Piše: Blažo SREDANOVIĆ
Kod crnogorskih iseljenika, posebno u Americi, raste interesovanje za sva ta zbivanja i želja da postanu aktivni učesnici u tom istorijskom preobražaju, đe je, metaforički rečeno, suverenistička voda počela da teče na valove.
No, danas se pitamo, kad je tekla kud se djela ta voda i kakve su bile preokupacije i aktivnosti nekih glavnih aktera tog pokreta tokom tih istorijskih zbivanja sve do danas.
Profesora Miodraga Perovića sam upoznao prilikom njegove posjete Americi 1994. godine kad je došao na jedan skup od desetak iseljenika u moju kuću u Kaliforniji. Po povratku u Crnu Goru piše mi i moli da dam izjavu o sponzorstvu članu njegove porodice.
“Ona je riješila da se upiše na Berkley po cijeni za kalifornijske građane… što će značiti veliki materijalni trošak za mene i moju porodicu. Budući da ću ja pokrivati njene troškove i poslati unaprijed sva sredstva nužna za ovu školsku godinu slobodan sam da te zamolim da, u slučaju potrebe, i ti daš izjavu o sponzorstvu”. Prije toga navodi: “Njen stric, moj brat, joj je obećao da će joj plaćati školarinu, koja trenutno iznosi manje od 5.000 dolara godišnje”, stoji u pismu od 1.11. 1994. godine.
Na prvi pogled ništa neobično: Uzoran otac ženskog djeteta želi za nju najbolje školovanje. Međutim, ja sam se čudio otkud jednom profesoru, čija je plata tih godina bila više nego mizerna, desetine hiljada dolara? I zašto on mene obavještava o svim tim aranžmanima kod kuće u kojima učestvuje i njegov brat. No, kasnije, u “Anatomiji jedne hajke” Šekija Radončića, čitam:
“Sjećam se da se jednom, dok je isplaćivao honorare, mašio za pogrešan džep i izvadio hiljadu maraka. No, Mikele se brzo snašao: Ovo su Milove pare. Dao mi ih je da mu ih pričuvam (Milo je Miškov brat)”. Tada sam se ja upitao čije su pare Miška Perovića, koje on prikriva? Da li ih on to pozajmljuje od rođaka kao Svetozar Marović, ili ih rođaci daju njemu na čuvanje ? A još je pokojni Isak Njutn dokazao da jedno tijelo ne može biti istovremeno na dva mjesta, pa ni bratove pare ne mogu biti istovremeno u Miškov džep na čuvanje i da se troše za školarinu u Americi. No, ne prođe dugo, a od ovog nezbrinutog profesora, koji egzistira od podrške, postade odjednom vlasnik brojnih vrijednih nekretnina!
Mark Tven je kazao: Kad govoriš istinu ne trebas ništa da pamtiš!
Poslije jos nekoliko susreta i razgovora sa Miškom ja mu ništa nijesam vjerovao, čak ni kad bi mu notar potpisom i pečatom ovjerio jezik, kako se sad u Americi priča o predsjedniku Trampu. A što se tiče “fake news” za to bi Miško mogao da tuži Trampa za plagijat!
Slabljenje suverenističkog bloka: Čak i površnom usporedbom može se jasno zaključiti da je suverenistička energija slabila proporcijalno bogaćenju Miška Perovića, Žarka Rakčevića i još nekih nekada vatrenih independista.“DPS je u potpunosti promijenio politiku i dosao programski na naše pozicije i postali smo strateški partneri”- konstatuje Rakčević.
Ako je tako ko je onda izvukao kiseonik iz suverenističkog pokreta i oduševljenja, kojim smo se bili zahuktali devedesetih godina? Očekivali smo da ce u tako povoljnoj situaciji dalje ubrzano jačati independistički kapital, umjesto što se postepeno krčmio, baš od uzdanica tog pokreta. Ako nije bilo programske političke razlike sa DPS-om, već samo u načinu i metodu realizacije toga programa, kako ta energija nije prerasla bar u jednu solidnu procrnogorsku, evropski orijentisanu opozicionu partiju? Prepuštena dinamici zbivanja odlutala je drugim stazama, pa su se pojavile razne slabašne partije i grupacije, sumnjivog opredjeljenja i neodredjene orijentacije, koje su se sve više približavale velikosrpskim partijama. Ovo je dalo priliku velikosrbima da ojačaju, postanu sve agresivniji i da se nametnu kao zaštitnici države, koju ne priznaju i dušebriznici crnogorskog naroda, kojeg isto tako ne priznaju, a sve to uz bratsku pomoć “nezavisnih” medija.
Hrabrost najvažnija vrlina: Još je Aristotel rekao da je hrabrost najvažnija vrlina, jer omogućava sve druge. Đukanović je strpljivo čekao pogodan momenat za akciju i uz ogromni politički i lični rizik, hrabro i uporno približava Crnu Goru Zapadu. Preduzima konkretne mjere u realizaciji independističke ideje, o kojoj se do tada uglavnom dosta pričalo, klicalo na mitinzima i pisale deklaracije, i priprema referendum za obnovu nezavisnosti. Nije Milošević formirao Sedmi bataljon zbog Miška, Ranka i Žarka, već je znao ko mu se u Crnoj Gori može najuspješnije suprostaviti. Sreća je što se Đukanović našao u poziciji, da kao Gorbačov iznutra razori Miloševićevu tvorevinu i izvuče Crnu Goru, što se inače nikad nebi desilo.
“Kad se uputite neutabanom stazom”- piše Kisindžer- “ potrebno je imati pored hrabrosti i jak karakter i istrajnost, jer ćete biti, naročito na početku, usamljeni na tom dugom putu”. A Đukanović je bio, a u mnogome i ostao “lone wolf”.
Miško se pretvarao da ga politika ne interesuje, a bio je konzumiran političkom ambicijom kao Šekspirov Magbet, samo je to prikrivao isto kao što to radi sa parama. U svakoj se situaciji ponašao kao “Capo di tutti capi” i svuda nametao kao arbitar, pa i kod nas u dijaspori. Vršio je pritisak na vladiku Mihaila da ne ide kod nas, koji smo osnovali CPC dijacezu za Sjevernu Ameriku, već kod njegovih prijatelja, koji su sabotirali nas rad. “Ne idem ja tamo dje me ti šaljes”- odbrusio mu je vladika Mihailo.
Poznato je da su se u Crnu Goru glavari birali na gumnu. Ko se od okupljenih smatrao da je najbolji trebao je da iskorači i uzme glavarsku kapu sa sred gumna. No, Miško je čekao da mu se kapa svečano stavi na glavu, kao engleskoj kraljici. Nije mu bila dovoljna ponuda da udje u Vladu, mada se sa tim hvalio i često o tome pričao. A rečeno je ko nije dio rješenja postaje dio problema.
Poslije referenduma sreo sam se sa jednim iz Miškovog najbližeg okruženja, koji mi kaže:
“Ova Vlada na čelu sa Đukanovićem nije napravila nijednu veću grešku, ali daćemo Milu najviše jednu godinu”. U ovom određivanju roka trajanja legalno izabranom predsjedniku nalazim objašnjenje za mnoge kasnije aktivnosti i ponašanja nekih nekadašnjih independista. Po njima taj “nezaposleni Miloševićev sljedbenik, koji postade istorijska ličnost” oteo je nečije neprikosnoveno pravo da određuje sudbinu Crne Gore. Jer, zaboga, Crna Gora pripada dvojici Perovića, ona je njihova dragana, pa tom drzniku, koji se usudio na tako nešto, treba odrediti vrijeme trajanja, makar on u međuvremenu postao nobelovac. Te dvije političke primadone nameću svakome nekakav njihov kvazi moralni apsolutizam i prestavljaju sebe kao jedinu društvenu, građansku i moralnu savjest Crne Gore, a istovremeno jedan drugoga smatraju moralnim spodobama nedostojnim bilo kakvog spomena!
Kad je uvidio da su mu ličnost, harizma i politicka vještina slabašne da impresionira misleći dio naroda, Miško postaje politička babica- “kingmaker”. Svesrdno se posvetio promovisanju svojih “kapetana dragana” u politici i novinarstvu. Zdušno ih podržava propagandno, a vjerovatno i novčano, ali samo dok poslušno slijede instrukcije i pristaju da budu lutke “nezavisnog” medijskog klana. U suprotnom proglašavani su mrtvorođenim. Reklo bi se da su neki od njih imali poteškoća u razvoju. Više vole politiku nego što je razumiju. Veoma su opsjednuti pranjem i kupanjem “novorodjenčeta”, što nebi bila nikakva mana i za to ima dosta razloga, kad nebi bili spremni da sa prljavom vodom bace i “bebu”! A za državu je najvažnije, treba li reći, da i opstane kao država.
“Ja ću produžiti svoje djelovanje s ciljem da jos jednom preobratimo predsjednika”, navodi Miško u svojoj ulozi edukatora. Ali zasto ovaj vrli demokrata, putem svojih medija, za koje tvrdi da su najčitaniji i najgledaniji, ne ubijedi narod u svoju istinu, pa da narod, kao vrhovni arbitar smijeni Đukanovića umjesto što ga podučava, a istovremeno javno blati i traži da se povuče?
“Tražimo da se osvojena nezavisnost popuni demokratijom i evropskim vrijednostima”- zapovijednički zahtijeva Miško, kao da se to može tako brzo desiti, kao što se on brzo obogatio. Đukanović je veoma dobro procijenio “timing” kad treba organizovati referendum, mada je i onda bio oštro kritikovan. A tek ulaskom u NATO stvorili su se uslovi za ozbiljne i šire društvene reforme. Jer je poznato kad se promjene, koje su načelno poželjne, forsiraju po svaku cijenu u nestabilnim situacijama, rezultat je još gore stanje.
“Đukanović kao novocrnogorac ima kompleks oceubice prema svim izvornim independistima”- kaže dalje Miško. Teško je raspakovati ovaj Miškov prtljag pun “aksioma”. Reklo bi se da ima više nego jednog demona, koji ga progone i nezasitnu želju da bude nešto izuzetno, ako ne i sui generis. Zato i priča o Sokratu tako intimno gotovo je sa njim na “pertu”, ali ne kao uzoru, već kao svojem alter egu! Proglasio je osnivače Monitora i Vijesti ravnim Sokratu. Promovisao ih je u svece sa oreolom s takvom lakoćom, kao što jedan komičar promoviše sebe u šampiona u streljaštvu: Opali iz puške, napravi rupu, a onda crvenom bojom oko nje napravi krug”!
Perović je sad postao novosrbin i istomišljenik sa Milanom Kneževićem u pomiriteljnim idejama velikosrpskog državnog koncepta sa crnogorskim državnim konceptom i identitetom. Treba sad upitati Miška:Zar velikosrbi danas nijesu opasnost za državotvornost Crne Gore, kad ih još i Rusija podržava u njihovom zlom naumu? Zar je taj vječno mutirajući virus velikosrpstva nestao? Miškovi su mediji zabrinuti kako opozicija ostavlja Demokratski front bez ozbiljne podrške, pa poziva: “Pomognimo našoj srpskoj braći da osjete Crnu Goru kao svoju domovinu.
” Zar mi treba da pomognemo Amfilohiju da nam makne nogu s vrata? Zar da jagnje, koje je daleko nizvodno od vuka prestane da mu muti vodu? Zar svezani treba da pomogne onom koji ga je svezao da ga oslobodi? Zar bi za pčele bilo dobro da im neko razvali košnicu? Ovdje bi trebao jedan Volter da razbistri nečiju maglu u glavi. No, pošto Miško voli da citira Džefersona, izlazim mu u susret: “Ridicule is the only weapon which can be used against uninteligible propositions. Ideas must be distinct before reason can act upon them. Otherwise it is mere Abra cadabra”!
O njegovom poznatom prebacivanju u Italiju, poznatom kao “akademik u gepeku”, on kaže: ”Povinovao sam se nevoljno da nebih bio varnica nekog sukoba”. A sukobe je podgrijavao u kontinuitetu sa svojom “nezavisnom” medijskom sektom, isto kao što Amfilohije djeluje ispod mantije i krije prljave rabote jedne vjerske sekte.
“Ima nešto neobično u novinarskoj profesiji ustručavam se da dam odgovarajuće ime. Zadatak novina je neka vrsta subverzije i mi cemo javnost informisati samo o onome što se bude ticalo javnog interesa”- pise Miško, a nikako da se sjeti da je prvi zadatak novina da pišu istinu. A te poruke često nijesu ni upućene javnosti, već obračun sa nekim, ili za nečiji profit, često samih vlasnika novina.
“Pravo na slobodu izražavanja prestaje kada odlučite da u punom pozorištu iz sale uzviknete ”požar”- piše u Monitoru. No, kad ne iz šale, već iz zbilje godinama i orkestrirano “nezavisni” mediji se služe baš tom Miškovom subverzijom i objavljuju ne samo zapaljive i lažne tekstove, već i takve izopačenosti i gadosti, pozajmljene iz Šešeljevog vokabulara, koje, zajedno sa govorima nekih političara, ostavljaju u javnosti takav trag, da bi za njima trebalo ići sa plastičnom kesom, kao iza kućnih ljubimaca, iz higijenskih razloga! Žale za slobodom javne riječi, a polovinu njihovih tekstova, koji nijesu ni na nivou “radija mileve” nebi objavila ni američka štampa, koja je najslobodnija u svijetu.
“Ne učestvujem niti se miješam u rad Monitorove redakcije” izjavljuje Miško. Nikad nije ni pisao mnogo u njemu, već su to radili drugi, a osnovao ga je zahvaljujući Ćanu Koprivici. Izabrao je za izvršioca radova damu, i u tome je pravi gentlemen. Ona je njegov “hit man”. Jedino joj nedostaje bijeli cvijet u kosi da bude sasvim autentična. Postali su toliko bliski reklo bi se duhovno-intelektualni Romeo i Julija!
“Milo je jedan uplašeni čovjek. Noću ne spava, a na licu mu je grč koji ne može sakriti. Pouzdani znači da se gubi kompas. Gotov je! U Spuž!”- izriče presudu i prije suđenja, ova “diva novinarstva i boginja demokratije”. Vjerovatno dok je ovo pisala na zidu je visio portret Pukanića. Dje joj je sada tuzilac Šelzi? A Stanko Subotić se, uprkos njenih optužbi o “učesniku mračnog vremena zločina”, danas slobodno šeta Beogradom! (Nastavak sjutra) (Navodi iznijeti u tekstu nužno ne predstavljaju stavove redakcije Portala Analitika)
