Simbolično, na Savindan, u Srpskoj kući u Podgorici, lideri Demokratskog fronta (DF) potpisali su dokument nazvan Deklaracija o pomirenju, čiji je cilj, prema njihovim riječima, prevazilaženje ideoloških podjela.
Pomirenje na njegoševskoj Crnoj Gori: „Ja koji dolazim iz partizanske porodice – kao što dolazi i Nebojša Medojević – želim s velikim zadovoljstvom da danas s Andrijom Mandićem – iz porodice koja je pripadala Ravnogorskom pokretu – potpišem Deklaraciju o pomirenju, a takođe i s ljudima čiji su preci pripadali i jednom i drugom pokretu, a bili su na istinskoj strani odbrane pravih vrijednosti crnogorskog naroda“, rekao je predsjednik Demokratske narodne partije (jednog od konstituenata DF-a) Milan Knežević, koji je ujedno i inicijator Deklaracije.
Deklaracijom se Crna Gora karakteriše kao „građanska država u kojoj ne postoji nacionalna većina“, pa se predlaže da ,,pravoslavni Crnogorci i Srbi prvi preuzmu odgovornost za njenu budućnost, tako što će zajednički raditi na prevazilaženju opasnih naslijeđenih podjela“. DF je u tekstu dokumenta predložio pomirenje „na tradicionalnoj i njegoševskoj Crnoj Gori, koja počiva na kosovskom zavjetu i poštovanju predaka“.
Najavljeno je da će Deklaracija biti ponuđena i ostalim političkim partijama na potpisivanje, pa i Skupštini Crne Gore. Ostatak opozicije, uglavnom, ignoriše pomenuti dokument, dok je iz vladajućeg DPS-a saopšteno da nikad ne treba staviti znak jednakosti između partizana i četnika, te da danas o pomirenju govore oni koji se „još uvijek nijesu sami sa sobom pomirili povodom nezavisnosti Crne Gore“.
Dio crnogorske javnosti smatra da je Deklaracija pokušaj stavljanja znaka jednakosti između četnika i partizana, i da je riječ o opasnom dokumentu kojim se, pod plaštom navodnog pomirenja, pravdaju zločini i vrijeđaju manjinski narodi. S druge strane, čuju se i mišljenja da se konačno mora otvoriti priča o osjetljivim istorijskim događajima. Šta, u tom smislu, predstavlja Deklaracija i kakav je njen značaj?
Anahron tekst: Istoričar Adnan Prekić smatra da je u pitanju potpuno anahron dokument, o čemu, kaže on, govori sama preambula tog teksta – pozivanje na kosovski mit.
„To je u suprotnosti sa svim što ima veze s građanskom državom. Priča oko navodnog pomirenja je potpuno besmislena, jer ne možete jednim potezom, odnosno jednom deklaracijom, mijenjati istorijske činjenice“, rekao je on za Portal Analitika.
U Crnoj Gori 1945. godine, prema njegovim riječima, nije bilo nikakvog sivila, već su, kaže, stvari bile crne ili bijele.
„Ovdje nije riječ o budućim generacijama, već o tome šta se i kako dešavalo. Sjetićete se da je prethodnih godina bilo nekoliko ovakvih ili sličnih deklaracija, i da od njih ništa nije bilo. Ne vidim nikakvu funkciju deklaracija koje bi se vraćale u prošlost. Takođe, ne vidim da danas postoje podjele u Crnoj Gori, u smislu da neko – zbog toga što su mu preci bili partizani, četnici, bjelaši, informbirovci... – trpi bilo kakve posljedice u društvu“, naglašava Prekić.
Neobavezujući karakter: Profesor istorije prava na Univerzitetu Mediteran i bivši savezni ministar pravde Savo Marković, naglašavajući da nije čitao tekst Deklaracije, ističe da to što je ona potpisana – ne znači mnogo.
„Više znači da li ima političke volje da se neke stvari riješe na način koji bi odgovarao narodu, jer je crnogorsko društvo zaista raspolućeno. Podjele se moraju prevazići, narod se mora nekako zbližavati. To je moguće uraditi kroz politički sistem, organe države, kroz sve političke aktere“, smatra on.
Deklaracija sama po sebi, objašnjava Marković, ne znači ništa, jer nema obavezujući karakter.
„Nijedan se sud ne poziva na članove neke deklaracije. Ona ima više neku moralno obavezujuću snagu, nego pravnu. Ako bi je tumačili sa stanovišta legaliteta i legitimiteta, ona bi više bila na stanovištu legitimiteta, a on nije pravni već parapravni pojam“, napominje naš sagovornik, dodajući da je svaka deklaracija o pomirenju plemenita, ali da se postavlja pitanje „koliko mi imamo volje za to“.
Skupljanje političkih poena: Ovo, podsjetimo, nije prvi put da neka politička stranka u Crnoj Gori inicira dokument koji se odnosi na ideološko ili istorijsko pomirenje naroda. Svaka od tih inicijativa je bila odbačena. Zato se postavlja pitanje koliko ovakvi dokumenti uopšte imaju smisla.
Prekić kaže da je, po njegovom mišljenju, najveći problem u Crnoj Gori, u ideološkom smislu, to što nemamo koncept kako bi trebalo da izgleda građansko društvo za koje se zalažemo u Ustavu.
„Mislim da bi u tom dijelu trebalo da se povede rasprava, i da donosioci političkih odluka i svi ostali značajni faktori ovoga društva kažu kako bi trebalo da izgleda to crnogorsko građansko društvo u budućnosti. Ovakve priče – poput ove s Deklaracijom – služe ili za sticanje političkih poena ili za etabliranje određenih struktura u određenim dijelovima društva. Jedino tako vidim njihovu ulogu“, podvlači Prekić.
Prekrajanje istorije: Crna Gora je, za razliku od susjeda, uspjela da sačuva antifašističko nasljeđe. U Hrvatskoj, koja je članica EU, većina heroja antifašista je izgubila svoje ulice, spomenici iz vremena komunizma su masovno uništavani, a sud u Zagrebu je ukinuo presudu nadbiskupu iz vremena NDH Alojziju Stepincu.
S druge strane, rehabilitacija četničkog pokreta u susjednoj Srbiji je bila državni projekat. Najprije je Skupština Srbije donijela zakon koji je izjednačio partizanski i četnički pokret, zatim su krenule sudske rehabilitacije, pa su na kraju promijenjeni i udžbenici istorije.
Pojedini istoričari smatraju da je odluka Evropskog parlamenta iz 2009. godine o izjednačavanju fašizma, nacizma i komunizma (Rezolucija Evropskog parlamenta o evropskoj svijesti i totalitarizmu), dala zamah revizionizmu.
Da li je, onda, Deklaracija koju je potpisalo 20 poslanika DF-a opasan uvod u revizionizam ili je pak riječ o dokumentu koji ima kratkoročnu političku svrhu uoči predstojećih izbora?
Foto: skupstina.me
