Jedan od globalno vodećih hardkor bendova i utemeljivača žanra, njujorški PRO PAIN, nastupiće večeras u Nikšiću u okviru prve večeri Bedem festa. Osnivač sastava, basista i pjevač Geri Meskil govori za Portal Analitika o počecima benda i pritiscima izdavačkih kuća, te kako im je kao underground bendu, nakon četvrt vijeka karijere, pošlo za rukom da prodaju više od milion albuma i sviraju uživo 3.000 puta u preko 40 zemalja.
ANALITIKA: Kad si formirao PRO PAIN 1991. godine da li si mislio da ćete opstati ovoliko dugo na sceni?
MESKIL: Ne, nijesam mislio uopšte. U početku sam mislio da imamo dobar bend i odlične ideje, a nijesam se opterećivao time koliko dugo će sve to trajati. Kad je izašao naš drugi album "The Truth Hurts" mislio sam da neće trajati dugo jer je bilo dosta nesuglasica u bendu i ljudi se nijesu baš najbolje slagali. Tada mi je palo na pamet da ćemo snimiti najviše dva ili tri albuma.Međutim, onda se postava promjenila i naš stav se prilično promjenio, i upravo to je najviše doprinijelo dugovječnosti benda. Punih 26 godina smo u igri što je izvanredno, zahvalan sam što je tako i što sviram sa odličnom ekipom muzičara i pozitivnim ljudima. Ono što bend gura naprijed, na duže staze, su dobra postava i pozitivna atmosfera.
ANALITIKA: Kako komentarišeš što vam je pomenuti "The Truth Hurts" i dan danas najprodavaniji album?
MESKIL: Kad smo ga objavili znali smo da smo snimili drukčiji album. Izdavačkoj kući se nije svidio, vjerovatno ni producentu, ali ja sam imao viziju albuma i znao sam da će biti upamćen kao album koji se razlikuje od ostalih i da ga kao specijalnog treba duže slušati, dati mu vremena...
Bio sam u pravu, ali tada smo sarađivali sa izdavačkom kućom "Roadrunner records". Mrzili su album, pitali su me "šta ti se desilo sa glasom", a ja nijesam znao šta da im kažem. Onda, imali smo letke sa fotografijama iz policijskih dosijea, ljudi iz "Roadrunner recordsa" su ih zabranili, a potom su nam ih tražili kad su primili više od 50.000 porudžbina, ljudi su prosto htjeli da ih kupe... Tada sam im rekao: "Ništa, zaboravite. Kakvim čovjekom me vi smatrate? Ja samo sviram, šta je mene briga za sve ostalo".
Ljudi iz "Roadrunner recordsa" su mislili da album nije dovoljno dobar da bi ga promovisali i da uopšte neće donijeti zaradu. Ispali su glupaci, a izdavačka kuća je pala na niske grane, iako su se u međuvremenu pozicionirali kao jedni od glavnih izdavača.
ANALITIKA: Da li je tačno da ste debitantski album "Foul taste of freedom" promovisali pune dvije godine gdje god vam se pružila prilika?MESKIL: Tačno je. Početkom devedesetih su svirke bile bitne za sticanje popularnosti, vodile su nas tu gdje smo danas... PANTERA je takođe prešla sličan put. Svirali smo svuda i u svako vrijeme. Znali smo da tako mora da bude ukoliko imamo ambiciju da budemo full time bend. Nije bilo lako, svirali smo skoro svake noći pune dvije godine i svako od nas je dobijao 10 dolara po svirci. Dobili bi još par piva, možda i sendvič, ali su nam svirke bile potrebne i sve je na dobro izašlo. Kao što sam rekao nismo bili sami, bila je tu PANTERA i mnogi drugi bendovi...
Sjećam se kad je PANTERA pokušavala da potpiše ugovore sa "Atco Records". Bio sam prisutan na promotivnoj svirci u Njujorku kad je Pantera svirala kompletan "Cowboys from Hell" album, Zahvaljujući tom nastupu PANTERA se dogovorila sa izdavačem i "Cowboys from Hell" je snimljen za "Atco Records".
Tada je, međutim, industrija bila drukčija i bend je mogao da uspije ukoliko svira prave stvari, odnosno ono što izdavač smatra da je u trendu. Što se tiče PRO PAIN-a, srećom smo imali bendove koji su za nas utrli put, i u tom smislu bih istakao BIOHAZARD. Da nije bilo BIOHAZARD-a, PRO PAIN ne bi bio ovo što je danas. Oni su nas, praktično, stavili na mapu.
ANALITIKA: BIOHAZARD i PRO PAIN su, ujedno, i bendovi koji su "probili led" nastupima u Beogradu, svirali ste uoči bombardovanja SRJ...
MESKIL: Upozoravali su nas tada da ne idemo u Beograd, ali smo otišli. Ako nam bomba padne na glave nećemo imati vremena da se naljutimo, niti da bilo šta uradimo tim povodom, ali bilo nam je stalo da dođemo da sviramo, da zabavimo te ljude koji su svašta u životu prošli.
ANALITIKA: Da li imate problema u Sjedinjenim Američkim Državama zato što nijeste politički korektan bend?
MESKIL: Ranije nisam obraćao pažnju na to što nas određeni izdavači stavljaju u određeni politički kontekst. Jednu od naših pjesama je izdavač iskoristio da pošalje anti gun poruku (protiv liberalnog zakona o ličnom naoružanju u SAD- prim.aut). Rekao sam odmah da je to bezveze i da to nije moj izbor. Nije fer da nas izdavač koristi za realizaciju neke sopstvene agende.
Očigledno da se muzika koristi u popularnoj kulturi da bi se pogurala neka agenda. Što se mene tiče, imam određena individualna politička uvjerenja i ne želim da biram ovu ili onu stranu. To, iz nekog razloga, ne funkcioniše baš najbolje u praksi, jer ljudi pošto- poto traže da izabereš ovu ili onu stranu. Ja ne stajem ni na čiju stranu- ja slušam, posmatram i onda formiram svoje mišljenje o nečemu.
Generalno, ljudi treba da razmišljaju svojom glavom i nadam se da će upravo to da bude naredni talas- ljudi će se odreći određenih ustaljenih uvjerenja i stranačke propagande. U Americi na primjer, podržavate neku političku opciju samo zato što vam to sugerišu članovi porodice, ili su tu opciju podržavali vaš otac ili djed. Ne sviđa mi se to. Vjerujem u ono što ja želim da vjerujem.
ANALITIKA: Nakon 15 snimljenih albuma prodali ste više od milion nosača zvuka. U kakvom raspoloženju ste dočekali vijest da je prodaja albuma postala sedmocifrena?
MESKIL: Nijesmo slavili, bio sam zaprepašćen što smo uspjeli da prodamo milion albuma kao underground bend. Ovdje bih takođe morao odati priznanje našim prethodnicima, prije svih BIOHAZARD-u, bez čije pomoći ne bismo mogli imati ovakvu prodaju albuma.
Suština je u tome da ako hoćete da imate ovakvu prodaju albuma morate biti u trendu i dio trenda, a ja nikad nijesam htio da budem u trendu. PRO PAIN je vremenom postao dio nekog trenda, što je u redu.
Ja se i dalje ovim bavim jer mi je zabavno, na momente obrađujemo teške teme u tekstovima, ali u muzici mora biti prisutan taj element zabave. Tu sam i zbog dobrog provoda. Ja sam prvi put u Nikšiću, ovdje je prelijepo.
ANALITIKA: Negdje sam pročitao da ste održali oko 3.000 koncerata u više od 40 zemalja.
MESKIL: Uvijek se nešto novo vidi. Večeras smo ovdje na tvrđavi u Crnoj Gori, družimo se i pijemo pivo...
Za mene su turneje ne samo mogućnost da se negdje predstavim kao umjetnik, već i posebno dostignuće- nova mjesta, vidi se nešto novo... U životu treba istraživati nove stvari, a u toj priči je sekundarno što imate bend. Muzika nas je ovdje dovela, kao automobilom.
ANALITIKA: Da li ste razmišljali da otkažete ostatak evropske turneje nakon nedavnog incidenta u Briselu, u kojem ste opljačkani i brutalno pretučeni?MESKIL: Da, ali sam nakon konsultacija sa ljekarima i ukazane prve pomoći odlučio da se turneja nastavi. Kad se vratimo u Njujork očekuju me još četiri intervencije. Jedva čekam da se stvari vrate u normalu da, između ostalog, ne moram da pazim šta jedem...
Napad na mene u Belgiji je kvalifikovan kao pokušaj ubistva jer sam udaran bokserom, a udarac u potiljak zadan je alatkom za bušenje i lomljenje leda od koje sam mislio da je bejzbol palica, toliko je bila teška. Ja se ne sjećam detalja.
Ne znam čime sam ih mogao isprovocirati, osim ljubaznošću. Čudan je svijet i čudne su tenzije, možda im je zasmetao kačket sa logom New York Yankees. Ne znam i ne krivim nikog, izuzev ljudi koji su to uradili.
Dakle, njih je bilo šestoro i prvo su mi uzeli novac, a nakon što sam im se usprotivio udarili su me i ja sam izgubio svijest. Potom su me udarali u lice i ja sad imam šest fraktura, ali ću večeras ipak da sviram ovdje. S obzirom na moje zdravstveno stanje ne bih mogao da otpjevam "Foul Taste of Freedom" zbog previsoke intonacije i izgovora nekih riječi, ali veliku većinu pjesama možemo izvesti odlično, u šta ćete imati prilike da se uvjerite.
ANALITIKA: U muzičkom smislu ko je na tebe izvršio najveći uticaj i ko su vam bili najveći uzori?
MESKIL: BAD BRAINS i AGNOSTIC FRONT, kao i METALLICA, PANTERA, BIOHAZARD i CRO MAGS, koji su uspostavili taj super groove zvuk sa kojim se hardkor bend može identifikovati. CRO MAGS su nešto između hardkora i MOTORHEAD-a.
Možda je pokojni Lemi Kilmister izvršio najveći uticaj. Ili AC/DC, iskreni rock n roll sastav sa sjajnim živim nastupom.
Siniša GORANOVIĆ
