Ovdje u Njujorku, vijest o dešavanjima iz kabineta predsjednika države Crne Gore postala je globalni naslov. Umjesto reakcije na skandal, izabrao sam da se zadržim na onome što ostaje kada se skandali potroše: na znanju kao jedinoj imovini koja ne zavisi od kabineta, funkcija i prolazne moći.
Ovaj tekst zamišljen je kao kratak podsjetnik svima koji ponekad posumnjaju da je uzimanje knjige u ruke uzaludno. Kao zbir misli onih koji su znali mnogo više od nas, upravo zato što su bili svjesni koliko još imaju da uče. To su rečenice koje ste već čuli, od roditelja, učitelja, nastavnika i profesora. Možda ste ih susretali na stranicama antičke filozofije, a možda u tihim, nenametljivim razgovorima s profesorima na fakultetu koji su govorili da znanje nije konačno odredište, već put koji se ne napušta.
Ovu zbirku ne nudim kao lekciju, niti kao gotov odgovor, već kao ohrabrenje đacima, učenicima i studentima. Znanje nije prolazna obaveza, već trajna vrijednost. Ocjene prolaze. Diplome blijede. Ali ono što zaista naučite ostaje uz vas, kao unutrašnja snaga, osjećaj sigurnosti i sloboda da razumijete svijet, a ne samo da se u njemu snalazite.
Bogatstvo koje ne rđa
Postoji jedno bogatstvo koje se ne čuva ispod dušeka ili u slamarici, što bi naši djedovi rekli, niti u sefu sa kombinacijom. Ne može se iznijeti u koferu na aerodromu, ne gubi se u političkim promjenama i ne zavisi od volje ministara, vlada ili kreditnih rejtinga. To bogatstvo zove se: znanje.
Za razliku od imovine, funkcija i privilegija, znanje se ne nasljeđuje po porodičnoj liniji, ne dobija partijskom knjižicom i ne dolazi uz preporuku uticajnih. Ono je jedina imovina koju čovjek stiče sam i jedina koja mu, u punom smislu riječi, zaista pripada.
U društvu u kojem se bogatstvo često miješa sa zaslugama, a zasluge sa lojalnošću, vrijedi podsjetiti na jednostavnu, ali potisnutu istinu: sve što znaš, tvoje je. I niko ti to ne može oduzeti. Ono što nosiš u sebi ne može se konfiskovati. Ne postoji uredba koja ga može poništiti, niti partijska odluka koja ga može blokirati.
Znanje je jedina imovina koja raste dok se dijeli i jedino bogatstvo čija se vrijednost ne potvrđuje u skupštini, već u čovjeku.
Prividi uspjeha i lažna mjerila vrijednosti
Crna Gora danas živi u paradoksu u kojem se imetak često predstavlja kao potvrda lične vrijednosti. Stanovi, kuće, automobili na kredit, funkcije koje traju jedno političko godišnje doba, sve su to prividi uspjeha koji se mogu urušiti preko noći: promjenom vlasti, tržišta ili prostim sudarom sa realnošću.
Nažalost, na ovom prostoru se još vjeruje da visina primanja čini čovjeka pametnijim, a spoljašnji sjaj važnijim od unutrašnje snage. Zato su često najglasniji o uspjehu oni koji imaju najmanje da kažu o putu koji do uspjeha vodi.
Prava vrijednost čovjeka ne mjeri se kvadraturom stana, već dubinom misli. Ne automobilom, već načinom razmišljanja. Ne titulom, već sposobnošću da stvara, radi, uči i stoji iza sebe čak i onda kada nema ništa osim vlastite glave i vlastitih ruku.
Znanje kao lična i društvena ekonomija
Znanje je jedina valuta koja ne devalvira. Inflacija ga ne jede, administrativne mjere ga ne zamrzavaju, a političke smjene ne mogu presjeći. Ono je lična, unutrašnja ekonomija, nevidljiva oku, ali presudna za sve što čovjek jeste i što može postati.
Ako znaš da radiš, razmišljaš i razumiješ ljude i procese, uvijek ćeš pronaći put. Zato se pravi razvoj ne mjeri platežnom moći, već obrazovanjem. Ne subvencijama, nego kritičkim mišljenjem. Ne PR kampanjama, nego tihim ljudima koji godinama, često daleko od reflektora, ulažu u sebe.
Društvo koje ulaže u obrazovanje ulaže u stabilnost. Društvo koje štedi na znanju, zapravo troši sopstvenu budućnost.
Kupljene diplome - sistemska prevara
Poseban problem našeg društva predstavlja normalizacija kupljenih diploma. One nijesu samo lična, već i sistemska prevara. Potkopavaju povjerenje, urušavaju institucije i proizvode kadrove koji imaju papir, ali nemaju znanje.
Kupljena diploma nije bezazlena prečica. Ona je laž pretvorena u dokument. Stvara iluziju stručnosti tamo gdje je nema i gura nestručnost na mjesta gdje se donose odluke od kojih zavise tuđi životi, karijere i budućnost društva.
Diploma kupljena za vikend traje koliko i kreda na tabli, briše se već na sljedećem času. Ali šteta koju ostavlja traje mnogo duže. Ona proizvodi loše odluke, pogrešne politike i sistem u kojem neznanje dobija legitimitet.
Još je opasnije to što se takve diplome često brane kao “snalažljivost”, “prilagođavanje sistemu” ili “nužno zlo”. Time se prevara pretvara u vrlinu, a rad i učenje u naivnost.
Ako mi neko tvrdi da je moguće magistrirati dok se istovremeno obavlja jedna od najodgovornijih državnih funkcija, volio bih da vidim taj magistarski rad. Tek tada bih bio spreman da povjerujem da je riječ o diplomi koja služi društvu, a ne funkciji i da iza nje stoji ekonomija sposobna za svjetski uspjeh.
Naravno, odgovornost ne snose samo oni koji diplome stiču zahvaljujući poziciji i obećanim protivuslugama. Odgovornost jednako pripada predavačima, profesorima i potpisnicima takvih diploma u ime visokoškolskih institucija, kao i svim učesnicima u tom tihom, ali dobro uvezanom lancu telefonskih poziva.
Uspjeh i privilegija nijesu isto
Jedna od ključnih grešaka našeg društva jeste to što često ne razlikujemo uspjeh od privilegije. Privilegija dolazi spolja: iz partije, rodbine ili zatvorenih krugova moći. Uspjeh dolazi iznutra: iz znanja, truda, odgovornosti i karaktera.
Privilegija je vjetar u leđa: kad prestane, čovjek više ne zna ni da hoda. Uspjeh je mišić, ako ga gradiš, ostaje uz tebe cijeli život.
Zato je bogatstvo bez zasluga uvijek nestabilno. Privilegija traje dok traje štićenik. Znanje traje dok traje čovjek. Društvo koje slavi privilegije, a potcjenjuje rad, ne stvara razvoj, već zavist i nepovjerenje.
Šta ostaje kada se sve oduzme
U životu svakog čovjeka dođe trenutak kada se sve svede na jedno pitanje: što ti ostaje kada nestanu titule, funkcije, status i zaštitnici iz sjenke?
Ostaje ono što si naučio.
Znanje je tihi pratilac. Ne traži aplauz, reklamu ni potvrdu publike. Ostaje s tobom i onda kada se vrata zatvore, telefoni utihnu i reflektori se ugase.
Mnogi su se brzo penjali zahvaljujući blizini moći, ali su padali još brže kada ih ta moć više nije prepoznavala. Još nijesam sreo čovjeka koji je pao zato što je znao.
Poruka mladima
U vremenu prečica, brzih rješenja i lažnih autoriteta, važno je reći jasno: ne dajte da vas ubijede da je znanje sporo, a diploma dovoljna. Diploma bez znanja je prazna forma, a znanje bez diplome često ima veću težinu od papira bez sadržaja.
Za kupljene diplome vrata otvaraju oni koji su ih i sami kupili. Za stečene, vrata se otvaraju u vama samima. Znanje vam daje samopouzdanje koje se ne može falsifikovati i sigurnost koju ne mogu oduzeti ni politika, ni tržište, ni tuđe mišljenje.
Ne dajte da vas zavede logika prečica. One vode samo do mjesta gdje drugi odlučuju o vama.
Učite zbog sebe. Ne zbog fotografije na društvenim mrežama, ne zbog čestitke u institucijama, ne zbog partijskog aplauza, već zato što ste znanjem jedino istinski slobodni.
Znanje je jedina diploma koju ne morate nositi u okviru. Vidi se u riječima, u držanju, u načinu na koji mislite i kako stojite pred svijetom.
Zapamtite: kupljena diploma traje kratko, a stid zbog nje dugo. Stečena diploma traje dugo, a ponos zbog nje, cijeli život.
Birajte znanje. Ono je jedino bogatstvo koje se ne može kupiti i jedini prijatelj koji vas nikada neće izdati.
Znam da danas zvuči naivno vjerovati u snagu znanja u društvu u kojem nepotizam, partitokratija i pozicije stečene diplomama bez stvarnog znanja svakodnevno potvrđuju suprotno. Ali vjerujte mi, vaše vrijeme dolazi. U evropskim okvirima znanje nije ukras, niti fraza iz govora, već uslov opstanka.
Upravo zato se mnogi bore da to vrijeme ne dođe: jer znanje ruši privilegije i poništava prečice. Vi se, zato, borite da osvojite znanje. Neka se oni bore protiv Evrope.
