Dante je govorio da je najvrelije mjesto u paklu rezervisano za one koji su se u velikim moralnim krizama držali po strani. Kad bi ovo bilo tačno, to bi značilo da se vrelinama ambisa može nadati i pozamašan procenat građana Crne Gore.
Na stranu sa Danteom, ali veoma je zanimljiv crnogorski fenomen nemanja stava.
Mir je naša nacija, ali isto tako treba tuć' Crnogorce, a i Ratko je heroj. Evo samo još to, pa da se pomirimo
Kako se koja anketa pojavi, tako uvidimo da u Crnoj Gori postoji stabilno tijelo onih koji ni o čemu nemaju stav. Dvadesetak procenata njih. Minimum. Đe žive ovi ljudi, vjerovatno se zapitao svako od preostalih osamdeset odsto.
Tokom građenja partije, a nakon odvajanja od onoga što je ostalo od velikog SNP-a, Demokrate su prepoznale taj fenomen kao svoje buduće glasačko tijelo, uz pročetničke jedinice koje će ga uglavnom voditi, naravno.
Od toga dana počinje profesionalno nemanje stavova crvenokravataške partije. Da im je od ljeba milije kuckanje po žutom tasteru u skupštini nijesmo znali do prije godinu, jer su parlament bojkotovali. Ali, od ulaska do njega, ljubav između njih (crvenih) i uzdržanog tastera (žutog), sve je veća. I idiličnija.
Valjda kad se to sve smiksa dobiju se njihove boje. Ili, boje crnogorske zastave koju Bečić samo što još nije istetovirao na čelu, a svojevremeno je zborio kako će da je zamijeni trobojkom. Ali, dozvolimo, ljudi se mijenjaju, pa i stavovi, a i finansijeri stavova.
Očigledno da finansijeri prvobitnih stavova Demokrata više nijesu isti. Izgleda da je Beograd zamijenio Brisel i Vašington, pa njegov vožd daje šakom i kapom iz velike kese pune para, vazda otvorene za sve regionalne izdajnike, pogotovo crnogorske. Odatle i promjena retorike.
Naravno, retorika je još uvijek filovana mirom, nemanjem nacije, neutralnošću, napretkom i ostalim političkim baljezgarijama u koje ni oni sami ne vjeruju.
Mislim, mir je naša nacija, ali isto tako treba tuć' Crnogorce, a i Ratko je heroj. Evo samo još to, pa da se pomirimo. A najlakše bi Demokrate mirile kad tih Crnogoraca uopšte ne bi ni bilo.
Davno mi reče jedan prijatelj: „Vidiš, kad bi u kavez zatvorio Demokratu iz Berana i Demokratu sa Cetinja pobili bi se“. Možda nekad, moguće. Sad bi se zagrlili i zapjevali ''Radovane, kad ćeš preko Pala''. Kad su u pitanju te stvari, zeleno svijetlo ide k'o kuća.
U svim ostalim situacijama je žuto. I kalkulantski. Do krajnjih granica.
Ljudi se mijenjaju, pa i stavovi, a i finansijeri stavova
Ali, i to se mijenja. Finansijeri nemaju strpljenja. Pogotovo ovi njihovi, koji žele sve i odma. Velikosrbi su politički posebna kategorija ljudi što se tiče nestrpljivosti. Srpski svet ne smije da čeka. Ipak, sama im himna kaže ''srpske zemlje, srpski rod'', a nema sreće u rodu dok ne bude i srpskih zemalja.
Odatle i sve veća nervoza kod naših žutih… ili crvenih… ili crveno žutih. Prijetnje, busanje u prsi kako su oni vječni zaštitnici volje građana, demokratije, hapsitelji Brana Mićunovića u produženom vremenskom trajanju bez vidnog uspjeha...
Ali, niko se od tih velikih zagovornika demokratije ne upita što ćemo sa voljom one druge polovine građana Crne Gore? Onih koji su glasali protiv njih, njihovih sponzora, litija, popova, vladika, četnika, početnika, nju ejdž četnika, ekočetnika i svoga ostaloga srpskoga sveta od Kajmakčelana, pa do ne znam dokle su stigli da ga zacrtaju pitomci Voje Šešelja?
Izgleda da ta polovina Crne Gore ne postoji. Ili je treba uništiti. To bi bilo najpoželjnije.
I dok nisam siguran postoji li Danteov pakao i ne mogu znat' vuku li sebe u pravcu njegovog devetoga kruga, jedno znam sigurno - sebe vuku u ambis političkog mraka i retrogradne ideologije koja je Balkan koštala stotine hiljada života.
I neka ih. To je njihovo pravo. Pravo da unište sopstvenu šansu koju su imali da se priključe kompoziciji koja vuče na zapad i u napredak.
Ali, nemaju pravo da podgrijavaju tenzije u Crnoj Gori kroz priče o prekrajanju izborne volje, iza čega se, naravno, krije ljubav prema dugo očekivanim foteljama. E, tu se prije svega ističe ljubav Alekse Bečića prema onoj njegovoj, koja je odavno nadmašila i granice majčinske ljubavi prema đetetu.
Ako je to jedini razlog sveukupnog urnebesa i histerije, siguran sam da bi građani Crne Gore poslije dugo vremena imali konsenzus da mu se ista ustupi u trajno vlasništvo iliti - pokloni za vazda. Samo da se ne svađamo. Ipak je mir naša nacija.
E, da – i da se zabrani žuto svijetlo. I na semaforu.
