Marija (25) se ovih dana vraća iz Avganistana, gdje je okončala svoje učešće u misiji koja je trajala šest mjeseci. Za naš portal govori o tome kako se odlučila za vojni poziv, o danima u Avganistanu, te da li je teško biti žena u vojsci.
Haljine zamijenila uniformom: Muškarci su nekada odlazili u vojsku na godinu dana, dok su žene ostajale kući i čuvale djecu, čekajući trenutak da se voljena osoba vrati. Vremena su se promijenila, vojni rok više nije obavezan, a sve više žena oblači uniformu i odlučuje da se bavi ovim „muškim poslom“. Deset odsto žena radi u crnogorskoj vojsci, a ova Pljevljanka je jedna od njih.
Kao djevojčica, Marija nije ni slutila da će jednog dana obući vojničku uniformu i porodični dom zamijeniti životom u Avganistanu.
„Da budem iskrena, nisam od onih koji su oduvijek željeli da obuku uniformu. U porodici nije bilo nikoga na koga bih se ugledala, kako to najčešće biva. Eto, desilo se da me zaintrigira taj oglas Ministarstva odbrane i da prođem na njemu. Biti pripadnik Vojske Crne Gore za mene predstavlja izuzetno težak i odgovoran zadatak, ali častan, dostojanstven i ponosan“, ističe Knežević.
Njena vojna karijera je započela školovanjem na Vojnoj akademiji „General Mihailo Apostolski“ u Skoplju.
Odlazak u Avganistan na šest mjeseci: Marija se ovih dana vraća iz Avganistana, u kojem je provela šest mjeseci. Tamo je otišla nakon što je prošla konkurs za odlazak u mirovnu misiju „Odlučna podrška“ u Avganistanu. Bio joj je, kaže, veliki izazov da se priključi jednoj ovakvoj misiji, prije svega zbog stanja u ovoj, godinama ratom i nemirima pogođenoj državi. Ona je u sastav osmog kontigenta VCG ušla nakon što je završila neophodne, veoma zahtjevne pripreme. Iako se Marijin boravak u Avganistanu odvijao najvećim dijelom u kampu Marmal, ona je ponekad izlazila iz njega.
„Bila sam oduševljena onim što sam uspjela da vidim. Okruženi ogromnim planinama, koje daju sliku prave pustinje, iznenadili bi se kada biste vidjeli vrlo rijetke, ali prelijepe naseljene zelene površine, u kojima je gusta naseljenost. U tim trenucima, uvjerila sam se da je život onakav kako je i prikazan javnosti. Trenuci u kojima bi zaigralo srce svakome od nas je kada malena djeca dočekuju pripadnike koalicionih snaga, i od njih očekuju poneki slatkiš ili samo flašu vode. To su tužni i ujedno prelijepi momenti“, ističe ona.
Prije puta je mnogo čitala o istoriji Avganistana, kao i trenutnom životu ljudi tamo, da bi bila spremna za ono što je čeka. Za nju je posebna čast bila da pomogne tom narodu, koji jako teško živi, a skoro polovina stanovništva nalazi se ispod granice apsolutnog siromaštva.
„Za mene je uvijek bio izazov da se priključim jednoj ovakvoj misiji, posebno kada je riječ o Avganistanu. Kao što je poznato, ta zemlja je drevno žarište ljudskih migracija, u njoj nemiri i ratovanja traju već decenijama. Život ljudi u ovim predjelima razlikuje se mnogo od onog koji mi živimo. Sve to pojačava značaj učešća Crne Gore u jednoj ovakoj misiji podrške miru“, ističe Knežević.
Odvojena od porodice i domovine: Iako je teško biti na drugom kraju svijeta, odvojen od porodice i prijatelja, Marija kaže da je izabravši ovu profesiju za životni poziv bila svjesna svih izazova i težine vojničkog poziva.
„Današnja moderna tehnologija pomaže da se lakše prebrodi nostalgija. Posebno nam olakšava mogućnost video komunikacije, kad možeš i da vidiš svoju porodicu. Niko od nas nije kamenog srca, svi osjećaju čežnju za kućnim ognjištem i porodičnoj ljubavi i pažnji“, kaže Knežević.
Njen radni dan u Avganistanu je počinjao rano ujutru, a završavao se u kasnim večernjim satima. Svi crnogorski vojnici učestvuju u procesu obučavanja, savjetovanja i podrške avganistanskih snaga u Regionalnoj komandi Sjever.
„Ukoliko je stanje redovno, moj radni dan počinjao je svitanjem i trajao do zalaska sunca, dok ne obavim sve obaveze. To je veoma zahtjevan i odgovoran zadatak, sa radnim vremenom od 24 sata. Bila sam na dužnosti info menadžera u regionalnoj komandi Sjever, u kampu Marmal. Ta je dužnost usko vezana za kancelariju načelnika štaba i saradnju sa komandantom-generalom“, objašnjava Knežević.
U bazi u kojoj su vojnici smješteni odvijao joj se kompletan život. Vojnici su se tamo bavili sportom, a družili se u crnogorskom klubu.
„Kad radite ovako stresan posao, izuzetno je važno da možeš da se relaksiraš“, dodaje ona.
Žena u Vojsci sve više: Iako je žena u našoj vojsci i dalje znatno manje nego muškaraca, Marija kaže da su one prihvaćene jednako dobro kao i muškarci.
„Predrasude o ženama u vojsci su sve manje, danas je sasvim normalno imati žene u vojnim redovima. One su dokazale da su sposobne za obavljanje ovih dužnosti. Sposobnosti zavise i variraju od osobe do osobe, a ne zavise od pola. Nismo svi obdareni za sve. Ja sam srećna i ponosna što sam prihvaćena svuda, kako u misiji u Avganistanu, tako i u jedinicama kući“, ističe.
Porodica i vojska se mogu uskladiti: Iako je u nekim trenucima vojničkog života izuzetno teško, važno je, kaže Marija, prilagoditi se uslovima.
„Nažalost, kod nas porodica često ispašta. Smatram da se uz više truda, upornosti i volje, obje stvari mogu uskladiti“, uvjerena je ona.
Iako je upornost jako bitna, ona je, naglašava, u vojsci prije svega zbog ogromne ljubavi prema domovini i poslu.
„Ukoliko ne volite svoj posao, ne možete biti dobri u njemu. Ne pomaže upornost. Ljubav prema domovini, kućnom pragu i porodici je nešto što je u mislima i srcu svakog vojnika, a upornost će nam samo pomoći i dati snagu da težimo ka višem i boljem cilju“, ističe naša sagovornica.
Ona sada savjetuje mlade, zainteresovane za vojsku, da se priključe „ovom prelijepom pozivu“. O planovima kaže još i to: „Jedino sam sigurna da sebe ne vidim van vojničke profesije. Vojska Crne Gore je radni ambijent u kojem sam se potpuno pronašla u profesionalnom smislu. Moja ambicija je da usavršim svoja znanja, i da postanem što bolji profesionalac“, zaključuje Knežević.
