Za svoju domovinu, Rusiju, kaže da je danas predstavlja autoritarna država, sa tendencijom da preraste u totalitarnu. On dodaje kako to još nije u potpunosti postala, ali je izgledno da su okolnosti u toj zemlji vrlo nesrećne.
Jedan od ovogodišnjih gostiju na Pjaci od filozofa u okviru VII KotorArta, Mihail Riklin, čovjek je koji iz prve ruke može reći što se to dešava sa Rusijom, ali i s Evropom ovih dana. Rođen u Lenjingradu, ovaj uticajni mislilac i intelektualac dospio je u centar pažnje krajem osamdesetih godina kada je sa svojom suprugom, Anom Aljčuk, otvoreno govorio o demokratiji i religiji u njegovoj domovini. Nekadašnji asistent Žaka Deride, danas je član Njujorške akademije nauka i profesor na čuvenom Univerzitetu "Humbolt" u Berlinu, gdje najviše živi.
U razgovoru za Portal Analitika on kaže kako Rusi nisu "komunizam zamijenili vjerom". To pojašnjava situacijom koja je i nama u Crnoj Gori veoma dobro poznata.
- Mnogi Rusi tvrde da su pravoslavni vjernici, ali broj onih koji odlazi u crkve je mali, mnogo manji nego što je prosjek evropskih država. Sve ostaje samo na nivou deklarativnosti, jer tako žele da se prikažu. Oko 80 odsto ljudi u Rusiji deklariše se kao pravoslavni vjernici, ali broj onih koji odlazi u crkve je samo tri ili četiri odsto, što je veoma malo. Zato nije istina da je Rusija zemlja vjernika. Broj agnostika i ateista je, recimo, mnogo veći od broja onih koji znaju bilo što o crkvi.
Razlog zbog kojeg sve više ljudi pribjegava ovakvom izjašnjavanju Riklin objašnjava sasvim jednostavno - kolektivnim identitetom, željom da oni koji se izjašnjavaju kao vjernici budu dio većine, a nipošto drugačiji.
- Ljudi uvijek žele da pripadaju većini. Ako u Crnoj Gori većinu čine pravoslavni vjernici, kada nekoga pitate o njegovim religioznim ubjeđenjima, naravno da će reći da pripada - pravoslavnim vjernicima. Ali to, u stvari, nema nikakav značaj, jer većina njih ni ne zna kako se religija praktikuje. Daću vam primjer iz Rusije od prije dvadesetak godina: neki od političara koji su se izjašnjavali kao vjernici nisu čak znali kako treba da se prekrste, pa su to radili lijevom rukom. I danas je mnogo onih koji ne znaju koliko je apostola, niti što su Deset zapovijesti. Na to sigurno nećete naići u nekoj razvijenijoj evropskoj zemlji, poput Njemačke. Sve je to posljedica sedamdeset godina, da tako kažem, "državnog ateizma" koji je ostavio duboke tragove na ljude u Rusiji - precizira on.
Putinov krst: No, ako je "religija opijum za mase", postavlja se pitanje da li je dobro ili loše to što se desilo Rusiji. Naš sagovornik kaže da "nije ni dobro, ni loše", već je "jedan oblik istorijski izvjesnog događaja". Sve se mijenja u zavisnosti od potreba koje nameće aktuelni trenutak.
- Vladimir Putin je, recimo, bio u KGB-u. Jedan od glavnih zadataka tog KGB-a bio je da progoni religiozne ljude, a on je veoma dugo bespogovorno izvršavao taj zadatak. Danas kruži mit o Putinu da je kršten kao dijete i da mu je majka tada oko vrata stavila krst koji on nikada nije skinuo. I, iako je bio u KGB-u, nikada nije prestao da bude vjernik. To je nonsens! To je, naravno, nešto što su izmislili oni koji stvaraju sliku od Putinu u koju javnost treba da povjeruje. Dakle, ljudi samo promijene "boju" u zavisnosti od vremena u kome žive.
Rast broja onih koji se u Rusiji izjašnjavaju kao vjernici otvorio je nove mogućnosti političke borbe, a Riklin precizira na koji način se pod takvim uslovima "prestrojavaju" snage.
- Ruska pravoslavna crkva uvijek je bila instrument moći. Iako je Rusija sekularna država u čijem Ustavu jasno stoji da ne postoji "državna crkva", Ruska pravoslavna crkva se upravo takvom deklariše. Ujedno, ona je veoma koristan instrument moći, iako se ne može reći da ima mnogo vjernika. Međutim, tih nekoliko miliona koji su joj odani su izuzetno dragocjeni za bilo kog političara - ističe on.
I dok u Rusija nema mnogo istinskih vjernika u odnosu na Evropu, evropske države uglavnom se trudi da crkve zvančno drže podalje od upravljanja državom. No, i tu postoji snažna veza, a naš sagovornik objašnjava i koja.
- U Njemačkoj, konkretno, postoji porez koji plaćaju pripadnici crkava, protestantske ili katoličke. Biskupi u Bavarskoj platu dobijaju od države. Sve to čini veoma složenu sliku u kojoj je svima jasno da je crkva, kao institucija, odvojena od države, ali da one imaju zajednički interes. Mnogi radikalni intelektualci i mislioci u Njemačkoj vjeruju da nije dovoljno učinjeno da se crkva i država razdvoje. Ipak, kada upoređujemo situaciju u Njemačkoj i Rusiji, moramo reći da je Ruska pravoslavna crkva instrument države koja se dobrovoljno nalazi u toj ulozi.
Što sa milionom emigranata: Ujedinjena Evropa danas nije baš idilično mjesto. Riklin, ipak, ne smatra da se ta zajednica na bilo koji način može porediti sa Sovjetskim Savezom, ili pak njegovom nasljednicom, Rusijom.
- Teško da se može ponoviti nešto poput Sovjetskog Saveza. U stvari, to je nemoguće. Rusija, njen najveći dio, uvijek je bila retrogradna. I danas je tako - kaže on.
Brojne krize pogađaju Evropsku uniju već godinama. Počelo je ekonomskom krizom 2009, a posljednje u nizu kriza su posljedice događaja u Grčkoj i sve većeg svakodnevnog priliva emigranata.
- Nisam političar, ali mogu reći da je Evropa na gubitku kada je riječ o emigrantima. Ako se naglo poveća broj emigranata, u jednom trenutku ćemo se naći u situaciji da vlade ujedinjene Evrope zaista neće znati što da rade. Problem je u tome što Evropa može da primi dosta emigranata, ali će onda to doprinijeti sve većoj popularnosti desnice. I vlasti u Njemačkoj, za koju možemo reći da je relativno slobodna zemlja, veoma su oprezni i vode računa na koji način se odnose prema strancima. Ipak, skoro svake nedjelje u zabačenom dijelu nekog manjeg mjesta biva zapaljen smještaj za azilante, a ljudima koji su u njemu živjeli gubi se svaki trag. Pretpostavlja se da požare podmeće tamošnje lokalno stanovništvo, ali postoji neki "zavjet ćutanja" i nikada se ne sazna što se zaista dogodilo i gdje su završili emigranti. To je veoma opasan razvoj situacije i političari moraju da razmišljaju što će se dogoditi ako se poveća broj slučajeva paljenja azila - napominje Riklin.
No, dodaje, pravi problem nastaje kada se značajno poveća broj emigranata kojima je, praktično, zagarantovan ulazak unutar granica Evropske unije.
- Iskreno, mislim da političari ni ne znaju što da rade. Tim prije što se očekuje da će ove godine u Evropu ući 600.000 azilanata. Što će se, onda, dešavati kada počne da dolazi milion, dva miliona i više emigranata godišnje? S druge strane, neke zemlje neći ni pod kojim uslovima da ih prime, kao što je to slučaj sa Mađarskom. I siromašnije zemlje se, takođe, žale da nemaju mogućnost da prime azilante... Dakle, u ovom slučaju, Evropa nema jedinstveni stav ni politiku, i niko ne može ni da predvidi kako će se sve to odvijati - zaključuje sagovornik Portala Analitika.
Kristina JERKOV
Foto: KotorArt/Duško Miljanić
