Piše: Blažo SREDANOVIĆ
Nije napravljena ni replika mosta većih razmjera, koja bi bila izlozena u blizini predvidjene lokacije, što je uobicajena praksa, da bi se blizu pedeset hiljada žitelja iz tri opštine Boke upoznali kakav će biti estetski i ukupni efekat na reljef terena čitavog Zaliva. Neobaviješteni probudili bi se jednog dana i našli neželjenog gosta, kao popriječenu kost u grlu Boke, sa svim posljedicama za njihov svakodnevni život. Blizu dvjesta metara visoki piloni, gotovo kao oblakoderi od oko 50 spratova, parali bi nebo, što bi moglo uticati na odobrenje za noćna slijetanja na tivatski aerodrom, a za najavljene hidro-avione - opasna prepreka. Tako visoke strukture mogle bi biti motiv i opravdanje za početak visokogradnje.
Ova moguća drastična promjena reljefa Boke navela je UNESKO da pod svoje okrilje uzmu ne samo grad Kotor, već i okolni prostor (“envelope”) sa padinama planina, kao jedinstvenu cjelinu, kao spomenik prirode , koji pripada cijelom čovječanstvu, što je sadržano u studiji HIA (Heritage Impact Assesment). Izgleda da danas konačno postaje jasno da za izbor kako spojiti dvije obale na ovom lokalitetu, nije najvažnije prilagodjavanje nekim unaprijed odredjenim trasama magistralnog puta, pa čak ni cijena takvog projekta, već je prioritet kompatibilnost objekta sa zahtjevima HIA u očuvanju prirodnog i kulturnog blaga.
Mistika i magija zaliva: Prolaskom kroz Verige ulazi se u jedan gotovo mističan i tajanstven prostor sa dva ostrva, koja kao da stražare pristup tom zasebnom mikrokosmosu, tako intimnom da dobijete želju da ga obgrlite rukama! Tu se more uvuklo kao da želi sakriti neku svoju tajnu, taj dekor na pozornici ljudskog bitisanja od Homera i Ilira, preko grčko-rimskog perioda i renesanse sve do našeg doba.
Na svaki kvadratni metar prostora u dijelu Kotorskog i Risanskog zaliva trebalo bi gledati kao na cjelinu, kao da se radi o enterijerima neke velike svečane dvorane. Nažalost, postoji tendencija, čak i kod oni koji bi trebali da budu svjesni svega toga, a i odgovorni, da na taj prostor gledaju kao da je nedje u Zetu ili u Spuž, pa se i mogla desiti Koštanjica. Ta zguljena padina, taj unakaženi prostor, izaziva gotovo fizicki bol, kao da gledate neki Sezanov pejsaž neprocjenjive vrijednosti izboden nožem!
Ima i drugih elemenata koji govore protiv mosta: Panamski i Suecki kanali su nedavno prošireni, jer brodovi postaju sve veći i veći, mada više u visinu nego u širinu, pa mostovi postaju potencijalna prepreka. Tehnologija izgradnje i polaganja podvodnih tunela sve više se usavršava. U Turskoj je prije nekoliko godina završen podvodni tunel tipa “immersed tube” ispod Bosfora, položen na betonom stabilizovanom morskom dnu dubine i do 60 metara ispod nivoa mora.
Usijecanje trase u padine narušava reljef planina, a prilazne saobraćajnice oduzimaju mnogo korisnog urbanog prostora, jer ispod njih ostaje degradiran prostor, upotrebljiv jedino za pomoćne objekte, a često postaje skroviste za lutalice i beskućnike. Malo je koji most postedjen od toga u što sam se i lično uvjerio iz brojnih putovanja. Izgubljena vrijednost tog zemljišta, kao i kompenzacija vlasnicima povećava ukupnu cijenu mosta, dok sa tunelom toga nema. Povezivanjem dvije obale sa tunelom, bilo položenim ili ukopanim, ne predstavlja prepreku za brodove, zbog dovoljne dubine mora, a ostavlja veliku fleksibilnost za izbor lokacije, dok je most limitirajući faktor.
U slučaju zemljotresa položeni tuneli, sa fleksibilnim sponama, značajno su sigurniji od mostova. Poznat je slučaj u Kaliforniji, dje su na istoj lokaciji most i tunel različito reagovali na zemljotres 6.9 po Rihteru 1989. godine. Most je tesko oštećen i bio van saobraćaja tri mjeseca, dok je tunel, poznat kao BART ( Bay Area Rapid Transit) poslije pet sati inspekcije otvoren za saobraćaj.
Čuvene zgrade i mostovi nijesu samo turistička atrakcija, već su i magnet za ljude sa depresijom i samoubilačkim impulsima, kojih u Crnoj Gori nažalost ima veliki broj. Statistika je porazna. Ne navodim ovo kao razlog da se most ne gradi, već kao veoma važan socijalni i društveni problem, o kojem bi se moralo unaprijed misliti i preduzimati preventivne mjere, kako se to radi na mnogim visokim objektima i mostovima u svijetu.
Na čuveni Golden Gate Bridge u San Francisku, poslije hiljadu i dvjesta samoubistava i poslije deset godina zučne i emotivne debate, riješeno je da se izgradi čelična mreža kao zaštitna barijera, šest metara ispod nivoa kolovoza, širine šest metara na obije strane mosta. Kako i najmanja modifikacija postojeće konstrukcije dramatično utiče na ponašanje mosta kod jakog bočnog vjetra, cijena je čak 211 miliona dolara, a izvodjenje radova trajaće tri godine.
Poznato je da se ovaj most stalno farba. Amerikanci kažu: “Rast never rest” - rdja nikad ne počiva. Blizu pedeset farbara, metalaca i pomoćnog osoblja je stalna radna snaga. Održavanje mosta, posebno farbanje visokih čeličnih konstrukcija iznad morske vode je veoma zahtjevan posao. Kod nas, zbog lošeg održavanja dešavaju se česti odroni na putevima, a kao opravdanje ističu se vremenske nepogode. Ali kako onda opravdati zapuštenost haustora i liftova u zgradama i stanje kulturnih spomenika? Mi stariji se sjećamo kako su izgledali zardjali kranovi i dizalice nekadašnjeg Arsenala. Vjerujem da bi i most čekala ista sudbina...
Obzirom da sam velikim brodovima prolazio ispod brojnih mostova mogu zamisliti kakav bi utisak dobili putnici, ako bi most bio u Verigama: Kad kruzer udje u zaliv kod Prevlake gotovo svi putnici, a njih bude i po nekoliko hiljada, okupe se na najgornjoj palubi. Most postepeno sve više ulazi u vidno polje posmatrača kao prepreka i postaje “spoiler”, nesto što biste rado uklonili. Na tijesnac Verige, ostrva i Perast u daljini gleda se kroz nametnutu konstrukciju mosta sa bezbroj kosih čeličnih kablova, kao kroz mrežu. I dok su brodske mašine jedva čujne, jer je zbog tjesnaca smanjena brzina, putnici prolaze na svega par metara ispod mosta kroz buku i tandrkanje kola iznad glave. Najljepši momenat vam je ukraden!
Ovom našem jedinstvenom prostoru u Boki, neponovljivoj simbiozi kamena mora i neba, divili su se i bili inspiriisani njom mnogi pjesnici, pa i naš Njegoš je nesto slično doživljavao kad se vraćao Lovćenu, od kojeg se neće rastajati. Trebalo bi da nas čini srećnim što nas je priroda tako izdašno darovala, ali ponosni možemo biti jedino ako to budemo znali da očuvamo, a ne da drugi više cijene to što imamo od nas!
No, ako se nastavi sa devastacijom i divljom gradnjom, onda ce biti sasvim svejedno da li je izgradjen most ili tunel, ili ako ostane trajekt kao sada.
Biće to “urbicid” kako ga je nazvao poznati srpski arhitekta Bogdan Bogdanović.
