Za to vrijeme više puta izdavana su razna Rješenja, mijenjan je sastav komisija kao i ljudi koju su zaduženi da ih vode. Dosadašnja saznanja javnosti o rezultatima revizije ostala su veoma ograničena, iako se uveliko zašlo u posljednje dane “posljednjeg roka”.
Objavljujemo javno reagovanje gospodina Aleksandra Berkuljana na zadnje revizione izvještaje, dostavljeno i svim akterima ovog dugogodišnjeg procesa, počev od uprave NMCG, Državne komisije za nadzor revizija, Državnog tužilaštva i Inspektora za kulturnu baštinu.
POPIS
Pošto je “fizički popis” muzejskih fondova okončan u avgustu ove godine, nakon čega su podnešeni odgovarajući izvještaji, a početkom mjeseca novembra su Državnoj komisiji prezentirani “nalazi” Komisija za reviziju fondova Muzeja kralja Nikole, Njegoševog muzeja Biljarde i Istorijskog muzeja, osjećam potrebu da Vam po istom pitanju iznesem neka svoja zapažanja, povodom komisijskih propusta, u smislu izostavljanja činjenica, kao i konstrukcija na osnovu kojih su izvođeni određeni “autoritativni zaključci”, neosnovane tvrdnje i postupci.
Posljednje zapisnike sam dobio u “zadnjem trenutku”, petnaesti dan nakon podnošenja zahtjeva za pristup informacijama, zbog čega ovaj dopis dobijate sa nepotrebnim zakašnjenjem.
Izvinućete i na opširnosti, jer sam komentar morao dopuniti i neophodnim grafičkim prilozima.
Što se tiče “pronalaženja” nekih predmeta za koje decenijama niko nije znao đe su ili ih niko do aktuelizovanja ove priče nije pominjao ili inventarisao, bilo krajnje vrijeme, ali toga je, nažalost, mnogo manje u odnosu na ono što je na razne načine “ispušteno” ili jednostavno “zaobiđeno”. Pri tome ne mislim na predmete sa spiska Uprave za kulturna dobra, koji će u nastavku biti posebna priča, nego na ono na što sam lično ukazivao. Međutim, nije pronađeno ni sve što Komisije tvrde “da su našle”, pa bih vas zamolio da malo sačekate sa preuranjenim zaključcima.
Zahvaljujem se i na poukama, porukama i podsjećanjima u vezi sa razvojem vaše, a moje već bivše ustanove, koje su nadahnuto formulisali mladi “entuzijasti” iz Istorijskog muzeja, što znači da su napokon nešto naučili. Samo bih podsjetio da do prošle godine ni oni ni njihovi direktori nijesu znali kako im je muzej nastao, niti da krajem 70-ih Muzej NOB nije bio u sastavu Državnog muzeja, navodeći u Izjašnjenjima koja ljubomorno čuvam da su im informacije o svemu prenošene usmeno, uz podatak koji je godinama figurirao u Izvještajima o nadzoru Ministarstva kulture, da im fond broji “oko 1600 predmeta”.
FOND BIO VEĆI OD 10.000 EKSPONATA
Očigledno osokoljeni naknadnom pameću, neki brzo zaboravljaju odakle i zašto je sve počelo, kao i ko je na početku upozoravao da je fond Istorijskog muzeja bio veći od 10.000. Ali, tu sam da ih podsjetim. I njih i njihove “mentore”, po kojima “pod krovom” Narodnog muzeja “nikad nije bilo više od 15.000 predmeta”. Ostalo zabilježeno na internetu, kao video materjal.
Takođe bih podsjetio da je laž decenijama bila osnovni instrument održavanja muzejske iluzije “redovnosti” zbog izbjegavanja lične odgovornosti za nerad i nesposobnost, kao i zbog njihovih posljedica, što kao takvo ipak nije moglo ostati nezabilježeno u zvaničnim spisima. Zato kao ilustraciju prilažem šta je zabilježeno o “izvršenim revizijama”, na osnovu izjava “odgovornih” čiji se potpisi nalaze na kraju dokumenata, tokom redovnih inspekcijskih kontrola 2004. i aprila 2012.
Isto tako, ne mogu da prihvatim “prigovor” da je sa moje strane korišćen izvještaj komisije Istorijskog muzeja, koji je “pun grešaka”, jer sam mogao da koristim samo ono što mi je bilo na raspolaganju, a svaka zasluga za “greške” u tim i takvim izvještajima nijesu moje nego vaše, kao što je vaša, odnosno muzejska, sva ostala dokumentacija koja sam vam redovno i bez uslova dostavljao, što je opet ogledalo “stručnog učinka” vas i vaših predhodnika, a ne mojeg.
Umjesto da “prva generalna revizija” bude temeljita, čista i nadasve jasna retrospekcija ne samo transformacija ustanove, nego primarno njenih fondova “od kad su osnovani”, sa svim “legalnim” i “ilegalnim” promjenama u brojnom i sadržinskom stanju zbirki, na “kraju balade” imamo uglavnom popis a ne reviziju, dijelom i karikaturu revizije uz gomilu propusta, nepreglednih nabrajanja bez sinteze i improvizacija, do mjere da su selektivnim pristupom iz sva tri zadnja izvještaja bukvalno izopšteni podaci o nedostajućim predmetima za koje se odavno zna i koji su već kao takvi evidentirani. Vidi se jasno čega ima, ali ne i što sve fali.
Takođe se olako prešlo preko bitnih činjenica koje ukazuju da je Narodni muzej još uvjek vlasnik zbirki koje su iz njega “pošle” na drugo mjesto na osnovu reversa ili bez njih, odnosno bez odgovarajućih pravnih akata, bez obzira na “kompartijske političke odluke” koje ne mogu biti “opravdanje” u legalnom smislu, pogotovo zbog činjenice što je na osnovu istih odluka i nečije samovolje generalno otuđivan i veći dio drugog materjala iz muzejskih depoa o kojem se priča godinama, i koji je baš na osnovu reversa bio predmet povraćaja.
Ali, da idemo redom.
POGREŠNO BROJNO STANJE
1. Popis tokom revizije pokazao je ono na što sam ukazivao od početka, a to su potpuno pogrešno brojno stanje fondova decenijama i totalno neodgovarajuća dokumentacija. Sve ono što je dugi niz godina saopštavano kao “vjerodostojno” u stvari nema blage veze sa sa stvarnim brojem i vrstom predmeta u postavkama i depoima. Neki se sada hvale zbog “otkrića”, kojeg bih se ja na njihovom mjestu stidio, da u Dvoru postoji čak 41.000 “predmeta”, od kojih “27.000 neobrađeih”. Međutim, pored nekih konkretnih informacija dobili smo i “kompenzaciju” za ono što zaista fali prema Vujoševićevoj procjeni, koja se tiče 62.000 muzealija do 1979. godine.
U pitanju je takozvana “zbirka kancelarijskog materjala”, kojeg sad ima mnogo više nego što je inventarisanog u nekoliko muzeja, sa frapantnih i “rastegljivih” 16.000 do 20.000 novokomponovanih “muzealija”, zavisno od izvještaja.
Ta nazovi “zbirka” skrpljena je od koverti, vizit karti i još nečega, a u prošlom izvještaju su pominjani i “dupli tabaci”, odnosno prazni kancelarijski papir. Radi se vjerovatno o “kapitalnom” materjalu, za koji ipak ne vjerujem da je baš ulazio u pomenuti i uporedni Vujoševićev zbir, niti da bi tada bio ozbiljno uzet u obzir. Ne znam zašto, ali mi se čini da je ova, za sadašnje “muzeologe” bitna “građa”, tu isključivo zbog “pumpanja” brojki.
S druge strane po “podrumu” dvora decenijama se vuklo preko 6500 konkretnih predmeta, koji ne samo da “nijesu reinventarisani”, kako “spisatelji” Izvještaja vole da eufemiziraju, nego na njih najvećim dijelom niko decenijama nije ni glavu okrenuo, kao ni na mnoge iz Istorijskog muzeja. Takođe je pored 300 i kusur, uglavnom ucrvljalih pečata, iz podruma “isplivala” i zaboravljena dvorska filatelija, koje je do revizije bilo jedino u popisnim inventarima dostavljenim s moje strane, ali ne i u zvaničnom dvorskom inventaru i među “obrađenim” materjalom, u što spada i cijeli “pozajmljeni” album, koji takođe nije inventarisan od kada ga ima. A to je nekih 60 godina. Samo me interesuje kako je i na osnovu kojeg akta nešto moglo biti “pozajmljeno” i “izloženo”, a da prethodno nije inventarisano? I đe je akt o pozajmici? Očigledno se svašta može naći po tim podrumima, a i sve se može što se hoće i nekome padne na pamet.
U izvještaju Muzeja kralja Nikole konstatovan je i nevjerovatan manjak od 7 predmeta, na što ću se više puta vraćati. Time su “dokazali” da su “najbolji” od kada muzej postoji, što predstavlja nečuveni “rekord”. Znači da u fondu “imaju” i ono što decenijama nemaju i što nije našla ni komisija iz 1987. godine. I to treba da bude rezultat “prve revizije”?
Ako se broj i vrsta predmeta selektivo “upoređuju” samo sa onim što je “izabrano” kao izvor koji će nešto da potvrdi, kao što su rabljene “inventarne knjige”, naravno da će “rezultat” biti kakav se očekuje.
Međutim, u tome nije poenta, jer je postojao ili i dalje postoji veliki broj predmeta koji decenijama nije našao mjesto u iventarnim knjigama, a mnogi ni u raznim spiskovima. Iz istog razloga je i prikazani broj otpisa i drugih majnkova po raznim osnovama nerealan, jer je uzet u obzir samo dio “zapisnika o otpisu”, ali ne i ostali izvori đe se otpisi i manjkovi pominju, kao što su popisni inventari ili izjave rukovodilaca.
Da ne bi bilo pogrešno shvaćeno, nije problematična samo revizija u Muzeju kralja Nikole, nego i u druge dvije kuće, što će biti jasnije u nastavku.
“OTPISANO” 550 KOMADA POSUĐA
2. U Dvoru vele i da imaju “otpisano” okruglo 550 komada posuđa. Ne znam kako su došli do te brojke i zašto su koristili samo nekompletni “R. I. VI – posuđe”, ako je još 1964. godine u primo-predajnom zapisniku, koji im je bio na raspolaganju, utvrđen veliki broj komada posuđa (i ne samo toga), koje uopšte nikad nije ušlo u bilo koji redovni inventar. U prilog istog govore i druga dokumenta đe se navodi da je otuđenih predmeta te vrste “bilo mnogo više” nego što je evidencijama obuhvaćeno.
Pogotovo kad se uzme u obzir da u pomenutom, ali u zaključcima Komisije “zaobiđenom” popisnom inventaru iz iste 1964. godine, kojeg potpisuje četvoročlana komisija, u kojoj su bili Risto Dragićević i Ljubomir Kapisoda, piše da je tada otpisano zbog “otuđenja i poklona” 894 komada posuđa! Znači, ne radi se o otpisu iz “redovnih” razloga, kao što su oštećenje i sl, već o otuđenju i poklonima, o čemu se mora povesti računa, kao i hronologiji događaja.
U istom inventaru su i drugi značajni “otpisi” i važne napomene, pa me takođe zanima kako to da je dokumentacija koja je ostala iza Rista Dragićevića za revizionu komisiju “pouzdana” kad treba da se napravi selekcija premisa kako bi se značaj nečega “umanjiio” ili nešto “zaboravilo”, a čista glupost koju ne treba uzimati u obzir ako ista jasno demantuje komisijski “nalaz”? Čini mi se da je neko bio baš selektivan. Radi podsjećanja prilažem snimak dijela popisa iz 1963-4.
3. Takođe nema ništa ni u vezi sa posuđem koje je taksativno pobilježano kao nedostajuće nakon 1964. godine i pomenutog Dragićevićevog “otpisa”. Radi se o preko 630 komada prema RI VI, iz zbirke posuđa u primo-predajnom zapisniku iz 1968.
U Zapisnicima o otpisu o tolikom broju, da ja znam, nema riječi nakon ovog datuma, što znači da zvaničnog otpisa krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih nije ni bilo, pa me zanima šta je s tim ili, ako je ipak neđe otpisano, kada je to bilo i kako. Ako eventualno neđe postoji napomena o otpisu za 550 komada, opet fali razlika do 600 i kusur. Bilo bi previše da prilažem cio izvještaj kojeg ste davno dobili, pa kao ilustraciju dajem samo detalj jedne od stranica, da bih podsjetio o čemu je riječ. Ako vam treba cijeli izvještaj, sami ga nađite i prebrojte što treba:
Koliko znam naredna primo-predaja tu nije nešto bitno promijenila. Pronašli su samo nekoliko predmeta.
Ni činjenica da je 70-ih započet novi inventar u koji ovi predmeti nijesu ušli, ne znači da se dogodio “automatski” otpis. Radi se istoj situaciji zbog koje je i Etnografski muzej morao da konstatuje manjkove koji su nastali prije izrade njegovog “novog” inventara. U svakom slučaju ni “teorija manjka” od 7 predmeta ukupno, među kojima nijedan komad posuđa, ni “otpis 550 komada posuđa” ne piju vodu. Nije mi jasno kako, ali znam da su za mog “vakta” u Dvoru par puta takođe lomljene staklene garniture iz izložbe tokom čišćenja, što pamte dobro i sadašnja i bivša direktorka, ali čak ni to nije zabilježeno. Vjerovatno “nema dokaza”.
4. O “3992” komada otuđenog dvorskog posuđa nema potrebe više da se govori jer je sve rečeno.
MANJAK ORUŽJA
5. U revizionoj idili Muzeja kralja Nilkole nije zabilježen ni davno konstatovan manjak oružja u cjelini ili njegovih djelova. Da li je “kriterijum” to što ga nema u “novom inventaru”, pa “nije bitno”, ne bih znao. I kako to da se i komisija opet nije pozvala na “stari inventar”, jer nedostajući komadi, osim jednog, popisani su u primo-predajnim zapisnicima pod starim inventarskim brojevima. Takođe nema ni akta o njihovom otpisu, pa je logično da se vode kao manjak.
Dakle, ako ih nema morali su biti zabilježeni kao manjak, a ako su otpisani, onda u otpis, pa smo opet na onome što je već rečeno, jer ne može biti da niđe nijesu evidentirani. Uostalom, u Etnografskom muzeju je manjak predmeta te vrste, koji su ranije zabilježeni, a nijesu otpisani niti ušli u novi inventar, pošteno popisani.
Ne možete u procesu revizije za dvije komisije imati dva aršina, za etnografsku obavezu da popiše manjkove i otpise prije izrade novog inventara pravljenog sedamdesetih, a za “dvorjane” relaksiranje od obaveze da na adekvatan način zabilježe istu stvar na isti način. A koliko je toga bilo, jasno je kad se prosto saberu brojke navedene u aktima koje sam dostavio povodom “slučaja oružje iz Dvora”, uzevši u obzir i ono što je “nakadno pronađeno”. Naredni primjer pokazuje dio spiska iz 1968. godine uz upoređenje starih inventarnih brojeva sa sadašnjim stanjem. Primopredajom iz 1972. ovaj problem je “preskočen” jer su se tada bavili “reinventarizacijom”:
Da pojasnim. To što navodi komisija da je u ovoj zbirci bilo predmeta koji “nijesu bili oružje” u konkretnom slučaju nije relevantno, jer je na datom spisku samo oružje. U popisnom inventaru iz 1963-64, kojeg potpisuje Dragićević, navedeno je da je 12 primjeraka otišlo kao “pokloni i nestali za vrijeme okupacije”. U primopredajnom zapisiku iz 1964. zabilježeno je 6 komada “otuđenih ili poklonjenih” (ne govorim o onima koji su ustupljeni Njegoševom muzeju), od čega 2 nije oružje nego gusle, što znači da 4 realno fale. Još 11 komada tada nijesu pronađeni, ali dva jesu naknadno. Znači da je falilo dodatnih 9 komada.
U zapisniku iz 1968. godine stoji 5 “ranije otuđenih”, a dodato je na spisak od 11 još 5 brojeva od kojih je jedan naknadno nađen, tako da je objektivno falilo još 4. Tome dodajte i 1 komad ukraden na Medunu, pa ćete dobiti zbir. Meni se čini da je 27, ako za početno uzmemo 12 a ne 5, kao u aktu koji sam dostavio “Radnoj grupi”. Ako uzmemo da je početni broj 5, onda je 19. U oba slučaja izvor podataka je Risto Dragićević, pa ne znam kome od njih “dvojice” da više vjerujem. Neka po ovom osnovu fali i “samo 14 komada” sa prikazanog spiska, moralo bi biti zabilježeno, kao i “ostatak” koji bi morao biti evidentiran barem kao “otpis”, ali priča da je “otpisano 2 komada” i da fali “1 komad” oružja iz dvorske zbirke je najobičnija bajka ili se radi o problemu pomjerene percepcije. U svakom slučaju, revizija dvorskog oružja nije urađena.
6. Što se tiče “razlike od 47 komada oružja”, na osnovu upoređenja brojki iz popisnih inventara pravljenih 1971. (722 komada) i 1979. (682 komada), iz sadašnjeg popisa je jasno da se radi o “novokonstatovanom”, takođe nikada obrađenom dijelu dvorske zbirke oružja, koji ne figurira ni u jednom od dosadašnjih redovnih inventara, osim u popisnom inventaru iz 1971. godine.
7. Komisija za reviziju Muzeja kralja Nikole veli da “nema ingerencije” u vezi sa uništenom slikom Crnogorke. Kako to? Bave se “ekspertizama”, pa i “metalurškim” u jednom od narednih “nalaza”, a neće da vide očigledno. Svako dijete zna da kad se slika uništi, u ovom slučaju od strane “konzervatora”, novo stanje treba da se zabilježi i da se na tome stane, a ne da se dozvoli da preko uništenog bojenog sloja neko namoluje aproksimativnu interpretaciju i da to još vode kao “original”. Jer, “interpretacija” pokriva trag učinjenog, zbog čega suštinski predstavlja falsifikat.
Sasvim lijevo prikazani su “ostaci” originala i prva doslikavanja, snimljeni “pozadinskim svijetlom” polovinom devedesetih, a konačni rezultat ove “združene akcije” se sasvim dobro vidi na priloženim snimcima prije (u sredini) i poslije “konzervacije” (desno). I na kraju, zar se niko ne pita kako se može “imati” nešto čega u stvari nema? Nije valjda da sliku čini ram? Misteriozni su putevi dvorski ...
8. Na moju konstataciju u da su tokom Revlorizacije umjesto konkretnog broja predmeta iz dvorske zbirke oružja, koja je po rješenjima Registra kulturnih dobara zaštićena 1962-63. godine, nezakonito upisali 20 komada oružja nabavljanog između 1964. i 1975. godine, od revizionih eksperata, među kojima su i oni zaslužni za pomenuti “učinak”, dobijam čudan odgovor kako navodno “nijesu imali na raspolaganju sve podatke”.
Kao da je trebalo da im ih neko drugi obezbjedi. Takođe lamentiraju da je u Registar kulturnih dobara kao dio zbirke ušao i jedan broj komada vojne opreme, koji nije striktno oružje. Pa što? Kakve to veze ima sa bilo čim? Zaštićeno je ono što je zaštićeno. I kakve veze ima to što su imali malo vremena a trebalo je ispuniti normu, kad im je “učinak” debelo plaćen. Međutim, ne znam da li su dovoljno svjesni sopstvenih postupaka, pa se opet pitam, kako su mogli da toliko promaše, ako u Registru jasno piše barem koliko je predmeta svojevremeno stavljeno pod zaštitu 1962, zbog čega se objektivo postavlja pitanje “a đe je ono što je trebalo biti revalorizovano?”. I kako su umjesto onoga što “nije striktno oružje” mogli napamet ubacivati baš drugo oružje?
Što se tiče “ekspertize”, kažu da su zbog identifikacije “upoređivali fotografije oružja” sa starih izložbenih tabli, urađenih prije 1962. godine, pa mi je opet čudno kako im je “promaklo” da se na tim tablama nijesu mogli nalaziti i predmeti otkupljeni nakon 1964.
Jedino ukoliko se ne radi o transportu vremeplovom ili teleportaciji. Bili su izgleda toliko “opterećeni” da im na pamet nije padalo da predmet otkupljen 1975. možda nije mogao biti proglašen “kulturnim dobrom” 1962. godine, a još manje visiti na nekoj tabli godinama prije nego je otkupljen. Zato, što god pričali, jasno je kao dan da su samo nezakonito i nestručno “krpili” elaborate, kako bi zadovoljili formu i pokupili honorare, pa se pitam i to, pogotovo ako se pokaže da je čitav proces Revalorizacije bio jedna velika brljotina, koja je pojela velika sredstva za ništa, ko će za to da odgovara? Ne mislite valjda da ću ja, jer sam aktuelizovao “rezultate”? Neka se gospoda ipak presaberu, a ja ću sa svoje strane sigurno uraditi sve neophodno.
EKSPERTIZA
9. Nivo “ekspertize” doživio je kulminaciju na primjeru “pečata guvernadura”, jer u stvari nijesu ni tražili što je trebalo. Nije “stručnjacima” palo na pamet da, ako nemaju fizičke originale, možda se u Arhivu mogu naći otisci, pa da se prema tome započne korektna potraga, umjesto da se bave revizijom istorije i kvaziteorijama.
Međutim, itekako im je palo na pamet (ili im je neko sugerisao) da kao “čvrsti argument” za konstrukciju, da je na “pismima Vukolaja Radonjića pečat Petra I”, u stvari koriste pisma Petra I sa pečatom Petra I i potpisom Petra I. Provjereno neposrednim uvidom. Ali, nepažnja košta, pa su nehotice priložili i snimak pisma Vukolaja Radonjića upravo sa pečatom guvernadura (dolje u sredini), a ne vladičanskim, kako oni vele, koji se od pečata Petra I razlikuje u svim heraldičkim elementima – iznad štita je šlem iz kojeg izlazi vrpca lijevo i desno, na šlemu je ne obla carska kruna sa krstom, nego “rogljasta” kraljevska, a iznad nje ptica sa glavom u lijevo okrenutom i razvijenim krilima.
Upravo takvi pečati fale. A da bi vam bilo jasnije o čemu se radi, neka vam iz arhivskog odjeljenja dostave dolje lijevo prikazanu originalnu verziju grba guvernadura, koju je u 19. vijeku nacrtao Franjo Ljepopili. Ptica je prepoznatljivi znak. Postoji takođe i otisak drugog pečata Radonjića, sa kojim komisija nije imala veze (skroz desno), jer, kako rekoh, nijesu ni tražili to što je trebalo da se traži. Ali ja jesam, i u pronađenom se takođe vidi dio iste heraldike, sa izmjenom štita, na kojem je dvoglavi orao, bez šlema i krune, sa strane su dva konja ili jednoroga koji pridržavaju štit, a iznad svega opet karakteristična ptica razvijenih krila.
To su otisci dva od četiri nedostajuća pečata koja su proglašena za kulturno dobro 1963, o kojima imam neku ideju đe bi se mogli nalaziti, ostavljajući ipak vama da se potrudite, a “teorija” eksperata opšte prakse da su guvernadurski pečati predati Manastiru pod drugim nazivima i da su ih kao takve “identifikovali” sa fotografija, ravna je pajtonovskim zafrkancijama.
PEČAT
10. Relativizacija kao “revizioni metod” primijenjena je i u slučaju “pečata dvorske kancelarije”, sa kojim nema nikakve veze mali pečat sa nečijim inicijalima, kojeg su ponudili kao “alternativu”. U literaturi postoji opis heraldike pečata državne kancelarije, a to sigurno nijesu inicijali. Stiče se utisak takođe da, ako ga “ima samo na spisku trezorskih vrijednosti”, to kao nije dovoljno. A šta ćemo sa vrijednim predmetima koji su pronađeni po podrumima kao neidentifikovani, ili o kojima ima malo ili ništa napismeno? Ako takvih slučajeva ima, a kako stvari stoje nije ih mali broj, sigurno je bilo i predmeta koji su “pošli kako su došli”, a da za to niko nije mogao saznati.
Međutim, o “pečatu dvorske kancelarije” ipak postoji zapis i to je dokaz da ga je bilo. U Manastiru se sigurno ne nalazi, pa pošto se pominje jedino u muzejskoj dokumentaciji zna se ko je odgovoran. A i šta bi manastiru pečat jedne državne službe? Sjetite se samo koliko je bilo natezanja oko grba Mitra Martinovića. I zar je malo ne jedan, nego nekoliko dokumenata u vezi sa “trezorskim vrijednostima” đe se taj pečat pominje, da bi neko iz dvorske ili Državne komisije ovaj fakat uzeo u obzir? Zaista zanimljivo.
11. Poseban kuriozitet predstavlja “pronalaženje” tagara od alpaka, ne samo zbog “metalurške ekspertize” o kojoj ne bih, nego što se prema “internet sazanjima” komisije navodno radi o “stalku bez posude”. Po svoj prilici su se uhvatili i za sličnu konstataciju iz zapisnika o primopredaji 1968, koja je, što nijesu naveli, napuštena 1972, kada je ponovo zaključeno da tagara nema. A zašto ga nema? To bi trebalo da znaju etnolozi. Kao prvo, ne postoji “tagar”, odnosno “mangal” bez posude, JER JE TAGAR, MANGAL ILI BRAZIER UPRAVO POSUDA i na istoku i na zapadu, sa stalkom ili bez! Na istoku, đe spada i Balkan, radi se o dubokoj posudi za žar, sa poklopcem, koja je imala funkciju grijalice:
Na zapadu je to obično otvoreni gorionik za ugalj, ali su slični bili i “lavaboi”, kao na sljedećim primjerima:
Međutim, da bi opravdali “nalaz”, gospoda iz komisije su se poslužili neadekvatnim “analogijama”, po kojima je svaki stalak od metala “na tri noge” i nečim na vrhu baš to što se traži “jer njima liči”. Međutim, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka postojala je poplava visokih stalaka raznih namjena, od nosača za urne i pepeljare do onih za kišobrane. Ali, da ne bih previše elaborirao, dvorski nazovi “tagar” (prikazan niže lijevo), sa malom kružnom platformom na vrhu ne spada čak ni u postolje od nekog gorionika. Radi se o običnom postolju za vazu ili, kako bi braća Englezi rekli “plant stand”, kakav je prikazan na dva skoro identična primjera u sredini, zajedno sa primjerom (desno) kako se ta vrsta predmeta koristi:
Dvorski nazovi “tagar”i tri primjera postolja za saksije i vaze iz bjelosvjetske produkcije
Da zaključim i ovu epizodu, i dalje fali tagar (mangal) od alpaka, “duboka posuda od industrijskog srebra”. Muzejski stalak za vaze može postati “tagar” jedino odlukom Centralnog komiteta.
