Misija Apolo 11 tokom koje su se ljudi prvi put spustili na površinu Zemljinog najvećeg prirodnog satelita predstavlja vrhunac Svemirske trke između Sjedinjenih država (SAD) i Sovjetskog saveza (SSSR). Nadmetanje dvije super-sile u svemiru nastaviće se sa, doduše, smanjenim intezitetom, sve do kolapsa prve komunističke države u svijetu.
Tehnološki skok: „Ukoliko ka Mjesecu želimo da pošaljemo džinovsku raketu visoku više od 100 metara, napravljenu od novih legura metala, od kojih neke još nijesu pronađene, sposobnu da podnese toplotu i pritisak nekoliko puta veći nego ikada prije, konstruisanu sa preciznošću većom nego najtačniji sat, koja će nositi svu opremu potrebnu za pogon, navođenje, kontrolu, komunikaciju, prehranu, na neisprobanu misiju, na nepoznato nebesko tijelo, i zatim se vratiti sigurno na Zemlju, ušavši u atmosferu brzinom od preko 25 hiljada milja na sat, iskusivši temperaturu jednaku polovini onoj na površini Sunca, i uradi sve ovo, i uradi sve ispravno, i uradi ovo prva prije isteka ove decenije, onda moramo pokazati smjelost i odvažnost“, kazao je američki predsjednik Džon Kenedi u poznatom govoru na Rajs Univerzitetu u Hjustonu septembra 1962. godine, gdje će ubrzo nakon toga biti izgrađena zgrada Kontrole misije iz koje će se pratiti sve misije ka Mjesecu.
Godinu dana ranije Kenedi je od američkog Kongresa tražio i dobio novac za pokretanje programa Apolo, kako je nazvan projekat slanja ljudi na Mjesec.
Zaista, ako su Amerikanci htjeli svega nekoliko godina nakon što su prvi put lansirali čovjeka u nisku orbitu oko Zemlje, na samo nekoliko stotina kilometara iznad njene površine, da pošalju ljude ka gotovo 400.000 kilometara udaljenom Mjesecu, bio im je potreban do tada nezamisliv tehnološki skok.
„Gigantski Saturn V, visok 111 metara, bio je nesumnjivo ključni elemenat za slanje ljudi na Mjesec prije 1970. On je u to vrijeme predstavljao pravo inženjerijsko čudo. Bila je to najsloženija mašina koju su ljudi ikada napravili – imala je 3.000.000 dijelova. Proizvodnja svih 15 raketa, koliko ih je napravljeno tokom programa Apolo, koštala bi današnjih 60 milijardi dolara“, kazao je Draško Dragović, inženjer i zaljubljenik u svemir i svemirska istraživanja.
Dragović, koji je napisao više desetina knjiga o mnogim kosmičkim misijama i stotine članaka za najstariji naučni portal u regionu Astronomski magazin, za Portal Analitika govori o tehničkim detaljima rakete nosača i elektronike pomoću kojih je čovjek stigao do Mjeseca.
„Trostepenu raketu nosač konstruisali su početkom 60-ih godina NASA-ini inženjeri iz Maršalovog centra u Alabami predvođeni legendarnim Vernerom fon Braunom i Arturom Rudolfom. U 'Boingovom' (Boeing) prvom stepenu, koji je činio skoro polovinu mase i visine rakete, nalazilo se pet motora F-1 – odatle i ime Saturn V – na kerozin i tečni kiseonik, u tom trenutku daleko najsnažniji motori na svijetu. I drugi stepen, proizveden u kalifornijskoj kompaniji 'Nort Amerikan' (North American), imao je pet motora J-2 na tečni vodonik i kiseonik (kriogeni motor). Treći stepen, proizveden u 'Daglas Erkraftu' (Douglas Aircraft) , takođe je bio kriogen, ali je imao samo jedan motor J-2, manje snage of F-1, ali podjednako tehnološki izazovan“, objašnjava Dragović.
Napunjena do vrha gorivom, istakao je, raketa je bila teška gotovo 3.000 tona i u 15 lansiranja, nikada nije imala nijedan problem!
Sama kompozicija koja je išla ka Mjesecu sastojala se od tri sekcije: komandnog modula (KM), servisnog modula (SM) i lunarnog modula (LM). Prva dva su zajedno činila komandno-servisni modul (KSM). Zajedno su bili visoki 11 metara i imali prečnik od gotovo četiri metra.
"Prije Apola najmanji računar bio je veličine sobe. Očigledno je da u LM i KM nije bilo mjesta za tolike računare, te je NASA, radeći sa prestižnim univerzitetom MIT, napravila 'Apolov' računar za navođenje (AGC). Ovi kompjuteri su bili prvi koji su koristili „čipove“, tj. integralna kola (IC). Čitav softver za AGC, koji je brinuo o navođenju, navigaciji i kontroli različitih brodskih sistema, imao je 4 kilobajta RAM i 32 kilobajta ROM memorije", navodi naš sagovornik.
Tok misije: Dragovića smo zamolili da nas u kratkim crtama provede kroz ovo izuzetno kompleksno putovanje.
""Apolo 11" je na svoj dugačak put krenuo sa lansirne rampe LC 39-A na Floridi 16. jula 1969. godine u 9 sati i 32 minuta po lokalnom vremenu.
Bilo je potrebno svega 12 minuta da se treći stepen "Saturna V" sa astronautima nađe u orbiti oko Zemlje na visini od nepunih 200 kilometara.
Poslije dva i po sata i jednog i po kruga oko naše planete motor trećeg stepena je upaljen po drugi put. Za manje od šest minuta rada "oslobodiće" astronaute gravitacionog "zagrljaja" Zemlje i brzinom od skoro 11 kilometara u sekundi (km/s) poslati ih ka Mjesecu.
Poslije tri dana leta, astronauti "Apola 11" najzad stižu do svog cilja. Na udaljenosti od oko 80 kilometara od Mjeseca uključen je motor za kočenje, koji je smanjio brzinu broda i uspješno ga uveo u orbitu oko Mjeseca. Kao što je "Apolo" prvo kružio oko Zemlje, a zatim se "otkačio" od nje, tako se sada okretao oko Mjeseca i pripremao za sljedeću, do sada neisprobanu fazu leta - spuštanje na površinu našeg satelita.
Astronauti su proveli jedan dan kružeći oko Mjeseca na visini između 90 i 130 kilometara. Kompoziciju su činila KSM "Kolumbija" (Columbia) i LM "Orao" (Eagle). "Kolumbija" će ostati u orbiti sa jednim astronautom, Kolinsom, dok će se "Orao" sa Armstrongom i Oldrinom spustiti na Mjesečevu površinu.
Poslije 13 krugova oko Mjeseca, u tačno isplaniranom trenutku i iznad unaprijed određenog mjesta, i to na onoj "nevidljivoj" strani Mjeseca, moduli su se razdvojili. "Kolumbija" je ostala da i dalje kruži, a "Orao" je "dobio krila i poletio samostalno", kako je to prokomentarisao Oldrin. Bio je 20. jul i već je proteklo više od 100 sati od lansiranja iz Floride.
Nakon manevara koji su LM usmjerili ka površini Mjeseca, Armstrong i Oldrin su preuzeli upravljanje modula od kompjutera, i prema instrumentima kojima su raspolagali i na osnovu osmatranja golim okom lično odabrali mjesto na koje će sletjeti.
Podigavši oblak prašine, "Orao" je sigurno i potpuno bezbjedno stao na svoje noge na obodu Mora tišine (Mare Tranquillitatis), 20. jula 1969. godine, u 4 sata i 17 minuta po američkom ili 21 sat i 17 minuta po našem vremenu.
"Hjustone, ovdje baza u Moru Tišine. Orao se spustio!", riječi su kojima se Armstrong javio kontroli na Zemlji.
Astronauti najprije, prema planu, iz predostrožnosti pripremaju sve uređaje i komande za slučaj da moraju brzo da napuste negostoljubivog domaćina - Mjesec.
Otprilike šest i po sati po slijetanju, otvorila su se vrata na "Orlu". Armstrong je četvoronoške ispuzao na platformu i počeo da silazi niz merdevine postavljene uz jednu nogu, polako, stepenik po stepenik do devetog, posljednjeg, stigavši do papučice stajnog trapa. Silazeći, otvorio je pregradu specijalnog prtljažnika sa strane modula i aktivirao TV kameru.
Dvadesetprvog jula u 3 sat i 56 minuta po centralnoevropskom vremenu Armstrong je svojom lijevom nogom zakoračio na površinu Mjeseca i izgovorio čuvenu rečenicu: „Ovo je jedan mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo“.
U slučaju da hitno moraju da napuste površinu, Armstrong je za svaki slučaj stavio jedan uzorak tla u džep svemirskog odjela, a zatim napravio i par snimaka LM-a da bi inženjeri na Zemlji mogli da procjene stanje nakon slijetanja. Oslobodio je i kameru i postavio je na planirani tronožac oko 12 metara od letjelice. Poslije 19 minuta za njim je sišao Oldrin. Jako oprezno su pravili prve korake da bi se uvjerili koliko je čvrsta podloga, a onda su ohrabreni počeli da poskakuju.
Astronauti su imali pune ruke posla. Uz pomoć specijalnih hvataljki, sakupljali su uzorke kamenja u teflonske vrećice i odnosili do modula. Armstrong obavještava da ga teren na Mjesecu podsjeća na neke pustinje u Americi, a Oldrin da je površina pokrivena veoma mekom prašinom, nalik puderu, koja je prilično klizava.
Astronauti "sa lica mjesta" javljaju da je predio sumoran, sivkast i žutomrk. Nebo je crno. Kontrolni centar im prenosi savjet geologa da ponesu sa sobom što više Mjesečevog materijala. Na kraju su prikupili 21,7 kilograma kamenja. Biće to prvi uzorci tla sa nekog drugog nebeskog tijela donešeni na Zemlju.
Prilikom priprema za odlazak sa Mjeseca Oldrin je slučajno slomio električni osigurač koji je napajao strujom glavni motor. U početku, svi su bili zabrinuti, jer je to potencijalno moglo da izazove komplikacije prilikom paljenja motora i u krajnjem slučaju ugrozi živote astronauta. Ipak, prekidač su aktivirali vrhom flomastera, i sve je ispalo kako treba.
Nakon aktiviranja motora LM-a sve se odvijalo po kontrolisanom programu brodskog kompjutera. Kada se „Orao“ konačno spojio sa "Kolumbijom" dva astronauta prelaze iz skučenog LM-a u KSM kod Kolinsa i prenose dragocjene torbe sa Mjesečevim kamenjem i filmovima koje treba vratiti na Zemlju. Zatvaraju se hermetička vrata i LM se odvaja od ”Kolumbije”, ostavljen da plovi prepušten zakonima gravitacije.
Brzinom od oko 11.000 km/h, u sto trideset petom satu od lansiranja, hrabra trojka kreće bezvazdušnim prostranstvom natrag ka Zemlji, a sve to se dešava s one, nama nevidljive strane Mjeseca.
Tek 40 minuta prije slijetanja konačno su aktivirani uređaji za razdvajanje servisnog i komandnog modula.
Da bi mogao da izdrži veoma visoku temperaturu, KM je bio zaštićen toplotnim štitom od specijalnog vatrostalnog materijala. Topeći se i isparavajući sloj po sloj, uspješno je odvodio nastalu toplotu.
Na visini od oko 120 kilometara i pri brzini dvaput većoj od puščanog metka počeo je ulazak u atmosferu. Kada su na 7.300 metara visine odbacili termički štit, automatski su izbačena dva padobrana koji su redukovali brzinu modula na 200 km/h. Na pola puta do zemlje oni su odbačeni, a otvorene su tri velike kupole glavnog padobrana, koje su usporile dragocjeni teret na svega 34 km/h.
"Apolo 11" se sa nevjerovatnom preciznošću spustio na površinu Tihog okeana gdje ga je pokupio američki nosač aviona ”USS Hornef ’. Od lansiranja iz Kejp Kenedija do prizemljenja na okeansku površinu prošlo je osam dana iliti 195 časova, 18 minuta i 35 sekundi.
Astronauti su stigli na Zemlju 24. jula 1969. godine u 17 sati i 50 minuta po našem vremenu. Pola sata nakon spuštanja, astronauti su helikopterom hitno prenijeti u sobu za karantin, gdje ih je čekao predsjednik Nikson i lično im čestitao na istorijskom poduhvatu.
Tako je završeno najuzbudljivije putovanje u ljudskoj istoriji, s kojim je otpočela nova epoha u istraživanju i osvajanju kosmosa, postavši ubjedljiv dokaz što sve čovjek može da smisli i sprovede u djelo", zaključio je Dragović.
Nakon Apola: Apolo program, tokom kojeg se 12 ljudi u šest misija prošetalo površinom Mjeseca i koji je prema procjenama NASA-e koštao 250 milijardi današnjih dolara, nije bio racionalan način istraživanja svemira. U za ljude negostoljubljivoj sredini svemira mnogo više se može postići koristeći bespilotne istraživačke sonde i rovere.
„Ako želimo da pobjedimo u ovoj borbi između slobode i tiranije, dramatični podvizi u svemiru koji su se dogodili u posljednjih par sedmica (let Jurija Gagarina – prim.a.) morali su učiniti očiglednim, baš kao i Sputnjik 1957, uticaj ovih avantura na ljude u cijelome svijetu, koji još uvijek nijesu odlučili kojim putem bi trebali krenuti“, kazao je Kenedi obraćajući se Kongresu u maju 1961.
Iz ovih riječi lako je zaključiti da je program osvajanja Mjeseca bio prije svega propagandno oruđe SAD-a.
Propagandni karakter programa najbolje se ogleda u činjenici da je jedino Harison Šmit, član posade "Apola 17", bio naučnik (geolog). Svi ostali bili su vojni piloti. Geopolitička situacija koja je dovela do pokretanja programa teško da će se ikada više ponoviti, što je i najbolji odgovor na često postavljano pitanje – zašto se nijesmo vratili na Mjesec.
Ironično, program koji započet kako bi pokazao nadmoć američkog slobodnog tržišta nad sovjetskim ekonomskim sistemom centralnog planiranja zahtjevao je ogroman utrošak javnih sredstava i centralizovanu kontrolu u vidu federalne vlade u Vašingtonu.
Uprkos ne tako plemenitim razlozima zbog kojih je sproveden, Apolo program ne prestaje da inspiriše generacije naučnika. Prilikom istraživanja urađenom među zaposlenima u CERN-u, najvećem evropskom naučnom centru, koje je za cilj imalo da sazna što ih je kao djecu zainteresovalo za nauku, gotovo svi su dali identičan odgovor – Apolo program i slijetanje ljudi na Mjesec.
