Durmitorski prsten, osamdesetak kilometara je dugi obruč oko surovih vrhova, tamo gdje je planina dozvolila da se put smjesti, i jedinstvena je prilika da se sa svih strana i pogledom obuhvati zadivljujuća ljepota.
Nemali je broj onih, koji ga redovno pohode i nekako uvijek nanovo otkrivaju, znajući da su ona stara mjesta najbolji čuvari uspomena. I nikada Durmitor nije isti, uvijek je neki novi kadar, nova igra planinskih visova i oblaka, zvuk šume i talasanja trave, vjetrova koji grle Vjetrena brda naspram Šarenih pasova…
Diše šuma poslije kiše
Manji prsten, onaj obavezni ka kome vode svi putevi na Žabljaku je onaj oko Crnog jezera. Tek je prestala kiša, šuma je počela da “diše”.
Za veliki prsten ovog puta smo odabrali da krenemo od istoka – preko Virka, podno Šljemena ka Stožini i Sedlu.
Uskim vijugavim asfaltom s lijeve strane ostavljamo Valovito, i u gori sakriveno Modro jezero. Tu odmah ispod puta je studenac, kažu najhladnija voda Durmitora, prsti se koče dok punite flašu.
A onda Sedlo kao svojevrsna kapija.
Na Durmitorskom prstenu ovog ljeta je živo, veliki broj parkiranih vozila iz raznih zemalja na prevoju Sedlo, koji je polazno mjesto planinara za Bobotov kuk i druge vrhove, preko dvadeset soa viših od 2000 metara. Vreva, nema praznog mjesta na proširenju, oni odocnjeli morali su da potraže mjesto uz put.
Dolje, koji kilometar dalje, u kampu Šarban u Dobrom dolu centralno ognjište već naloženo za ručak, a šatori oko njega kao prosute lego kockice…
Svako proširenje je vidikovac, svako ima neku svoju priču. Jedno od njih je sa spomenikom i epitafom: ,,Otkad poštojiš vazda si bio izazivač sudbine svoje - živio si Petroviću i snio da vrh vrhova bude osvojen”. Tu na samštitni sa pogledom na istočnu kapiju Durmitora je spomenik alpinisti Danilu Petroviću.
Stijene kao i neki ljudi imaju napomene o neispričanim pričama, u kojima bar slaganjem svojih kamenja dodaš neki svoj znak.
Rock balancing – slaganje kamenja u ravnorežu - trend koji je odavno popularan u svijetu, na ovom mjestu je postao takmičenje sa planinom, njenim kršima i vjetrom.
Predali smo se slaganju svojih ravnoteža kršima i ne opazismo da imamo društvo – lokalnog vodiča kroz planinu i njegove goste, porodicu iz Francuske.
Pozdravio nas je prvo na engleskom jeziku, valjda zbog našeg “neobičnog posla” slaganja kamenja, a kad je shvatio da smo domaći reče: ,,A, vi to slažete krše po planini, primijetio sam još ovakvih". Nasmijali smo se: “Da mi to stalno radimo…”, nastavljajući posvećeno, zabavnu igru traženja pogodnih komada. Kada smo osigurali naše kamene ravnoteže nastavismo put. U retrovizoru osta slika Francuza koji su počeli da slažu svoje kamenje pored naših. Ostavljali su svoj znak.
Prizori se ređaju – pokošena livada sa baliranim sijenom i postavljeni mali golovi za fudbal, lopta, zatim koš sa pogledom na Trsu i obilježenim reketom na putu – koliko li je lopti otišlo niz liticu…
Slavoluk i Trsa
U Vojinovićima neobična kapija kao okrnjeni slavoluk lijepo zamišljenog etno sela, nedovršeni restoran koji domira na obronku, pored se presijavaju krovovi planinskih kuća koji nekako čudno stoje nakačeni na centralnu gredu, bez dovršenih kamenih zidova, liče na neke brđanske sojenice na suvom.
I nekako djeluju kao da u tišini čekaju povratak neimara.
Dolje, u Trsi, nema tišine: osjeća se obnovljena živost nekadašnjeg počivališta za trgovačke karavane. Sada je to turističko raskršće za brojne susrete ljudi kod dva kampa, podno brda zanimljivog imena – Milogora. Prolaze i staju kola, dolaze i prolaze biciklisti. Sa jednog obronka lagano se pomaljaju jahači na konjima. Škola jahanja na 2000 metara… Mnogi od njih ostanu koju noć, da prespavaju u malim dvokrevetnim kolibama od desetak kvadrata. I odatle krstare u raznim pravcima, prema Šarenim pasovima ili Sušici, neki dolje prema Plužinama i Pivskom jezeru…
Uz put ponosno poređani domaći proizvodi. Razne rakije za dušu - od kleke, šljive ili kruške… I med - livadski, svijetložuti, lagan; i neobični tamnozeleni - gusti med od bora. "Dobar je za pluća, pomaže i za astmu”, reče nam mladić, koji ljeti redovno konobariše tu na Trsi.
Sušica
Predjeli i imena kao da se utrkuju u ljepoti i dovikuju: Nedajno i Mala Crna Gora. A između, kao ukras, Sušičko jezero. Ove godine iznimno, prvi put smo ga uživo vidjeli, jer voda nestane već do početka juna. Veliko je, i djeluje nestvarno da ga za desetak dana neće biti, da će tu biti livada, kojom će mnogi planinari hodati na putu za vodopad Skakala.
Jednom smo, prije petnaestak godina, upravo tuda prošli sa djecom i prijateljima na putu prema Škrškim jezerima podno Bobotovog kuka; čudili smo se golemoj travi, koprivama višim od metra… Rekli su nam da ništa ne raste tako brzo trava kao u Sušici ,,kada ode jezero”.
Uspon ka Maloj Crnoj Gori vraća uspomene na prethodne kada nije bilo asfalta i kada je to bila velika avantura.
Na izlasku iz kanjona Sušice, na najvišoj tački - tačno gdje počinje Mala Crna Gora na vrhu bora vijori se crnogorska zastava. Narednog dana u šetnji ka Jablan jezeru saznadosmo da je zastavu, pred Dan nezavisnosti, okačio mještanin Rajko Šipčić.
Od tog ,,crvenog bora” koji kilometar kasnije zastajemo podno velikog Štuoca. Pogled na kanjon Tare, a iznad na drugoj strani bjelasaju se u daljini kuće, kao neka bijela dugmad na zelenoj čoji.
Još koji kilometar i, nadomak Malog Štuoca, ponovo ugledasmo u daljini Žabljak, Odatle, nekih četredesetak minuta hoda sakriveno je, među borovom šumom Jablan jezero,
A na Jablan jezeru otvorena sezona kupanja - velika grupa čeških planinara je preplivavala bistro jezero pod liticama Crvene grede. Lagano plivaju, uživaju, brčkaju se, da pomisliš – kako je toplo. A mještani kažu da nikad nije toplije od 15 stepeni. Okrepjujuće pred njihov težak uspon ka Crvenoj gredi.
Mi odosmo na drugu stranu, ka Žabljaku. Da zatvorimo nestvarno lijepi prsten oko Durmitora. Ljepota koja ostaje urezana.
