Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
U Crnoj Gori se pažljivo od javnosti krije činjenica da naši preci nijesu učestvovali u Boju na Kosovu 1389. godine. Nepodijeljeni stav najboljih srpskih medievista, da preci Crnogoraca nijesu bili na Kosovu 28. juna 1389. sam pokazao još prije četiri godine u tekstu "Bajke o crnogorskom učešću", ko želi, može ga opet pročitati.
Postavlja se pitanje đe je 28. juna 1389. bio Marko Kraljević, koji je, sem što je čuveni junak srpskih narodnih pjesama, bio i stvarna istorijska ličnost. Ako posigurno znamo da je Marko Kraljević u to vrijeme bio turski vazal, onda je jedini logični zaključak da se rame uz rame borio sa Muratom protiv kneza Lazara, Srba i drugih hrišćana. Uostalom, Marko Kraljević je i poginuo kao turski vazal, na Rovinama, 1395. godine.
U Bitki na Kosovu 1389. ubijeni su sultan Murat i sin mu Jakub, a poginuo je i predvodnik hrišćanske koalicije knez Lazar. Možda sama bitka nije bila završena jasnim porazom Lazarove vojske, ali dešavanja poslije bitke pokazuju da se rat između Turaka i srednjovjekovnih Srba krajem 14. vijeka završio porazom Srba, jer je Srbija postala vazalna turska zemlja. Stefan, sin kneza Lazara postao je vjerni Bajazitov vojnik, a Lazareva kćerka Olivera je priključena haremu sultana Bajazita, Muratovog sina.
Miloš (K)obilić i Crna Gora: Prema izvorima nastalim dosta vremena nakon Kosovske bitke, sultana Murata, predvodnika osmanske vojske na Kosovu, ubio je Miloš Kobilić (ili Kobiljević) kome je prezime počelo da se mijenja u Obilić, tek u literaturi 18. vijeka. Poznata je priča da je sultana Murata ubio neki hrišćanski plemić tako što je tokom bitke izrazio spremnost da pređe na stranu Turaka, a zatim, kad je prišao Muratu, izvadio je skriveni nož i njime rasparao Muratovu utrobu.
Istorijska nauka nije tačno utvrdila ko je ubio Murata, jer se sumnja i u samo postojanje osobe pod imenom Miloš Kobilić.
Malo je poznato, srpska nauka u Crnoj Gori je na stanovištu da je kult Obilića u Crnu Goru importovan, da nije izvorno crnogorski! Tako bar smatra prof dr Živko Đurković, u našoj državi on je najznačajniji istraživač života i djela Sima Milutinovića Sarajlije, Đurković svakako pripada srpskoj nauci u Crnoj Gori.
Živko Đurković piše da je Obilića među Crnogorcima propagirao Njegošev učitelj Sarajlija: “Sarajlija je znao dosta junaka iz crnogorske istorije odnosno narodne poezije i o njima često razmjenjivao mišljenje sa vaspitanikom, ali je nastojao da među Crnogorce unese kult Miloša Obilića” (Živko Đurković, Sarajlija i Njegoš, Unireks, Nikšić, 1992. str 22).
Vrlo odśečna tvrdnja Đurkovića, koju je kasnije u knjizi ubjedljivo obrazložio.
U Gorskom vijencu Njegoš kroz lik Mustaj-Kadije pjeva o Crnogorcima "Malo ljudstvo, što si zasl'jepilo? / . . . Krstu služiš, a Milošem živiš! / Krst je riječ jedna suhoparna, / Miloš baca u nesvijest ljude / al' u pjanstvo neko prećerano."
Vjerujući da Njegoš prenosi istinu iz crnogorskog naroda, ne shvatajući da su ovi stihovi samo plod njegove i Simove političke mašte, mnogi veliki intelektualci pomislili su da Crnogorci zaista vjekovima "krstu služe, a Milošem žive". Povodom ovoga, Živko Đurković piše: "ustaljeno i do dana današnjeg opšte važeće mišljenje, a to je: da Crnogorci vjekovima žive sa kultom Kosova i Obilića, koji su ih istrajno nadahnjivali u njihovoj oslobodilačkoj borbi. Ni blistavi umovi poput Jovana Cvijića i Iva Andrića, ni savremeni istraživači i interpretatori kosovske legende (npr R. Kovijanić, M. Pavlović, R. Mihaljčić i dr) ne mogu da se otmu tom utisku." (ista knjiga Đurkovića, strana 197).
Nasuprot mišljenju čak i velikih umova, Đurković pokazuje ono što je bila realnost u našim plemenima: "Kosovo i kosovska legenda, kao najdublji i najinspirativniji motivi cjelokupne naše narodne epike, pojavljuju se i prezentuju u "Pjevaniji" Sime Milutinovića Sarajlije na specifičan način. Naime, u pozamašnoj zbirci od 174 pjesme sa blizu 30.000 stihova, u koju je Sarajlija ugradio preko tri godine istrajnog skupljačkog rada po Staroj Crnoj Gori i pribrežnim plemenima i oblastima, nema ni jedne pjesme koja bi se neposredno, u detalju ili cjelini, odnosila na Kosovsku bitku iz 1389. godine." (ista knjiga str 196).
Ovo je Đurkovićev rad iz 1990. godine, i još piše: "Simo Milutinović Sarajlija putujući prema Crnoj Gori u ljeto 1827. godine, nosio je u duši cjelovitu legendu o Kosovu. . . Dakle, uporedo sa produbljenim obradama legendarne kosovske stvarnosti, u svojim pjesničkim djelima, on se susrijeće sa iznenađujućom činjenicom da ne može naići ni na jednu pjesmu o kosovskoj bici na prostorima od Kotora do Ostroga i od Risna do Rovaca." (ista knjiga str 199).
Pa Đurković lijepo primjećuje: "Bez obzira na to što Njegošev "Gorski vijenac" u kome je nesumnjivo dostignuta najdublja sublimacija Kosovskog mita, dijeli od "Pjevanije" svega deset godina (1837-1847), kosovska legenda se u ovoj zbirci doima kao da je od Njegoševog djela dijeli ne decenija nego decenije ili čak vijekovi" (ista knjiga str 198).
Dakle, 1837. Milutinović objavljuje kompletnu "Pjevaniju", u kojoj nema Kosovske legende, a 10 godina kasnije Njegošev Gorski vijenac je sav ispunjen Kosovskom legendom?!?
Đurković uglavnom ovako objašnjava pojavu - da se misli da Crnogorci sa Kosovskom legendom žive vjekovima, a nasuprot toga Sarajlija nije našao nijednu jedinu pjesmu o Kosovskom boju: "Društveni procesi u Crnoj Gori koji su se izražavali u težnjama za stvaranje potpune nezavisnosti i državnosti, kao da su tražili takvo oblikovanje i prihvatanje Kosova i njegovih slavnih vitezova. U svim tim procesima preokret je ipak učinio Njegoš koji je Kosovo i Obilića prihvatio onako kako su ga predočili Sarajlija i Vukova pjesma. (str 205, ista knjiga)
Saznanja o Kosovu i Obiliću Njegoš je dobio od Sarajlije i Vuka, a ne iz crnogorske tradicije!
Nastavlja Đurković: "I kao državnik i kao pjesnik, Njegoš je brzo shvatio da u svoj oslobodilačko-politički program neminovno mora uključiti slavu Kosovskih junaka i Obilićev podvig kao krunu te slave. Ali kult Kosova i kult Miloša kod Njegoša je prvo pjesnički sagledan i obrađen da bi potom ušao u neposredne zadatke koje su Crnogorci rješavali u svakodnevnoj borbi. Njegoš je Obilića izdigao u mitsku ravan da bi, kao takav, mogao postati uzor svim Crnogorcima bez obzira na njihove istaknute lokalne junake." (str 205, ista knjiga)
Đurković je vrlo dobro rekao da su društveni procesi i težnje ka nezavisnosti i državnosti zahtijevali da se Njegoš osloni na Kosovsku legendu, a naravno, kako je Simina "Pjevanija" pokazala, kult Kosovske bitke nije postojao u Crnoj Gori prije dolaska samog Sime. Ako je i postojao, bio je neznatan.
Obilića poljana se zvala Velika livada (poljana): Kompletna srpska nacionalna ideologija u Crnoj Gori je importovana, mada, sa nekim prvobitnim oblicima srpske nacionalne ideje pravoslavni kler na Cetinju i u Crnoj Gori bio je upoznat i prije 19. vijeka. Ipak, u crnogorskom narodu srpska nacionalna ideologija nije živjela prije dolaska Sime Sarajlije na Cetinje. Sarajlija je svom učeniku Njegošu usadio srpsku nacionalnu ideologiju, a Njegoš je zatim tu ideologiju prenio na ogroman broj Crnogoraca. Sima Sarajlija je izmislio priču da su Crnogorci zbijeg Srba poraženih na Kosovu 1389. godine, Sarajlija je na Njegoša prenio kultove: Miloša Obilića, Karađorđa i Dušana... i sve sam to pokazao u tekstu "Kakav je uticaj Simo Sarajlija imao na Njegoša?" (Analitika, 5. I 2017)
I prije Njegoša ima pomalo srpske nacionalne (pri)misli kod cetinjskih vladika. To je razumljivo, cetinjski mitropoliti su bili u stalnom kontaktu sa srpskim klerom, putovali su u Srbiju, čitali su stare crkvene knjige koje su slavile Nemanjiće, čitali su stare srpske crkvene ljetopise u kojima su se susrijetali sa srpskim narodnim imenom, kaluđeri iz Srbije su nastanjivali crnogorske manastire. Gligor Stanojević piše:
"Tako je tradicija o Crnojevićima bila narodna tradicija. Ali pored ove tradicije postojala je, tačnije razvijala se, i kosovska tradicija. Nosilac ove tradicije bila je cetinjska mitropolija." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje, 1955, str 183)
Srpska narodnost u Crnoj Gori je izmišljotina iz 19. vijeka, srpska kultura u Crnoj Gori ne postoji, jer Srbi u Crnoj Gori nose crnogorsku kapu, crnogorsku nošnju, igraju crnogorski oro, preci su im bili vjernici Crnogorske crkve. Naravno, svako danas ima pravo da se izjašnjava kako hoće, tako da danas Srbi u Crnoj Gori itekako postoje, kao što postoje i: Eskimi, Vile, Božja bića, Amebe, Kikirezi, Sijuksi, Razočarani, Polutani, Gorštaci, Komunisti, Templari, Avatari, Štrumfovi, Transformersi... o tome možete pročitati na linku. Danas Srbi u Crnoj Gori smatraju da su samo dio cjelokupne srpske nacije i mnogim crnogorskim Srbima nije Podgorica glavni grad, već Beograd. Većina crnogorskih Srba prezire crnogorske sportske reprezentacije u kojima igraju njihova braća i rođaci i to je u razumljivo, propaganda je najjače oružje u istoriji, ljudi imaju pravo da se vladaju onako kako ih je oblikovala neka propaganda, u ovom slučaju (veliko)srpska propaganda. Ono što je postigao bataljon srpskih svještenika u Crnoj Gori i milioni eura iz Ostroga, ne može se tek tako zanemariti.
Dakle, u jednoj rečenici kazano: Srpsku nacionalnu ideologiju, takozvano srpstvo, na Cetinje je donio Sima Milutinović Sarajlija, čoek koji je i izmislio riječ srbstvo.
U 19. vijeku intenzivno je rađeno i danas se stalno radi na posrbljavanju Crne Gore, pa su tako mnogi toponimi u Crnoj Gori posrbljeni. U tekstu "BUDVANSKA PLOČA: Samo jedan u nizu međuratnih falsifikata" pokazao sam kako je, na primjer, Zlatički potok preimenovan u - Savin potok. Isto tako je u 19. vijeku ideologiziran jedan dio Cetinja, koji danas nosi naziv - Obilića poljana. Originalni naziv Obilića poljane na Cetinju bio je - Velika livada ili Velika poljana i za to imamo besprijekorne istorijske izvore koji su sakriveni od šire javnosti Crne Gore.
U pismu upućenom Njegušima 21. novembra 1823. godine, Petar I Petrović Njegoš između ostaloga piše:"Čeljad koja bjehu u mlin pošla ne smiju se doma vratit, zakumili naše momke da ih provedu do kućah, i oni najprije pošli, vjeru u Bajicah izvadili da ih slobodno mogu prevesti, pak uzeli čeljad da prate, a kad došli mimo crkve na velju livadu, sretnu ih Bajice i ubiju u njihove ruke jednu đevojku Špadijerovu, koja je panula mrtva na njihove noge i haljine.” (Petar I Petrović Njegoš, Djela, CID, 1999, str 168)
Dr Dimo Vujović je u knjizi "Knjeginja Darinka" (Cetinje, 1968), pokazao plan varoši Cetinja iz 1860. godine, na kojem se vidi da se današnja Obilića poljana zvala Velika livada, plan iz Vujovićeve knjige faksimilno prilažem.
Glas Crnogorca u broju od 28. jula 1895. godine je objavio vijest: "(Vojnički stan) U ponedjelnik je svečano otpočet na Cetinju rad oko prve kazerme za stajaću vojsku u Crnoj Gori. Bila je prisutna cijela Visočanstvena Porodica. Njegovo Visočanstvo Prestolonasljednik zapalio je prvu minu. Temelj se kopa ovoj kazermi na velikoj livadi kod Vlaške crkve."
Za "Obilića poljanu” se u "Istorijskom leksikonu Crne Gore” (K-PER, 2006, Podgorica, autori: Šerbo Rastoder, Živko Andrijašević, Zvezdan Folić i drugi), kaže: "Obilića Poljana, lokalitet na Cetinju, koji je u XIX vijeku služio za vojne vježbe. Naziv Obilića Poljana za ovaj lokalitet počeo je da se upotrebljava tek krajem devedesetih godina XIX vijeka. Prije toga lokalitet se zvao Velika livada, odnosno Velika poljana... U urbanističkom planu Cetinja iz 1901. godine prvi put je naveden naziv Obilića poljana, kao novo ime za dotadašnju Veliku Livadu (poljanu).” (str 943)
Obilića poljana je produkt mitomanije, mit je najjače vezivno tkivo unutar mnogih evropskih nacija nastalih u 19. i 20. vijeku, pa tako i srpske.
