Jedan od rijetkih, ali istovremeno i najtežih primjera Holokausta na teritoriji današnje Crne Gore odnosi se na slučaj hapšenja Jevrejke koju su četnici najprije držali u svom zloglasnom zatvoru u Kolašinu, da bi je potom isporučili njemačkom okupatoru, koji ju je strijeljao. Taj događaj nije izolovan zločin, već dio šireg konteksta u kojem su pripadnici četničkog pokreta bili saučesnici u zločinima nad Jevrejima.
Mnogi od tih Jevreja bili su izbjeglice iz Nedićeve Srbije, koji su utočište pokušali da potraže u Crnoj Gori. Sudbine tih ljudi svjedoče i o saradnji kvislinških trupa sa Njemcima.
22
Danas, kada sjećanje na Holokaust treba da bude temelj borbe protiv antisemitizma i svakog oblika mržnje, svjedočimo njegovoj političkoj zloupotrebi. Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić pokušava da najtragičniju etapu čovječanstva ne koristi za dostojanstveno podsjećanje i edukaciju, već kao instrument dnevne politike i provokaciju prema Hrvatskoj. Istovremeno, koristeći tu temu i da obezbijedi sebi prodor ka međunarodnoj zajednici. O dometima takve diplomatske aktivnosti najbolje govori broj predstavnika na priredbi u Muzičkom centru.
Ironija je utoliko veća što se upravo NDH u savremenoj Hrvatskoj više puta jasno i nedvosmisleno osuđuje, dok se istovremeno obilježavaju stradanja žrtava, uključujući i Dan sjećanja na proboj logoraša. Takav odnos prema prošlosti, ma koliko bio složen i opterećen reaktivnošću ekstremne desnice, pokazuje spremnost za suočavanje sa istorijom.
Operacija zaustavljanja evropskog puta je u punom zamahu. Njene reperkusije su upravo ovakvi događaji. I u tome se, očigledno, ne preza ni od čega
S druge strane, narativ koji se u Crnu Goru uvozi iz zvanične Srbije često je selektivan. U njemu se nedovoljno govori o antifašistima, Hrvatima, Romima, Jevrejima, kao i o ostalim koji su bili žrtve ustaškog režima. Takav pristup nedvosmisleno ukazuje na političku instrumentalizaciju.
Posebno je zlokobno i apsurdno, civilizacijski licemjerno, istovremeno slaviti ličnosti poput Pavla Đurišića, za čijim se spomenikom i dalje traga, i pozivati se na sjećanje na Holokaust.
Druga ključna dimenzija ovog pitanja je politička i tiče se evropskog puta Crne Gore. Sve je očiglednije da ovakvi potezi nijesu slučajni, već dio šireg obrasca koji ima za cilj izazivanje tenzija sa susjedima i proizvodnju političkih blokada. U tom kontekstu, instrumentalizacija Holokausta postaje sredstvo za izazivanje reakcija koje mogu usporiti ili zaustaviti proces evropskih integracija.
Nema dileme da se radi o pokušaju sistemske opstrukcije evropskog puta Crne Gore. Takva politika računa na konflikt kao mehanizam djelovanja – što su odnosi u regionu zategnutiji, to je lakše opravdati stagnaciju i skretanje sa evropske agende. U tom smislu, ovakve poruke nijesu samo neodgovorne prema istoriji, već i direktno štetne po strateške interese države.
Operacija zaustavljanja evropskog puta je u punom zamahu. Njene reperkusije su upravo ovakvi događaji. I u tome se, očigledno, ne preza ni od čega.
Ne preza se ni od zloupotrebe Holokausta samo da bi se namirila politička agenda destrukcije. Niko nema pravo da žrtve Holokausta koristi kao politički alat. Niko.
