Glave su padale kad se Crnogorcu takne u brkove

Postoje śedočanstva kako su Crnogorci ekstremno reagovali ako bi im neko podrugljivo takao u brkove. Pogledajmo dvije upečatljive priče.

"Svi nose brkove. Brkovi su obavezni i dotaći se njih ili o njima prezrivo govoriti, najveća je uvreda za Crnogorca. To potvrđuje sljedeći događaj: 6. avgusta 1810. godine, na pazarni dan jedan Crnogorac pio je u obližnjoj kafani. Jedan od dvojice Italijana koji su ušli uhvatio ga je za brkove, rekavši: ‘Dobro jutro, brate’. Crnogorac ga je ubio hicem iz revolvera i odmah nestao.“ (Viala de Somijer, Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, Cetinje, 1995, 44. str)

Drugu priču o tome koliko su visoko Crnogorci cijenili svoje brkove ispričao je Vujadin Šaranović u listu "Publika", njegov tekst je u tom listu izlazio u nastavcima, u septembru 2002. godine, nosio je naslov "Ko je bio Niša Brajović iz Krasovine".

Niša Brajović, o kome je Vujadin Šaranović napisao tekst, rođen je 1896. godine u Bjelopavlićima, u zaseoku Krasovina sela Jelenak, kao Nestor – Niša Brajović.

U Prvom svjetskom ratu Niša Brajović je zatvoren u logor u Njemačkoj, jer se kad je izbio rat zatekao u toj zemlji. Poslije Prvog svjetskog rata otišao je u Francusku. Tamo je pristupio radničkom pokretu i postao član Komunističke partije Francuske. U Španskom građanskom ratu borio se na strani komunista/anarhista. U Španiju je ušao novembra 1936. Bio je vrlo cijenjen kao hrabar borac i odlikovan je od vlasti Republike. Kad su u tom ratu nacionalisti pobijedili njegove ljevičare, prebacio se u Francusku, ali je tamo zatočen u logor Girs.

Čuvari u logoru su maltretirali zatvorenike, pa i Nišu. U jednom trenutku, došli su na ideju da Niši obriju brkove. Vujadin Šaranović piše:

"Zasmetali su im Nišini veliki brci i bujne crne obrve. Njegovi brci na koje je bio veoma ponosan i nosio ih od rane mladosti, padali su poput oborenih orlovskih krila. Odražavali su njegovu i muškost i snagu. Da li su oni znali što znače brci za Crnogorca, ili ne, ali smislili su osvetu. Naredili su mu da sjedne kako bi mu obrijali i brke i obrve. Takvo poniženje Niša nije mogao prihvatiti. Upozorio ih je da to živ neće dozvoliti i pripremio se za borbu protiv njih trojice mladih, snažnih policajaca. Počelo je rvanje i obračunavanje. Branio se, udarao, rvao se, al bio je savladan i vezan za stolicu... Niša je pokušao da zaigra na posljednju kartu ne bi li se izvukao iz ove nevolje, iz poniženja kojeg su mu pripremali. Onako vezanih i nogu i ruku, za veliku stolicu, a istovremeno glava mu je bila imobilisana širokim povezom, zamolio je da im postavi samo jedno pitanje. Složili su se. Niša im se obratio: ‘Da li ste vi svjesni što znače brci za jednog Crnogorca? Ako ste svjesni toga, onaj ko naredi da mi se to uradi, a ako ikad živ izađem iz ovog vašeg brloga, platit će mi svojom glavom. Sad kad ovo znate vi odlučujete ne o mojim brcima, nego o sopstvenim glavama’, rekao je Niša policiji u logoru Girs. Na ove riječi dva mlađa policajca su upitno pogledala ka svome nadređenom, svjesni da su Nišine riječi i ton kojim ih je izgovorio zvučale iskreno, čvrsto riješen da to što kaže i uradi. Oficir-komandir se na to sarkastično nasmijao i sam uzeo makaze i odrezao mu brke i obrve. Poslije toga uzeo je žilet i onako na suvo obrijao Niši brke i obrve. Pri odvezivanju sa stolice kroz smijeh se obratio Niši: ‘Tvojih riječi i prijetnje se ne bojim, siguran sam da odavde možeš samo do Korzike. Tamo će ti biti zadnja stanica.’ Ništa od toga Niša nije čuo. Bio je u strašnom šoku. Put do barake za njega je bila vječnost. Šok ga nije napuštao ni kad je došao među drugove u baraku. Svi su vidjeli u kakvom je šoku. Okružen je pažnjom svojih drugova, ali za takvu ranu, kako je on to doživio, nije bilo ni utjehe ni lijeka. Kad je, koliko-toliko, došao sebi od pretrpljenog poniženja i šoka obratio se svojim drugovima: ‘Ako ikada živ izađem iz ovog logora, potražit ću onoga ‘heroja’ i platiće mi svojom glavom. To je sve što njemu može reći Niša Brajović’.“ (Vujadin Šaranović, Drama u logoru Girs, dnevni list „Publika“, 26. IX 2002)

U toku Drugog svjetskog rata Niša Brajović je uspio da se priključi francuskom pokretu otpora, a u ljeto 1944. obreo se u Marselju, odakle je namjeravao da otputuje za Jugoslaviju đe bi se priključio jedinicama NOB-a. Vujadin Šaranović dalje kazuje, Brajović je sreo kapetana koji mu je u logoru na silu obrijao brkove:

"Da li je Niša Brajović načuo gdje bi ga mogao naći ili je slučaj tako htio, jednog dana su se sreli, oči u oči. Iznenađen susretom Niša se zapitao: Jesam li ja danas te sreće? Je li ovo istina? Kroz glavu su mi prošle slike iz njemačkih i francuskih logora. Istovremeno se borio sa zadatom riječi da će se osvetiti i želje da se vrati u zavičaj. Što će reći oni tamo u rodnoj Krasovini koji godinama o njemu nemaju ni traga ni glasa. Ima li pravo uzeti im radost nadanja. Boji se da ga želja za zavičajem ne pokoleba, da ga natjera na nešto što sebi nikada ne bi mogao oprostiti. Niša mirno prilazi kapetanu kao da će s najboljim prijateljem popušiti lulu duvana i čuje glas svoje zakletve: ‘Ako ikda izađem iz ovog brloga, ubit ću ga, platit će mi svojom glavom. Da, imam pravo na to, na vrijeme sam ga opomenuo što ga čeka’. Prilazi što mirnije može i obraća seoficiru: ‘Gos. kapetane, nijeste očekivali ovaj susret. Kao što vidite, nijesam dospio do Korzike, kako mi onda obećaste. Neću vam reći što se sve desilo, od našeg rastanka u logoru Girs. To nije važno, a vidim da ste i vi promijenili uniformu. No, o tome neka brinu drugi, mene samo interesuje da li vi vjerujete da ću ja održati riječ koju sam vam dao onda u logoru’. Oficir se vrpolji, ne može da sakrije iznenađenje. Sve je mogao očekivati, ali ovo ni u snu nije mogao ni pretpostaviti. Ukopan, blijed kao krpa, stoji i čeka zadnji čas, samo neka to bude što prije. Niša vidi koliko se kapetan ‘obradovao’ ovom susretu. Boji se da u njemu ne preovlada samilost. Još jednom se obraća kapetanu: ‘Da, da naravno, riječ se mora održati. To je lekcija koju morate naučiti, gosp. kapetane’. Hladnokvno izvadi pištolj. Odjeknu pucanj...

O ovom događaju Lazo Lainović piše: ‘Po dolasku u Marselj, novembra 1944. god. po otvaranju generalnog konzulata, otišao sam u logor Mazorog, predgrađe Marselja, gde su se koncetrisali naši izbegli ratni zarobljenici i ostali građani koji su se prijavili za odlazak u Jugoslaviju, da bi se priključili NOV-u u Jugoslaviji i odmah su mi ispričali za sledeće događaje. U ljeto 1944. je boravio jedan Crnogorac, po imenu Brajović. On je bio španski borac i u logoru Girs je po naređenju jednog oficira, obrijali su mu brke uprkos upozorenju da to za Crnogorce predstavlja veliku ličnu uvredu i poniženje. On je tad rekao oficiru da će se osvetiti ukoliko ostane živ. Brajović je tog oficira pronašao u Marselju i ubio ga. Predao se vojnoj policiji, kasnije je osuđen od vojnog suda i poslat u unutrašnjost. Ja sam se tada podsjetio na druga Brajovića iz logora Girs, koji je bio jako povučen, srednjeg rasta sa velikim brkovima. O njemu se tada pričalo kao o velikom neustrašivom borcu, koji se naročito isticao na frontu Erbo...’
Sud je osudio Nišu na više godina zatvora. Na adresu njegovog brata Toma jednog dana došlo je pismo Francuske vlade sledeće sadržine: ‘Šestog februara 1960. god. u 17 časova umro je u Ulici Villedien Mihailo – Mišel Brajović, nastanjen u Saint Lo, rue Villedien, rođen u Crnoj Gori (Jugoslavija) 15. maja 1896. godine, bez zanimanja, sin Mikonje Brajovića i Novke rođene Kalezić, nije bio oženjen’.“ (Vujadin Šaranović, Održana tvrda crnogorska riječ, „Publika“, 27. IX 2002)
Ove dvije priče nam pokazuju jasno i dovoljno, kako su se Crnogorci odnosili prema svojim brkovima, a i dan danas postoje Crnogorci koji imaju isti (ili vrlo sličan) odnos prema njima, kao i stari Crnogorci.