Dr Antonio Baldaći bio je jedan od najznačajnijih stranaca – intelektualaca, koji je u periodu od 1918. do 1941. branio i promovisao pravo na nezavisnost Crne Gore, podržavajući i pomažući crnogorske emigrantske krugove (Dvor, Vladu i izbjeglička crnogorska udruženja i organizacije).
Napisao je mnoštvo političkih članaka, studija, memoranduma, predstavki i drugih političkih dokumenata u tom periodu, boreći se protiv nepravde učinjene Crnoj Gori, nakon njenog nasilnog ukidanja kao nezavisne države koncem 1918. U Italiji i van nje, poslije 1918, politički i propagandno je djelovao u korist nezavisnosti Crne Gore.
Bio je jako angažovan u cilju organizovanja vojne akcije na obalama Crne Gore koja bi pomogla planiranu akciju crnogorskih emigrantskih krugova (Dvora i Vlade u egzilu) i njenih ustaničnih snaga u samoj Crnoj Gori za nezavisnost njihove zemlje. Baldaći se aktivno zainteresovao za politička dešavanja u Crnoj Gori, koja je 1918. prisajedinjena Kraljevini Srbiji i apsorbovana u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca.
Savo Raspopović u Bolonji 1922 (sjedi u sredini sa bradom)
Koristeći sopstvena poznanstva i ostvarene veze u političkom svijetu Italije, bio je neumorni promoter crnogorske nezavisnosti kod najviših državnih adresa i učestvovao je u raznim Komitetima, koji su se za kratko vrijeme osnivali u brojnim gradovima Italije. Intenzivno se posvetio akciji za crnogorsku nezavisnost.
Veoma zanimljivo i istoriografski važno predstavlja njegovo svjedočanstvo o stanju u Crnoj Gori datoj u formi intervjua za štampu u Bolonji 1925. godine.
U tome kazivanju Antonio Baldaći, odgovarajući na novinarska pitanja, nastavlja da svjedoči sljedeće:
Kako se, u ovim uslovima, može objasniti trajanje rata i kako se može zadržati junaštvo naroda?
Kada se dokumentuje rat i herojski činovi počinjeni od strane Crnogoraca protiv Srba u ovih sedam godina užasnog ugnjetavanja, ta dokumentacija će biti potkrijepljena slikama, vijestima iz novina, svjedočenjima očevidaca, biografijama palih boraca, nečuvenim progonima i takva publikacija će imati istorijski interes i biće vrhunska potvrda i demonstracija snage crnogorskog naroda u odbrani svojih prava unutar pakla okupatora protiv slobode.
8Za sada, ovaj jaz ne može biti ispunjen, ali ako, kako Bog zapovijeda, Crna Gora slomi lance koji je guše, jedno djelo o ratu treba da bude prva misao Vlade, slobodne da ispuni svoju dužnost zahvalnosti narodu, u znak sjećanja na svoje pale borce zarad vrhovnog ideala.
Mauzolej koji će se uzdići na Lovćenu treba da kaže potomstvu kakav je bio duh ovog naroda i velikih heroja, dostojnih besmrtnosti.
Srbi su žrtvovali svaki papir ne bi li svijetu sakrili junaštvo Crnogoraca sa stotinama žrtava poput Raspopovića [1], Petra Zvicera, Bašovića [2], Milije Rakočevića, Krivokapića, Nikčevića [3] i Dulovića [4] i ubijenih od njihove strane kao što je Šćepan Mijušković, potom zarobljenih godinama i godinama bez suđenja poput Radojice Nikčevića, doktora Markovića [5] (čija sestra je pala sa ustanicima) [6], ili pak onih koji su bili držani kao taoci - general Vešović [7], inženjer Marko Đukanović, general Petrović [8] i Jovović [9], porodica Radonjić sa Vrbica [10] i stotine i stotine drugih. Ovi skromni ljudi su se žrtvovali za slobodu bez posebnih interesa.
Radojica Nikčević
Da li postoje dokumenti o srpskom divljaštvu?
Dokumentacija svih varvarskih djela počinjenih od strane Srba, masakri, bezakonje, zloupotreba vlasti, žalbe Vladi, Crvenom krstu, parlamentarcima je djelimično obezbijeđena putem specijalnih publikacija u tomovima crnogorske Vlade sve do 1920. godine.
Od tada do danas, dokumentacija se povremeno pojavljivala u istim srpskim državnim novinama (koji su htjeli da pripišu odgovornost opozicionim strankama) kao i u onim hrvatskim i slovenskim. Bugarske, grčke i turske novine često spominju srpske zločine u Crnoj Gori. Štampa na zapadu je održala zavjet ćutanja, koji je srpska propaganda u inostranstvu platila zlatom. Ali, u toku je priprema jedne sveobuhvatne publikacije koju iščekuju crnogorske patriote. Crveni krst Engleske, sjevera SAD-a i La Ligue des Sociétés de la Croix Rouge tačno znaju sve šta se dešava u Crnoj Gori.
Koje aktivnosti se sprovode u Italiji u korist Crne Gore?
Simpatija italijanskog naroda prema crnogorskom je apsolutna. Ona je uklesana u garibaldskom mermeru sa imenom koje uvijek podrhtava od njegovog čistog junaštva zakletog u Nevesinju. Čak i danas, nakon Prvog svjetskog rata, postoje zaista istorijski trenuci u kojima je italijanska duša zaista potresena sudbinom Crne Gore. Dovoljan je primjer iz 1921. godine, neposredno prije sramote Gaete počinjene od strane Đolitija [11] i Sforce [12], kada je preko tri stotine poslanika svih partija u našem Parlamentu protestovalo protiv mijenjanja Crne Gore.
Neposredno prije nego što je u Milanu konstituisan Nacionalni komitet za nezavisnost Crne Gore na inicijativu glavnih nacionalističkih poslanika, koji su bili tako velikodušan dio podršci prava Crne Gore, pregažen je odvratan cinizam tadašnje Vlade. Nacionalne partije su tada potpuno oborile defetističke rukovodioce po pitanjima Jadrana, a posebno Crne Gore.
Luiđi Kriskuolo
Od tog vremena do danas, situacija se mnogo promijenila za razliku, na primjer, u Velikoj Britaniji, gdje hrabri članovi Donjeg doma stalno pritiskaju Vladu povodom strašne situacije koja još uvijek bjesni u Crnoj Gori.
Štampa u Italiji danas ćuti, izuzev nekoliko izuzetaka. Nije se zbog ovoga italijansko raspoloženje promjenilo: zapravo, i dalje se nada da će vaskrsenje Crne Gore biti ispunjeno i neće biti kasno, u tišini mučeništva plemenitog naroda čija prava sjaje pred cijelim svijetom. Italija u slobodi Crne Gore vidi zalog za svoju bezbjednost na Jadranu.
Ratni epilog, vojska i italijanska mornarica su drhtale pred smrtnim udarcem koji je bio zadat Crnoj Gori sa opozivom svih naših snaga, koje su imale naređenje da oslobode prolaz francusko-srpskom savezniku da izvrši svoj vrhunski zločin.
Nacionalni komitet sa sjedištem u Bolonji se, u trenutnoj situaciji, koja zahtjeva velike resurse, nalazi u mnogo nižoj poziciji od one na kojoj bi trebalo da bude i ne može ništa da obeća izuzev svojih slabih snaga.
Komitet Republike San Marina se održava, od trenutka svog osnivanja, u savršenoj harmoniji sa nama. Nekoliko privremenih komiteta koji su se formirali širom Italije u vrijeme nesreće Gaete su nestali. Komitetom u Njujorku predsjedava gospodin Luiđi Kriskuolo i on funkcioniše veoma dobro.
Ova aktivnost za Crnu Goru, koja i dalje opstaje u Italiji, da li dobro sarađuje sa crnogorskim asocijacijama organizovanim u Americi?
Naravno da održavamo kontakte sa našim prijateljima u Americi, ne samo iz dobrotvornih razloga, koje prvenstveno gajimo u našem programu, koliko zbog uzajamnosti interesa jednih prema drugima.
Crnogorska udruženja nam nude, preko svojih novina, dnevni hljeb koji nam je potreban i pročišćuje duh koji, u zatvorenom krugu u kojem smo prinuđeni da živimo sa rijetkim odnosima sa Crnom Gorom, bjesni teror, i ne mogu stići nego povremene i nekompletne informacije koje su izuzetno korisne.
Ubijeni crnogorski komiti u Nikšiću 28. decembra 1923.
Nadamo se da će odabrani američki prijatelji s razlogom htjeti da budu veza između nas i ovih udruženja, kako bi obavljali posao što efikasnije nego do sada, posebno sa interesovanjem ovih evropskih zemalja, kao što to radi Rusija, Španija, Njemačka gdje se nije moglo postignuti ono što se željelo i gdje smo znali pronaći veliku simpatiju. Treba razmotriti mogućnost da se stvori jedna naša delegacija u inostranstvu, prvenstveno u Americi, koja bi podržavala pokrete u korist Crne Gore čak i među Italijanima koji su tamo emigrirali.
Koji drugi dokazi simpatije prema Crnoj Gori postoje u inostranstvu?
Mnogi, posebno u Irskoj. Možda nijedna druga zemlja, računajući i ravnodušnost zvanične Italije, nije sprovela za tako kratko vrijeme jedno veličanstveno propagandno djelo boreći sesvim sredstvima za slobodu Crne Gore. Dvije rezolucije “Sinn Fein” i Ženska međunarodna liga za mir i slobodu Dablina su mnogo važne. Isto tako “Naš Jadran” ih je već uvrstio u svoje redove, nije neumjesno sjetiti ih se.
Akcioni odbor “Sinn Fein” protestuje u ime Iraca posvećenih nezavisnosti, protiv pokušaja uništenja slobode Crne Gore, čija slavna tradicija i istorija predstavlja težnju i uliva hrabrom narodu simpatiju odboru za jednu naciju, čija se borba po veličini može porediti sa Irskom.
Spomenica Božićnog ustanka
Irsko vijeće, Vornerova Ženska međunarodna liga za mir i slobodu Dablina, smatra da je ugnjetavanje Crne Gore od strane srpske vojne dominacije, dozvoljena od strane saveznika, i to je jedan od najvećih međunarodnih zločina u modernoj istoriji.
Irsko vijeće poziva sve ostale sekcije Saveza, u ime mira, slobode, pravde i humanosti da prikaže javno slučaj Crne Gore i da ga riješi svim sredstvima na raspolaganju, kako bi ispravili aktuelnu nepravdu.
Irsko vijeće, u međuvremenu, predlaže kao protest, da se Nacionalno vijeće zauzme kod Vlade, zato što njihovi delegati iznose pitanje pred Ligu naroda, u cilju sređivanja stanja u Crnoj Gori, i još više, da omoguće slobodan ulazak i izlazak iz Crne Gore crnogorskom narodu i da oni mogu slobodno da se kreću po drugim zemljama sa jednostavnim sertifikatom o pogodnosti oslobođeni od visa.
Kakvi su odnosi između pitanja vezanih za Dalmaciju i onih za Crnu Goru?
Sa slobodom Crne Gore automatski dolazi sloboda Dalmacije. Dalmacija se nalazi između Crne Gore i Italije. Odakle treba da interveniše Srbija? Po oslobođenju Crne Gore iz kandži Srbije, biće veoma lako hraniti pobunu na svim frontovima u Jugoslaviji i na prvom mjestu ovu u Makedoniji, potom i u Albaniji koja je pod Beogradom.
Mržnja prema Srbiji će se pokrenuti na svim granicama i može ugroziti sudbinu samog Beograda. Srbija je to odmah shvatila i potražila zaklon u takozvanom Ugovoru o prijateljstvu sa našom Vladom, na koju je ogorčena, zbog izdaje koja će se desiti krozneslogu sa drugim silama. Srbija neće odustati od Venecije Đulije. U Jugoslaviji su konvencije Neptuna različito uzimane u obzir, iako ozbiljne za nas. Uprkos našoj popustljivosti, dvije tačke gledišta, ona srpska i italijanska, su nepomirljive.
Ubijeni crnogorski komiti Petar Zvicer i Radovan Bigović 1923.
Bilo bi više nego prikladno da naše patriote uvijek povezuju pitanja Dalmacije i Crne Gore, koja bi težila izbavljenju jedne i oslobođenju druge. Neodređeni kompromisi nikada ne mogu dati jasna rješenja.
Pitanje Mađarske upotpunjuje ovo jadransko. Italija će, dakle, biti u većini koja će utisnuti novu orijentaciju u svoju balkansku politiku: možda je blizu vrijeme da se razradi ova politika van čeličnih krugova prijateljskih dogovora. Nadamo se da će ovaj dogovor postojati samo na papiru. Naš stav o raspadu pregovora između Grčke i Jugoslavije može biti simptomatičan. “Gli Echi” i “Commenti” su o 15. julu pisali:
“Ova jasna promjena u italijanskoj politici duboko iznenađuje, s obzirom na to da Italija otvoreno traži prijateljstvo od strane Grčke, koja je rastrzana od strane Italije kao problematičan konkurent na Mediteranu. Italijanska akcija se aktivno izvodi u Albaniji i Rumuniji. Ove činjenice se ne mogu označiti, zato što predstavljaju etape nove italijanske političke orijentacije na Balkanu, koja bi trebalo da dobije mjesto”. [13]
Šta se desilo za zaključcima sa mirovne konferencije u Parizu na temu Crne Gore?
Crna Gora je za rat mobilisala 50 hiljada ljudi, manje više, što je osmina cijele populacije. Ova vojska je imala oko 10 hiljada mrtvih na terenu i više od 10 hiljada invalida. Jedan veliki broj muške populacije je nestao u koncentracionim logorima Austro-ugarske. Bez dokumenata u rukama, možemo slobodno tvrditi da je 50% ove mase bilo ubijeno ili je umrlo od posljedica zaraznih bolesti, koje su zastrašujuće kosile živote. Broj žrtava se može dovesti na minimum od 5.000. Dodajući ovom broju oko hiljadu građana ubijenih ili obješenih od strane Austro-ugarske, preko 4.000 onih koji su umrli od gladi, zbog epidemije i drugih uzroka okupacije, imamo da je 15-20 hiljada porodica ostalo bez glave porodice.
General Đuro N. Jovović
Nakon austro-ugarske okupacije nastupa ostatak počinjen od strane Srbije.
Sa ratom, jedna polovina muškaraca od 18 do 60 godina, je bila sprječena da radi i da zarađuje, zato što je svaki Crnogorac vojnik na dužnosti i za tradiciju. Svi muškarci su vojnici i vojska se formira od sveukupne muške populacije.
Ova vojska nema nikakve veze sa pozadinom fronta: ona je bez službe za nabavku i bez oslonca. Pomoć i oslonac pružaju žene i djeca, koji ne mogu držati oružje u prvim linijama fronta. Gubici su bili preveliki, toliki da su nevjerovatni uzroci aktuelne situacije u Crnoj Gori.
Zbog svih ovih razloga, mirovna konferencija je odvojeno razmotrila štete rata na sljedeći način:
Prvo: 1. Šume u milionima francuskih franaka 30.000.000; 2. Vinogradi 16.000.000; 3. Maslinjaci 15.000.000; 4. Putevi 6.000.000;5. Javne i privatne zgrade 20.000.000; 6. Fabrike 3.000.000; Ukupno 90.000.000
Drugo: 1. Oprema za poljoprivredu 60.000.000; 2. Oprema za ribolov 5.000.000; 3. Kancelarije i njihov namještaj 30.000.000; 4. Trgovina 30.000.000; 5. Sredstva komunikacije 20.000.000; 6. Umjetnička djela 30.000.000; 7. Razno 1.000.000; Ukupno 276.000.000
Treće: 1. Trebovanja i gubici 50.000.000; 2. Monetarna vrijednost i druge hartije od vrijednosti 5.000.000; 3.Ugovori 7.000.000; 4. Neisplaćene zarade zaposlenih 20.000.000; 5. Neostvarene kamate 15.000.000; Ukupno 97.000.000
Četvrto: 1. Doprinos i zajmovi 30.000.000
Peto: 1. Održavanje ratnih zarobljenika i logoraša 20.000.000; 2. Održavanje populacije za vrijeme okupacije 30.000.000; Ukupno: 100.000.000
Šesto: 1. Dugovi države prema saveznicima 48.000.000; 2. Unutrašnji dugovi države 36.000.000; 3. Pomoć invalidima iz balkanskih i evropskih ratova 6.000.000; 4. Vrijednost sveukupnog uništenog ratnog materijala 40.000.000; Ukupno 130.000.000.
Sve ukupno 723.000.000 francuskih franaka.
Od ovog iznosa Crna Gora nije dobila niti jedan frank. Sve je uzela Srbija koja je zauzvrat nastavila da uništava ostatke stanovništva i imovine koji su ostali u Crnoj Gori. Saučesnici Srbiji u uništavanju Crne Gore i rasipanju njenog novca su Atanta i Liga naroda” [14].
(Nastaviće se…)
[1] Sava Raspopovića, Mirka i Marka Raspopovića (rođene braće) koji su prvi dvojica 1923. a treći 1925. poginuli za Crnu Goru. Nap. N.A.
[2] Milutina-Muja Bašovića
[3] Učitelja Milosava Nikčevića.
[4] Todora Dulovića i braće mu Mihaila i Petra, koji su ubijeni od velikosrpskih egzekutora.
[5] Dr Vukašina Markovića.
[6] Njegova sestra Stoja Marković, komitkinja, nije poginula, već je bila uhapšena, ali je uspjela pobjeći iz zatvora i emigrirati. Režim je bio osudio na višegodišnju robiju, ali je ona bila u emigraciji u SSSR.
[7] Radomir Vešović.
[8] General vojvoda Đuro Petrović-Njegoš
[9] General Đuro N. Jovović
[10] Porodica Radonjić je s Njeguša.
[11] Đovani Đoliti, italijanski premijer.
[12] Karlo Sforca, italijanski ministar spoljnih poslova.
[13] Nakon ovog intervjua “Naš Jadran” mi predlaže ideju da obradim temu istrage na balkanskom poluostrvu koja nikada ne bi trebala odvratiti pažnju italijana. Ova istraga je stigla do mene u sljedećim terminima (“Naš Jadran” , VII.IV,74-75):
1. Koji su neophodni zadaci koji tjeraju Italiju ka Balkanu?
2. Sa kojim zemljama u regionu se Italija može lako razumjeti za zajednički program?
3. Zašto Italija mora pratiti Rimski duh i Srednji vijek u obavljanju svog balkanskog programa, koji je u stvari - poprečno prodiranje (jadransko) a neuzdužno (dunavsko i egejsko)?
4. Koji su to migracioni putevi i tržište koje se može otvoriti u Italiji na Balkanu?
5. Koji mogu biti poduhvati od velike važnosti (željeznice, luke…) koje Italija treba da traži u ovim zemljama?
[14] S italijanskog prevela dr Deja Piletić.
