Na Vidovdan, prošle subote, u Beogradu su se okupile pristalice dvije Srbije. I, dok su se okupljali i jedni i drugi sve se činilo onakvim kako i treba da bude. Sa jedne strane mladi, poletni, nasmijani i puni života, a sa druge neki slabo plaćeni statisti, dovučeni iz raznih srpskih, i svesrpskih, budžaka, smoreni i namrgođeni i puni..., punih ruku štarkovog smokija.
No, kako je dan odmicao i polako se spuštao mrak nad ovim drevnim gradom Vinčana, Kelta, Rimnjana... slike sa Slavije i Trga Republike su polako počele da se stapaju i dobijaju isti kolorit, iz daljine se više nisu mogli razlikovati glasovi koji su dolazili sa ovih, naizgled, drugačijih skupova... pokliči su postali istovjetni, i na kraju dana se više nije moglo znati ko je bio domaćin - a ko je bio gost, ovog cirkusa, jednog koji odlazi i drugog koji tek stiže.
55Iako je broj pristalica studenata u blokadi koji su se okupili oko Slavije, bio značajno brojniji od onih na Trgu Republike, Aleksandar Vučić je na kraju proglasio pobjedu. Izgledala je ovo kao još jedna od njegovih besmislenih laži i podvala na koje je javnost navikao svih ovih godina, ali ovoga puta kao da nije baš bilo tako.
Ako ste dobro pratili sve šta se dešavalo na studentskom protestu, prije svega ako ste čuli šta je sve izgovoreno na istom, onda je jedno sasvim jasno – pobijedila je Vučićeva Srbija. Sa njim ili bez njega na njenom čelu sasvim je nevažno, jer pobijedilo je ono za šta se on zalaže cijelog života.
Ovi neki psihijatri u Srbiji, koji pokušavaju da predsjednika države proglase ludim i kao takvim nesposobnim za obavljanje bitne državničke funkcije, vjerovatno suu pravu, on zaista ne igleda kao racionalno-funkcionalna osoba, ali mu se ne može zamjeriti da nije majstor svog zanata. Možda jeste lud ali glup nije ni malo.
Pokušao je on, jedan od najljepših pokreta za pravdu i istinu koji su poveli srpski studenti, da pokori na sve moguće načine. Pokušao je da ih ignoriše, pa nakon toga da im povlađuje i kupi ih sa nekim jeftinim ponudama stambenih kredita i raznih drugih beneficija - kada to nije prošlo, krenuo je da ih gazi automobilima i prebija bejzbol palicama. Sve ovo je samo još više ujedinilo studente i one koji su uz njih stali (u jednom trenutku je izgledalo da je to cijela Srbija).
Kada se sve to pokazalo beskorisnim krenuo je da ih kopira, na jadan i odvratan način ali pokušao je. Pa je Srbija, odnosno Beograd, ubrzo dobila studente koji žele da uče i koji protestuju protiv protesta, dobila je neke sumnjive ratne veterane koji takođe žele da uče, a na kraju su stigli i rentirani motoristi, oni do jadne duše nisu željeli da uče, osim možda vožnju jer među njima nisu baš svi do tada imali priliku za tako nečim.
Kada je izgledalo da su svi njegovi pokušaji uzaludni i smiješni, i kada je imperija izgrađena na lažima i korupciji počela da se raspada, i kada više nijedan trik nije davao željeni efekat, neko se dosjetio one stare, malo modifikovane izreke – ako ne možeš da ih pobijediš, pridruži ih.
I, zaista su se studenti pridružili i za samo par sati uspjeli da ozbiljno zabrinu sve one koji su vjerovali da su na Balkanu napokon počeli da duvaju neki drugi vjetrovi, i da je poslije toliko košave i sjevernjaka počeo da se osjeća i neki vjetar sa zapada.
Sada su oni, do tada savršeno originalni u svojim djelovanjima, počeli da kopiraju onu drugu stranu. Ikonografija, narativi, simbolizam, pa čak i verbalne izvedbe govornika, postale su istovjetne sa onima koje slušamo decenijama. Neko im je dao isti onaj recept po kojem se kuva tradicionalna srpska čorba sa sve zaprškom.
Prosto je nevjerovatno, a meni lično veoma sumnjivo, da se sve ovo moglo dogoditi bez nekog ozbiljnog upliva „strane pameti“ u pokret studenata, koji je do sada imao savršene evropske manire i rezone. Zaista vjerujem da je ona ista „ruka“ koja drži Vučića i dalje na vlasti, i koja pohotno i bez imalo empatije prema srpskim građanima i njihovom zdravlju, kopa litijum i druge rude po Srbiji, svoje prste spustila i na studente.
„Oni“ koji to posmatraju sa strane očigledno odlično znaju kako da zadrže svog čovjeka na vlasti, i to puno bolje od njega samog. I, kada je izgledalo da će sva ta sredstva uložena u „lobiranja“ ostati bez efekta i da se neće moći slobodno kopati, i da će ovaj njihov pasti prije nego li uspiju da iscijede i posljednji gram litijuma, dosjetili se „Vlasi“ da je najjednostavnije i najefektnije da ih poistovijete i naprave istima.
Kosovski mit, Vidovdan i Kosovo su nešto na čemu su se ih uhvatili toliko lako da postoji ozbiljna sumnja da su promjene u Srbiji moguće. Naravno, istinske i korijenite promjene, a ne one fasadne koje smo toliko puta do sada viđeli.
I, sve ovo šta se dešava i šta će se dešavati u regionu bi trebalo da bude snažna opomena svima nama u Crnoj Gori da se jedino sami u sebe možemo pouzdati, jer Evropa po ko zna koji put pokazuje da je samo trenutni interes ono šta ih motiviše, a za vrijednosti i principe koga briga. Pa sve dok se glas pozivaju na iste, mi danas u okruženju imamo zastrašujući rast ekstremne desnice, koju niko ne pokušava da kanališe i suzbije.
Zaista vjerujem da je ona ista „ruka“ koja drži Vučića i dalje na vlasti svoje prste spustila i na studente
Skoro pa u jednom te istom danu mađarski Orban nosi šal sa mapom velike Mađarske koja bi zauzela cijelu Dalmaciju i veći dio Vojvodine. U Zagrebu se oko toga ne brinu jer je glavni problem kako nabaviti karte za Tompsonov koncert. Njegov brat Vučić može direktno da se miješa u unutrašnju politiku Crne Gore, hapsi naše istaknute umjetnike i javne radnike, prebija i kriminalizuje svoje studente i sjedi sa evropskim zvaničnicima i naklapa o evopeizaciji i demokratiji. Naši nosioci vlasti ujutru otkriju spomenik kvislinškim koljačima, a uveče pođu na prijeme povodom Dana Evrope da popiju šampanjac u čast pobjede nad fašistima i njihovim saradnicima (onim istim sa spomenika od jutros).
I, dok sve ovo suviše mirno prolazi pored nas, i pored onih koji bi trebali da brinu o interesima države čija je budućnost ozbiljno ugrožena, naši politički predstavnici se i dalje nadaju da će im to završiti neko drugi. Nadali su se u Bajdenovu administraciju, pa u Evropsku uniju, sada su se ponadali da će im studentski plenumi riješiti problem Vučićeve politike... U sve su imali nade i vjere osim u sebe, jer sebe treba pokrenuti i zalegnuti za ono u šta vjeruješ – ako zaista istinski vjeruješ.
No, evo idu i ove vrućine, pa ko će se znojiti i raditi po njima, neka to za malo kasnije - kada malo osvježi.
A, do tada spas, makar mi u Titogradu, možemo pronaći na Morači jer se do mora ne može doći. Evo nam ponovo vraćaju i skokove sa Vezirovog mosta, koje neki ludaci ukinuše zbog opasno niskog vodostaja, ali koga sada briga za to, možda je ovako i bolje.
Pa skačimo onda, samo ne kukavički na noge, na glavu treba skakati. Buć!
