U poljoprivredi postoji jedno pravilo koje se često zaboravlja: zemlja vraća onoliko koliko joj damo – ali samo ako razumijemo šta joj je zaista potrebno. Mnogi proizvođači i dalje đubre „po navici“, oslanjajući se na iskustvo, preporuke iz okruženja ili praksu iz prethodnih godina. Međutim, svaka sezona je drugačija, svaka parcela ima svoju priču, a svaka kultura svoje zahtjeve.
Upravo zato agrohemijska analiza zemljišta ne smije biti formalnost, već temelj svake ozbiljne proizvodnje. Plodnost zemljišta nije pretpostavka – ona se mjeri. Sadržaj hranljivih materija, reakcija zemljišta (pH), potencijal za usvajanje elemenata – samo su neki od parametara koji se mogu precizno utvrditi laboratorijskom analizom. Ali ono što se često zanemaruje jeste činjenica da pouzdanost rezultata počinje na terenu, u trenutku uzimanja uzorka. Ukoliko uzorak nije pravilno uzet, ni najpreciznija laboratorijska oprema neće dati realnu sliku stanja na parceli.
Postoji period u godini kada zemljište najrealnije govori o svom stanju. Kod ratarskih i povrtarskih kultura to je nakon žetve usjeva, dok se kod voćnjaka i vinograda uzorkovanje preporučuje nakon berbe, u fazi mirovanja vegetacije.
Važno je izbjeći uzimanje uzoraka neposredno nakon primjene đubriva, jer tada rezultati neće odražavati stvarno stanje, već trenutni višak hraniva. Takođe, ni previše mokro, ni potpuno suvo zemljište nijesu pogodni za uzorkovanje. Idealno je da zemlja bude umjereno vlažna – dovoljno rastresita da se može ravnomjerno izmiješati i homogenizovati, jer uzorak mora biti reprezentativan. On mora predstavljati cijelu parcelu, a ne samo jednu tačku na njoj.
Zemljište nije jednolično po dubini. Upravo zato dubina uzorkovanja zavisi od tipa proizvodnje. Kod ratarskih i povrtarskih kultura uzorci se uzimaju sa dubine od 0 cm do 30 cm. Kod višegodišnjih zasada, voćnjaka i vinograda, zorkovanje se vrši sa dvije dubine: 0 cm – 30 cm i 30 cm – 60 cm. Korijen višegodišnjih biljaka prodire dublje, pa i stanje hraniva u tim slojevima direktno utiče na vitalnost, prinos i kvalitet ploda.
Uzorkovanje se obavlja pedološkom sondom ili ašovom. Parcela se prelazi ravnomjerno – cik-cak ili dijagonalno – tako da se pokrije čitava površina. Ne uzima se jedan uzorak, već 15 do 20 pojedinačnih uzoraka koji se zatim miješaju u jedan prosječni, reprezentativni uzorak. Kod višegodišnjih zasada potrebno je držati odstojanje do jednog metra od stabla, kako ne bi došlo do oštećenja korijena.
Najprije se očisti površinski sloj od biljnih ostataka. Zatim se iskopa zemljište do potrebne dubine, poravna profil i uzme središnji dio presjeka, dok se bočni djelovi odbacuju. Svaki takav pojedinačni uzorak stavlja se u kofu, a nakon prikupljenih 15–20 uzoraka, sve se dobro izmiješa. Iz tako homogenizovane mase izdvaja se oko 1 kg do 1,5 kg zemljišta koji se pakuje u označenu vrećicu.
Oznaka uzorka mora sadržati ime korisnika, kontakt podatke, datum, dubinu uzorkovanja, kulturu (trenutnu ili planiranu), površinu parcele i kratak opis. Bez tih podataka analiza gubi kontekst.
Jedna od najčešćih grešaka jeste posmatranje cijele parcele kao jedinstvene cjeline, iako to ona često nije. Ako postoji nagib, različiti tipovi zemljišta ili različiti predusjevi, parcelu je potrebno podijeliti na odvojene kontrolne cjeline.U ratarstvu jedan prosječni uzorak može predstavljati najviše 5 hektara, dok je u povrtarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu ta granica do 3 hektara. Veće površine zahtijevaju više uzoraka.
Nepravilno đubrenje ne znači samo veći trošak. Ono može dovesti do poremećaja u ishrani biljke, pada prinosa, smanjenog kvaliteta i dugoročne degradacije zemljišta. Analiza zemljišta omogućava precizno planiranje, racionalnu upotrebu đubriva i održavanje plodnosti. U vremenu kada se sve više govori o održivoj i preciznoj poljoprivredi, agrohemijska analiza zemljišta predstavlja prvi i najvažniji korak.
Kada se uzorak zemljišta pravilno uzme i adekvatno pripremi, on postaje polazna tačka za niz analiza koje imaju jedan zajednički cilj – da proizvođaču omoguće donošenje preciznih i odgovornih odluka. Analiza zemljišta nije sama sebi svrha. Ona služi da odgovori na konkretna pitanja: koliko đubriva primijeniti, koje vrste koristiti, kada je pravo vrijeme za njihovu primjenu i da li je zemljištu potrebna dodatna popravka ili poseban tretman.
Najčešće se analiza radi radi planiranja đubrenja. U tom slučaju ispituju se svojstva koja određuju tzv. kontrolu plodnosti zemljišta. To podrazumijeva utvrđivanje reakcije zemljišta – kako aktivne, tako i potencijalne, zatim sadržaja kalcijum-karbonata (CaCO₃), humusa, ukupnog azota, kao i lakopristupačnih oblika fosfora i kalijuma. Na osnovu dostupnosti hraniva, sadržaja makroelemenata i hemijske reakcije zemljišta, formira se preporuka đubrenja. U toj preporuci jasno se definišu vrsta, količina i vrijeme primjene organskih i mineralnih đubriva. Time se izbjegava i nedovoljna i prekomjerna primjena, što ima i ekonomski i ekološki značaj.
Kada je riječ o podizanju višegodišnjih zasada, analiza se često proširuje i na mikroelemente. Bakar, gvožđe, cink, mangan, bor i drugi elementi u tragovima imaju presudnu ulogu u dugoročnom razvoju stabala. Njihov nedostatak može se manifestovati tek nakon nekoliko godina, pa je pravovremena analiza ključna preventivna mjera. Poseban značaj ima određivanje lakopristupačnog azota. Ova analiza se najčešće radi u predproljeće ili tokom vegetacije, kako bi se precizno odredila potreba za prihranom ozimih usjeva poput pšenice ili uljane repice, ali i prije sjetve jarih kultura. Na taj način se količina azota prilagođava stvarnom stanju u zemljištu, čime se sprječavaju gubici i nepotrebno ispiranje.
Međutim, analiza zemljišta ne služi samo za planiranje đubrenja. Ona je ključna i u situacijama kada zemljište pokazuje određena ograničenja za poljoprivrednu proizvodnju. Ukoliko se utvrdi povećana kiselost, ispituje se hidrolitička kiselost kako bi se precizno odredila količina krečnog sredstva potrebna za kalcizaciju. Ako je problem zaslanjenost, analiziraju se pokazatelji ukupnih vodorastvorljivih soli i elektroprovodljivost, kako bi se planirala desalinizacija. Kada je sadržaj organske materije nizak, procjenjuju se humus, ukupni organski ugljenik (TOC) i labilni organski ugljenik (LOC), na osnovu čega se planiraju mjere humizacije.
U slučajevima sumnje na zagađenje, analiza poprima još širi značaj. Tada se ispituje prisustvo teških metala poput nikla, hroma, olova, kadmijuma ili arsena, ali i organskih zagađivača – policikličnih aromatičnih ugljovodonika (PAH), polihlorovanih bifenila (PCB) i ostataka pesticida različitih aktivnih materija. Ove analize su od presudnog značaja za bezbjednost proizvodnje hrane i zaštitu životne sredine.
Analiza zemljišta ima važnu ulogu i prilikom planiranja sistema za navodnjavanje. U tom slučaju neophodan je detaljan terenski opis unutrašnje morfologije zemljišta, koji se vrši otvaranjem pedološkog profila. Time se utvrđuje debljina horizonata, eventualno prisustvo nepropusnih slojeva ili krečnih horizonata, što može značajno uticati na kretanje vode. Laboratorijske analize tada obuhvataju fizička i vodna svojstva zemljišta – mehanički sastav, retenciju vlage, zapreminsku i specifičnu masu, vodopropustljivost, sabijenost i strukturu. Tek nakon toga moguće je projektovati sistem navodnjavanja koji će biti efikasan i prilagođen konkretnim uslovima.
Zato analiza zemljišta nije jednokratna aktivnost, već temelj planiranja. Ona povezuje hemiju, fiziku i biologiju tla sa realnim potrebama proizvodnje. U vremenu kada su inputi skupi, a zahtjevi tržišta visoki, precizno poznavanje stanja zemljišta postaje ključ održive i profitabilne poljoprivrede. U Crnoj Gori, sprovode je Centar za melioracije Biotehničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore i Inovaciono-preduzetnički centar Tehnopolis.
