Poznati crnogorski tektopisac, autor brojnih tekstova koji su ostavili trag u zabavnoj muzici, Zlatko Jovović, rođen je 1966. godine u Podgorici. Završio je studije Više pomorske škole u Kotoru - turistički smjer.
Već dugi niz godina bavi se pisanjem muzičkih tekstova. Kao tekstopisac prepoznatljiv je kako u svojoj zemlji, tako i na Balkanu.
Sarađivao je sa mnogim izvođačima i kompozitorima s ovih prostora. Mnoge pjesme čiji je on tekstopisac su postale hitovi. Neke od njih su: „Tina bambina“, „Srce od meda“, „Ti si kao magija“- Knez, „Podgorica“- Sergej, Igor, Edo i Pero, „Moja će ruka tvoju da vodi“ - Luna, „Noći sjeverne“- Neda Ukraden, „Ajmo plavi“ - navijačka pjesma.
Osim tekstova za zabavnu, pop muziku, piše i tekstove za dječiju, ali i za narodnu muziku.
Kao autor teksta pojavljuje se u nekoliko navijačkih pjesama za razne crnogorske sportske ekipe.
Zlatko je dobitnik više nagrada i priznanja sa muzičkih festivala. Njegov tekst pod nazivom „Pokreni se“, izabran je kao najbolji na konkursu Britanskog savjeta u Crnoj Gori, za pjesmu o pridruživanju Crne Gore Evropskoj Uniji.
Nedavno je završio sa pisanjem prvog romana „Karta za Formenteru u jednom pravcu“. Roman će se objaviti u štampanoj i elektronskoj formi.
Pomenuto ostvarenje je u elektronskoj formi ispunjeno multimedijalnim sadržajem, što predstavlja nešto sasvim novo i drugačije kada je u pitanju savremena crnogorska književnost.
Zlatko živi i piše u Podgorici.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Iz djetinjsta mi nedostaju roditeljska ljubav i pažnja, nedostaje mi bezbrižnost, odlazak i dolazak iz škole, igranje žmurke i ćupica rupica, nedostaju mi zvukovi nedeljenog jutra iz ulice Steva Kraljevića u titogradskoj Krivoj Kišmahali.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Nema neke velike prednosti u odrastanju, čovjek što je stariji mora da se suoči i sa većim problemima u životu. Srećom, smatram da je u svakom čovjeku posađena dovoljna količina onog duha iz mladosti, u svakom od nas se krije dječija crta.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Imao sam talenat da postanem vrhunski glumac i sada bih vam u Razotkrivanju odgovarao iz Holivuda. U mladosti sam svirao bubnjeve u titogradskoj grupi „Visoka frekvencija“, mislio sam da sam za to talentovan, sve do spoznaje da se uzalud bavim tim poslom. Imam talenat za vožnju, šteta što nijesam postao prvi Crnogorac u Formuli 1.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Lijenost i usporenost, mada su to genetski urođene osobine kod Crnogoraca. Vrlo kasno idem na spavanje i volim duže da spavam, tako da sam onu narodnu „Ko rano rani, dvije sreće grabi“ prepustio nekom drugom.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Na pitanje odgovaram poznatim stihom Sergeja Jesenjina: „Biti prirodan, nasmijan i tih najveća je umjetnost na svijetu“. Dodao bih još da su poštenje, iskrenost i pružanje ljubavi glavne odlike ljudi, to je nešto što nas čini čovjekom, jednom riječju to je čovječnost u punom smislu, koje je nažalost u ovim vremenima sve manje.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Film bi se zvao „Deveti putnik“, to bi bio nastavak „Osmog putnika“. Režirao bi ga naravno Ridli Skot. U „ Devetom putniku“ ja bih kao deveti na svemirskom brodu ubio ono čudovište od osmog putnika. Glumio bi me Marlon Brando, ali pošto taj genije već dugo izvodi predstave gore na nebesima, ulogu bih prepustio Robertu de Niru, pod uslovom da mu partnerka bude moja rođaka Mila Jovović.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Alo. Po starom. Kod tebe?
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Uglavnom ne bih bio kiseo. Možda na prvi okus pomalo ljut, a inače kada bih bio dobro sažvakan i progutan, degustator bi zaključio da odišem slatkim ukusom meda.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Volio bih da budem Ant-Man, dakle da se po potrebi smanjim na veličinu mrava. Mogao bih tako svuda neprimjećen da ulazim, pod uslovom da ne budem pregažen.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Pa recimo na jedan dan bih se mijenjao sa Adolfom Hitlerom. On bi bio mnogo bolji u mojoj koži, a ja bih tog dana ukinuo Koncentracione logore, potpisao mir sa svima, obustavio rad svoje partije, rasformirao SS jedinice i Gestapo, uveo bih demokratiju i vratio se u Austriju da se bavim slikarstvom.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nedjeljom poslijepodne smjestim se u fotelju, uključim TV i uz čips i pivo gledam mečeve Liverpula, obavezno sa navijačima prije početka utakmice otpjevam najljepšu fudbalsku navijačku pjesmu: „You'll never walk alone“.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- To je legendarna pjesma benda Eagles: „Hotel California“. Pošto sam tekstopisac prvo obratim pažnju na tekst pjesme. Tekst ove pjesme je po meni najbolji napisani autorski tekst u istoriji rok muzike. Odraz je slike društva i naše civilizacije s početka 70-tih godina prošlog vijeka, ali svoju snažnu misaonu poruku ne gubi vremenom, tako da je aktuelan i danas. Stih iz pjesme koji glasi: „Možeš se odjaviti kad god želiš, ali nikada ne možeš otići“, sam po sebi nosi filozofsku odrednicu. Osim toga, solo dionica pjesme „Hotel California“, od strane kritičara i publike, proglašena je za najbolji solo u istoriji rok muzike.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Što se tiče književnosti, ne čitam u posljednje vrijeme mnogo, jer sam zauzet objavom mog prvog romana „Karta za Formenteru“. Od filmova koje sam nedavno gledao izdvojio bih sjajnu italijansku psihološku dramu „Savršeni stranci“, reditelja Paola Đenovezea.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Recimo na predivno Balearsko ostrvo, Formenteru. Tamo sam smjestio radnju na kraju romana.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Najmanje volim motore. Inače sam zimomoran, slabo podnosim i onaj podgorički sjeverni vjetar, a kamoli da upravljam motornim vozilom bez šoferšajbne.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikome. Neke stvari se moraju ponekad prećutati i ostaviti samo za sebe. Inače, da je drugačije - tajne ne bi postojale. A tajne su lijepe, naravno, sve dok njihova tajnovitost ne ugrožava druge osobe.
Čemu se uvijek obradujete?
- Obraduje me uvijek i svakog dana moja porodica, naši razgovori, šale, zajedničko rješavanje problema, naši snovi i želje, obraduju me porodična okupljanja u selu Kosić, u Bjelopavlićima, ljetnje noći pored rijeke Zete i ispod naše velike lipe.
Da li za nečim žalite?
- Glupo bi bilo da kažem da ne žalim ni za čim. Svako od nas ne može biti do kraja ispunjen. Mogao sam u nekim trenucima u životu biti bolji i prema sebi i prema drugima, međutim, savršenstvo je nemoguće postići.
Bez čega ne možete?
- Ne mogu bez porodice, prijatelja, Podgorice i Kosića. Ne mogu bez ove naše lijepe Crne Gore, bez vazduha i ove naše lijepe Plave planete.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Izvini. Nijesam razumio pitanje.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Zovem se Zlatko i po imenu sam sa zlatnom ribicom u naboljim odnosima. Ona mi ponekad učini ustupke, pa hoće da mi ispuni mnogo više želja - od standardnih tri. Međutim, kad bih i ja imao pravo na tri bile bi ove: Prva želja: da klonira mušku verziju zlatne ribice, dakle zlatnog ribana. Drga želja: da se njih dvoje međusobno razmnožavaju i naprave 777 malih zlatnih ribica. Treća želja: da mi zlatna riba i riban nabave dovoljno veliki akvarijum za male zlatne njihove potomke. Na ovaj način u budućnosti bih stekao pravo na još 2331. želju, jer je taj broj proizvod brojeva 777 i 3.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ne postoji ništa što sam teško uradio. Postoje samo lakša i teža rješenja, lakši i teži putevi. Izbor je na nama. Sami te puteve biramo i shodno našem izboru snosimo posljedice.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Trudio bih se da prodam roman u što većem tiražu. Dobijeni novac bih desetostruko uvećao na kocki u Las Vegasu. Zatim bih taj novac uložio na berzi i tamo zaradio. Kupio bih 30 odsto akcija Fejsbuka. Onda bi ih prodao i povećao dobit. Za taj novac bih angažovao najveće svjetske doktore da izmisle neki lijek i da mi produže život na bar još 77 godina.
Kako biste voljeli da umrete?
- U dubokoj starosti, svjesno, mirno i spokojno. Čovjek se rađa s plačem, jer prvi udah vazduha u bebina pluća poslije majčine posteljice je bolan. Čovjek pretežno okončava život bez suza, spokojno i mirno, jer zna da je u životu postigao sve što je želio. Zar to nije apsurd? Rođenje i plač, smrt i spokoj.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Ovdje je nekada počivao Zlatko. Sada živi u nekom paralelnom svijetu, u drugoj dimenziji i vama udaljenoj galaksiji. Dobro mu je tamo. Sve vas pozdravlja.“
Priredila: A. POPOVIĆ
