rezultati? Nikakvi! Ničim se nije realizirala u praksi ideja o ekološkoj državi. Nevjerojatno je s koliko se nemara njeni stanovnici odnose prema iznimnim prirodnim bogatstvima koje su naslijedili od predaka, industriji i njenim nusproizvodima, vodama: najveći dio Skadarskog jezera nije rezervat prirode nego primjer zapuštenosti endemskog područja, prema rijekama kojima su vodotoci neuređeni i onečišćeni, morskoj obali koja je devastirana divljom gradnjom i otimanjem plaža za profit kafeterijama, prema planinskim krajolicima koji su po svjedočenju mnogih posjetiteljima najljepši u Evropi.
Mogli bismo nabrajati u nedogled. Uvijek je Crna Gora veća ljepotom u očima stranaca nego njenih građana. I da postoji zakonska obaveza, zanemarivanje eko-sfere bilo bi kažnjivo. Žalosno je što ni crnogorske vlasti ni nevladine ekološke organizacije nisu sistemski odradile proklamirane mjere u zaštiti okoliša nego su svele svoj angažman na svečarsku razinu.
I da zaključimo: ekologija je surogat filozofije i sluškinja religije. Ona se populističkim tumačenjima približava novoj eko-bibliji, koju bismo trebali neupitno i bespogovorno slijediti u svim aspektima osobnog i kolektivnog života. Nameće standarde koji nisu uvijek po ljudskoj mjeri. A ne zna ni kako se riješiti otpada bez eko-katastrofa, ni kako zabraniti ili spriječiti govor mržnje, ne vlada vremenskim nepogodama, ne ustaje protiv zarobljavanja info-tehnologijama, niti protiv alijenacije koju prešutno podržava.
Ona nema svoju ekološku etiku osim u upozorenjima o ugrožavanju prirode kojima se oglašava. Zašto? Da bi mogla počivati na ekološkom egalitarizmu koji izjednačava ljusku vrstu sa svime postoji. Stoga njoj ljudi nisu vrhovni oblik bića, nego bića ravnopravna sa svima ostalima.
A ovakva gledišta daleka od antropocentričnosti, bliska zaštiti drugih bioloških vrsta, u svojoj su osnovi vrlo opasna. Jer izjednačavaju neumsko i nagonsko s razumskim i umnim. A tu zastaje pamet svakom običnom i normalnomčovjeku. Jer ako je to jedna od mantri ekološke etike onda smo i mi sami, kao ljudska bića, nepodobni i u izvjesnom smislu nemogući.
Fenomen budućnosti
Da budem kao i uvijek pomalo lična. Imam privilegiju živjeti sa suprugom u realiziranom utopijskom snu. U njegovoj solarno-kristalnoj vili koju je on izgradio pred desetak godina slijedeći ideje i fantazije svoje mladosti. U tlocrtuje šesterokut nalik pčelinjem saću. Svi su njeni energenti proizvod topline Sunca i Zemlje. Struja je iz solarnog izvora. Smještena je u parku usred porodičnog imanja.
Ovaj bajkoviti arhitektonski poduhvat izniman je u svako doba dana i doba godine. Stakleni krov koji u kupoli spaja šest trokuta otvara perspektivu neba, četinara, ptica. Noću trepte zvijezde naizgled bliske kao žeravice velikog sača. Srebrnina Mjeseca kupa se u prozračnim linijama svoda. Jesenski oker i žuto, zimska bjelina, prozračnost proljeća i kišne suze ljeta što se slijevaju niz kupolu, dio su ove simfonijekoja se iz budućnosti upisuje u našu suvremenost.
Čista u tehnologijama, jednostavna u minimalističkom izvođenju, ova je vila plagirana ne samo na našim prostorima nego i u SAD-u. Zanimljiva je i arhitektima i urbanistima ali i mnogim laicima. Njen neimar i vlasnik, ostvario je svoju ideju idealnog stanovanja. Bezbrižan je i u pogledu održavanja. Minimalni troškovi, uklapanje u okoliš, čista tehnologija, čine ovaj objekt pionirskim pothvatom nove gradnje u regiji. Kao poruka svima koji žele arhitekturu podrediti promišljenoj ekologiji.I kako budućnost privesti sadašnjosti.
