U samo dva dana na sastanku sa Putinom u Helsinkiju, Tramp je uspio da potkopa globalni svjetski poredak, da oslabi Alijansu, dovodeći u sumnju obavezu prema NATO-u i da omalovaži tri svoje obavještajne agencije dajući Putinovim izjavama primarno značenje. Ovakvo ponašanje američkog predsjednika iznenadilo je čak i Ruse, pa je Lavrov okarakterisao sastanak kao “better than super”!
Nepouzdan partner: Tramp je pokazao američkim prijateljima i saveznicima da je nepouzdan partner. Njima je sada ostala jedino nada da će Trampovi savjetnici uspjeti da nekako održe kurs američke spoljne politike u granicama podnošljivog, dok se ponovo ne pojavi pouzdani i dobri “old Uncle Sam”.
U međuvremenu, Trampova nepočinstva i skandali iz dana u dan sve se više množe, da ih je teško slijediti, pa je jedna dnevna novina otvorila posebnu rubriku o stanju u Bijeloj kući pod naslovom “Scandal du jour”. Istovremeno specijalni isljednik u strogoj tajnosti istražuje i sistematski zatvara krug oko Trampa i njegovih bivših i sadašnjih saradnika.
Americi treba novi predsjednik, čuje se čak i među republikancima, dok jedan demokratski senator kaže: Tramp nije Cezar i više nam treba novi Kongres! Jer po ustavu kongres a ne predsjednik odlučuje sa kojom nacijom Amerika da bude saveznik i što je najvažnije kako i odakle da se formiraju sredstva za finansiranje programa federalne Vlade. Da sistem funkcioniše kako je propisano zakonom, predsjednik nebi mogao da uvodi tarife na uvoz bez saglasnosti Kongresa, jer Ustav specifično ograničava predsjednika u tom domenu.
Trampizam kao psihološki fenomen: Sve je više jasno da trampizam nije nikakav osmišljeni ideološki program, već psihološki fenomen, jednostavnopojava jednog karaktera. I to kakvog karaktera? Njegovo djelovanje i ponašanje izazvalo je pravu poplavu knjiga sa bezbroj oprečnih komentara i zaključaka. Kad Tramp govori stiče se utisak da posjeduje moć da potčini realnost svojoj volji. Njegovi govori se ocjenjuje ne na osnovu fakata i istine, već po efektu koji postiže. Tramp i njegovi sljedbenici su kultna pojava, koji bi da sprovedu neku vrstu Mao Ce Tungove kulturne revolucije. Umjesto globalne demokratije dobili smo globalni populizam, skeptike slobodne trgovine i emigracije i tolerisanje rasizma i totalitarizma.Trampove pristalice vjeruju da se iza čudnog i ekcentričnog ponašanja njihovog lidera krije briljantna strategija i da su Trampove iracionalne izjave samo dio kalkulisanih taktičkih poteza da bi se protivnik naveo na pomisao da je on lud. (“ The mad man theory” )
“U jednom teško pojmljivom svijetu, koji se stalno mijenja, mase stižu do tačke kad u isto vrijeme vjeruju svemu i ničemu, misle da je sve moguće i da ništa nije istina”, piše Hannah Arendt. “Totalitarni vladari baziraju svoju propagandu na korektnoj psihološkoj pretpostavci da pod takvim okolnostima ljudi mogu vjerovati najfantastičnijim izjavama jednog dana, a kad im se sljedećeg dana predoče neoborive činjenice da su sve to bile laži, oni će se i dalje diviti liderovoj superiornoj taktičkoj mudrosti, umjesto da ga odbace, jer ih je lagao. Idealni subjekat u totalitarnom upravljanju nije ubijeđeni nacista, ili ubijeđeni komunista, već ljudi kod kojih distinkcija izmežu fakta i fikcije, istine i neistine uopšte ne postoji”.
Crna Gora i Treći svjetski rat: Kad istina i realnost postanu potpuno irelevantne onda je sve moguće, pa i Trampova prognoza da bi Crna Gora mogla da otpočne Treći svjetski rat. Valjda mu je zbog toga potrebno partnerstvo i saradnja sa Putinom? Još samo da izjavi: “nas Amerikanaca i Rusa petsto miliona”, pa bi se Crna Gora valjda uplašila i odustali od svojeg zlog nauma!
Neki analitičari su mišljenje da je Amerika tokom devedesetih godina prošlog vijeka propustila da transformiše Rusiju, kad je ova bila na koljenima. Međutim, Kisindžer kaže:
“Zapad je u godinama prije nego je Putin aneksirao Krim, pogrešno pretpostavljao da će Rusija prihvatiti zapadni sistem poretka i vrijednosti. Putinu je nostalgični cilj da Rusiji povrati mitsko mjesto moći i slave, a ne u stvaranju stabilnijeg svijeta u kooperaciji sa Zapadom. Za Rusiju su pitanje identiteta i duboko usađena potreba za respektom najvažniji cilj. Putin nema karakter Hitlera. On proističe iz Dostojevskog i dobro poznaje gotovo mističnu toleranciju patnje ruskog naroda. Putin sad nije samo predsjednik-on je vožd, sto podsjeća na Staljinovo doba. Njegova velika popularnost dolazi većinom što je u geopolitičkoj igri na prestižu, kao vrhovni komandant, postigao aneksiju Krima i vojnu dominaciju u Siriji. Održava se na vlast metodama NKVD-a. Za njega bi bio poraz da Ukrajina postane uspješna zemlja".
Dramatične promjene: Danas se politička geografija svijeta, podjela moći i priroda internacionalnih odnosa, dramatično mijenja, pa se bilo kakva strategija na duge staze svodi na taktičke poteze. Neki senatori smatraju da Amerika treba i dalje da vodi, ali ne i da diktira. Da ne bude lider, već stabilizator kao preventivna snaga, proaktivna a ne reaktivna, a za to treba dosta mudrosti. No, Amerika može voditi jedino spoljnu politiku koju narod podržava, a prosječni Amerikanac je vrlo slabo obaviješten i niti poznaje niti razumije svijet, pa se povodi za predrasudama i podliježe demagogiji pod uticajem i širenjem straha.
Za druge pak Amerika se nije najbolje snašla kao jedina supersila, pa se o američkoj demokratiji polemiše kao o jednom eksperimentu, koji ce na duge staze više koristiti drugima nego samoj Americi. Ističu da u Africi Kinezi grade najmodernije željezničke linije (“bullet train”) kakvih nema u Americi, čija je infrastruktura u žalosnom stanju.
Moralni haos: Poznati konzervativni komentator, George Will, koji je istupio iz Republikanske partije, jer je ona po njemu u totalnom moralnom i intelektualnom haosu, kaže: Tramp je ruševina od čovjeka, koji uzaludno pokušava da popravi svoj vlastiti slom, pa ne ostavlja ništa sem praznine. S druge strane je potpredsjednik Mike Pence, u sebe zaljubljeni bigot, religiozni fanatik i samo nešto malo diskretniji lažov od Trampa. Konzervativni evangelist, koji vjeruje da ga je bog odredio da stvori čisto hrišćansku naciju. Zajedno sa Stivom Benonom , hrišćanskim fundamentalistom, riješio je da spasi Zapadnu civilizaciju. Benon je pošao u Evropu kao strateška podrškaevroskepticima na čelu sa Orbanom, za kojeg se smatra da je Trampov čovjek u Evropi. Obojica imaju opsesiju o duhovnoj krizi Zapada i svojoj ulozi spasitelja. Očekuju da se populistički revolt pretvori u kulturnu revoluciju. Ako bi dakle došlo do impičmenta Trampa, Pence bi ga zamijenio i dobio šansu da bude izabran u sljedeća dva izborna kruga, što znači mogao bi biti predsjednik sve do 2028. godine. Možda je Tramp ipak bolji, jer nema duboko usađeno vjerovanje da je u božjoj misiji da cijelu naciju oblikuje u skladu sa svojim religioznim ubjeđenjem. Amerika se tragicno nasla pred izborom: kleptokratija ili teokratija!
Nebesa, spasite nas- zaključuje Will.
Nuklearna i ekološka diplomatija: U knjizi “The death of truth”autorka Michiko Kakutani kaže: Tramp laže jednako o stvarima od egzistencijalne važnosti, kao što su nuklearna i ekološka diplomatija i trivijalnostima oko njegovo igre golfa. O stvarima koje možes vidjeti svojim vlastitim očima, i o onima koje je izrekao prije jedan minut. I pored toga, milioni Amerikanaca ili mu vjeruje što kaže, ili uživaju u njegovoj očiglednoj prevari i obmanama. Kad je uhvaćen u laž Tramp radi ono što najbolje zna: ponavlja istu laž, samo naglašenije i dramatičnije, istovremeno ponavljajući svoj omiljeni refren: Vjerujte mi!
No, ispitivanja javnog mnjenja konstantno pokazuju da mu oko dvije trećine uopšte ne vjeruje, a među tradicionalnim američkim saveznicima stanje je još gore. Ali optuživanjem Trampa kao serijskog lažova mogle bi se zaboraviti mnogo važnije stvari: u što on zapravo uopšte vjeruje. Da li se može reći da je laž, ako on vjeruje u ono što priča? Đe je onda linija između laži, spinovanja, halucinacije i istine? Ono što će ostati zapamćeno vjerovatno će biti ogromna šteta, koju je nanio fundamentalnoj ideji civilizovanih ljudi, da su istina i njen značaj od nedvojbene vaznosti za ljudski rod.Prosječan birač izgubio moć: Danas prosječan birač osjeća da postojećim demokratskim mehanizmom gubi moć uticaja na zbivanja oko sebe. Svijet se mijenja velikom brzinom a ne zna kako i zašto. U Engleskoj su došli do ubjeđenja, vjerovatno pogrešnog, da EU postaje suviše dominantna, pa su izglasali Bregzit. U Americi su mnogi zaključili da je postojeći sistem monopolisao svu moć, pa su se i lijevi i desni okrenuli protiv estabilišmenta, ponekad sa istih pozicija.
Bivši senatori Trent Lot i Tom Daschel u knjizi “Crises point” kažu: Utemeljitelji nacije nijesu mogli predvidjeti da će Amerika postati država kojom upravljaju profesionalni političari, sa velikim ličnim interesom da budu ponovo izabrani. Tako su Izbori pretvoreni u permanentnu kampanju, što je postalo nepodnošljivo skupo. Četiri milijarde je utrošeno 2014. godine samo za izbore za Kongres i Senat. Nema konstruktivne polemike; zaboravljena je vrijednost dijaloga kroz argumente, a problemi se guraju pod tepih. Kongres se u prosjeku sastaje devet dana u mjesecu. Senat je postao neka vrsta kontrolisane ludnice. Kada je predložen program zdravstvene zastite na više od hiljadu strana, jedan senator je kazao: moramo ga usvojiti da bi saznali što je u njemu. Malo je koji političar izašao iz politike sa istom reputacijom sa kojom je ušao. Tramp nije uzrok već posljedica svega što mu je prethodilo od sedamdesetih godina prošloga vijeka. To je cijena koju nacija mora da plati za mnoge godine stranačkog praznog nadgornjavanja i podjela.
Hedrick Smith u knjizi: “Who stole American dream” kaže: U zadnjih četiri dekade mi smo postali dvije Amerike. Sada imamo gotovo nevidljivu igru moći u političkim strukturama, kojima dominira ogroman lobi za interes američke političke i finansijske elite. Među njima su bivši članovi Kongresa, ili članovi prethodnih vlada sa znanjem, iskustvom i prije svega dobrim vezama. Oni se međusobno ispomažu, što je dobilo naziv “recipročni altruizam”. Sve više je vidljiva zabrinjavajuća pojava da Amerika postaje društvo ustoličenih kasta. Desio se seizmički pomak bogastva prema vrhu, dok su oni na dnu “zamrznuti” i samo se iz godine u godinu smjenjuju generacije permanentnog siromaštva. Za elitu je glavno da taj sloj društva naprave nevidljivim, jer po njima pitanje siromaštva treba odložiti, dok niko ne bude siromašan. Smith predlaze kao jedino rješenje za Ameriku neku vrstu Maršalovog plana.
Lee Mcintyre u knjizi “Post-Truth” kaže: Kada je lider nacije, ili većina društva u poricanju osnovnih fakata konsekvence su dugoročne i razorne. Ako je naša namjera da manipulišemo nekoga da vjeruje nešto za sto mi znamo da nije istina, onda smo od interpretatora činjenica ušli u falsifikovanje stvarnosti. Nije samo u tome da se ne vjeruje činjenicama, već se jedino usvajaju fakta koja opravdavaju neku ideologiju ili političko opredjeljenje. Kriterijum je ono što favorizuje već postojeće ubjedjenje. Realnost se podešava da se lakše uklopi i prilagodi nečijim željama i mišljenju, umjesto da bude suprotno. Kao da se ide u potrazi za nečim važnijim od istine! To ima korijene u akademskoj debati o nemogućnosti spoznaje objektivne istine. Postavlja se pitanje da li je u današnjem svijetu istina mrtva? Konstatuje da treba one koji negiraju zaključke većine naučnika pitati đe su im dokazi za ono što tvrde.
Novi socijalisti: U okviru kampanje za skore izbore za Kongres i Senat pojavile su se grupe mladih ljudi koji sebe nazivaju “Novi socijalisti”. Većina demokrata između 18 i 34 vidi socijalizam pozitivno. Oni ne pamte široko proširena saznanja o greškama i promašajima komunizma, ali promašaji kapitalizma su svuda oko njih. Za njih socijalizam nije prelazni period u komunizam po Marksu i Lenjinu.
Nemaju za cilj da ukinu kapitalizam, već da uvedu više društvene kontrole i regulacije u ekonomiju, koja je danas gotovo isključivo u privatnim rukama. Jedna strana je nelegitimni upravljač drugom. Jedna strana je preotela slobodu drugoj strani. Ne radi se o ideologiji već pragmatičnom prilazu u rješavanju egzistencijalnih problema: jednaka zdravstvena zaštita za sve, besplatno školovanje za sve, garantovan minimalni stambeni prostor i minimalna dnevna zarada. Za njih to nije samo stvar eliminisanja siromaštva, vec mjere emancipacije, oslobađanje ljudi od tiranije tržišta i autokratije na radnom mjestu. Pobuna protiv nedemokratskog kapitalizma u kojem su prinuđeni da se potčine šefu ili vlasniku. Teško je javno biti protiv nečega ako ti plata zavisi od toga da ćutis. Nije dakle problem da ih kapitalizam pravi siromašnim, vec neslobodnim. Za njih su sloboda i jednakost kompaktibilni i neodvojivi. Kada su osnovne životne potrebe kompletno podvrgnute tržistu, onda ne živimo u slobodi već u dominaciji, što socijalizam želi da okonča.Mnogi mladi ljudi u Americi vide izbor Trampa kao apoteozu trulog političkog i ekonomskog sistema. Za njih federalna Vlada predstavlja festival kleptokratske osornosti. Današnja generacija raste u atmosferi đe se tretiraju isključivo kao ljudski kapital bez moralne vrijednosti. Rezultat je duboka društvena kriza, izgubljena vjera, moralna panika. Kriza socijalne solidarnosti, suviše usamljenosti.
Baudrillard to vidi u fatalnoj destinaciji kapitala da ide do kraja i sve monetizuje do totalne konzumacije realnosti. Iluzija o demokratiji postaje kompletna. Duboko smo u maskaradi đe je politika samo igra idolatrije i marketinga. Radikalna bestidnost, izrugivanje i profanizacija svih vrijednosti. Coup de force kapitala je da sve podredi ekonomskom poretku i svede um na singularnu dimenziju, što humanost cini zastarjelim i nepotrebnim, vodi u odbacivanje njegovih vrijednosti, želje i imaginacije, rezona i prosvijećenosti, individualnosti i drugosti, realnosti i smrti. Ovo nije istorijska revolucija, već neka vrsta antropološke mutacije-zaključuje Baudrillard.
