Ne ulazeći u pojedinačnu opravdanost svakog protesta, negodovanja ili blokade, mora se poći od osnovne i nesporne činjenice: svaka zajednica, svako mjesto i svaki građanin imaju pravo da iskažu nezadovoljstvo kada su u pitanju zdravlje ljudi, kvalitet života i opstanak budućih generacija. To pravo ne daje vlast, ono je temelj demokratije.
Međutim, nijedno pravo ne postoji izvan odgovornosti. Protest koji pretenduje da bude legitiman mora voditi računa o pravima drugih. U suprotnom, on prestaje da bude izraz građanskog otpora i postaje sredstvo prisile nad onima koji nijesu ni donosioci odluka, ni kreatori problema.
Botun i Zeta: Izostanak dijaloga kao uzrok krize
Pitanje Botuna i Zete nije nastalo iznenada. Ono je proizvod dugotrajnog odsustva ozbiljnog dijaloga između države i lokalne zajednice. Umjesto razgovora, objašnjenja, stručnih analiza i transparentnog procesa, građanima su ponuđeni gotovi planovi i odluke donesene iza zatvorenih vrata.
74
U takvom ambijentu nepovjerenja, svaki infrastrukturni projekat, pa i onaj koji se tiče prečišćavanja otpadnih voda, postaje povod za strah, sumnju i otpor. Država koja ne razgovara sa građanima sama proizvodi proteste.
Otuda i pitanje koje se ne može izbjeći: da li su građani Botuna i Zete najprije izigrani od države, a zatim dodatno instrumentalizovani od političkih aktera koji njihovo nezadovoljstvo koriste kao polugu za sopstvene ciljeve?
Kolektor i Ustav: svjesno miješanje tema
Postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda nema nikakve dodirne tačke sa zahtjevima za promjenu ustavnog poretka, proglašenje jezika, zastava ili simbola. Ali ima direktnu vezu sa načinom na koji današnja vlast funkcioniše u Crnoj Gori, kao vlast bez jasne granice između državnog interesa i interesa političkih centara van države.
U toj konstrukciji, parlamentarni predstavnici sve češće djeluju kao izvršioci tuđe političke volje, a ne kao autentični predstavnici građana. Pa i onih građana koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi. Jer ni Srbi u Crnoj Gori nijesu birali da budu taoci političkih eksperimenata i permanentne nestabilnosti.
Sloboda jednih ne smije biti zatvor za druge
Svako ima pravo da se bori za svoje interese. Ali niko nema pravo da, u ime te borbe, ugrožava osnovna prava drugih ljudi. Pravo na slobodno kretanje, pravo na rad, pravo na liječenje, pravo na porodični život, to su minimalni standardi svakog civilizovanog društva.
Danas svjedočimo situaciji u kojoj se, pod izgovorom borbe za zdravlje, blokira život drugima: onemogućava se dolazak na posao, odlazak u bolnicu, preuzimanje djece iz vrtića, dolazak na veselja, i nažalost da izraze saučešća, putovanja i svakodnevne obaveze. To više nije protest protiv vlasti, to je pritisak na građane.
Zašto nijesu blokirane institucije vlasti?
Ako je cilj bio stvarni pritisak na donosioce odluka, protesti bi bili usmjereni ka Vladi Crne Gore, Skupštini, resornim ministarstvima. Šatori bi bili ispred institucija, a ne na saobraćajnicama.
Izgradnja postrojenja je započeta bez ikakvih prepreka za mašine, izvođače i kamione. Niko nije blokirao investitore. Blokirani su isključivo obični građani. Ta činjenica razotkriva suštinu problema.
Takav vid pritiska savršeno odgovara prosrpskoj struji vlasti i tzv. “oslobodiocima”, jer omogućava da se kroz ekološku temu provuku politički zahtjevi i naruši ustavni poredak. Ne bi bilo iznenađenje da se isti blokaderi uskoro usmjere i presele pred Ustavni sud.
Vlast koja ne upravlja, već upriličuje
U međuvremenu, vlast praktično ne funkcioniše. Ona se pojavljuje na koncertima, forumima, egzotičnim skupovima i međunarodnim sajmovima političkog marketinga. Skoro će i Davos biti dio tog itinerera ličnih ambicija.
Dok se grade lični rejtinzi i privatni kontakti, građani ostaju bez odgovora, bez rješenja i bez institucija koje ih štite. Čiste vode, zdravo zemljište i vazduh nijesu prioritet. Prioritet je podjela društva.
Strategija podjele kao model vladanja
Današnja vlast ne živi od rješavanja problema, već od njihovog umnožavanja. Nacionalne i vjerske tenzije nijesu greška, one su metoda. Što je društvo zavađenije, to je vlast sigurnija. U toj buci, stvarni problemi, zdravlje, ekonomija, životni standardostaju po strani.
Gdje je opozicija?
U takvom ambijentu, ključno pitanje glasi: gdje je opozicija? Gdje su političke strukture koje su dobile glasove građana da ih predstavljaju kada im se uskraćuju osnovna prava?
Gdje su DPS, SD, Evropski savez, predstavnici manjinskih partija? Ako ovakva dešavanja nijesu dovoljan povod za političko buđenje, onda se mora postaviti pitanje: da li je riječ o nedostatku političkog sluha ili o svjesnoj odluci da se stanje ne mijenja?
Ako Cetinje nije bilo alarm, ako neustavne odluke o dodjeli najvećih državnih nagrada, iako neustavnih postupaka nijesu bile alarm, ako rast cijena, rasprodaja resursa i urušavanje institucija nijesu alarm, što onda jeste?
Samoblokada demokratije
Ovakve blokade neće donijeti korist ni vlasti ni opoziciji. Njihov krajnji efekat biće dalja apatija i masovno odustajanje građana od izbora. To je najopasniji oblik političke krize, samoblokada demokratije i izbornog procesa.
U toj tišini ne pobjeđuje Crna Gora, već viđeni scenario “Oslobodioci” bez odgovornosti i bez rezultata.
Vrijeme koje je odavno isteklo
Nesvrstavanje, kalkulisanje i izgovori nijesu neutralnost. To je politička kapitulacija. Sat ne samo da otkucava, on je odavno stao.
Zato je Botun mnogo više od borbe za kolektor. To je ogledalo stanja države. To je borba za Crnu Goru i test kolektivne odgovornosti za njenu budućnost.
Ako oni koji su pozvani, i kojima statuti svojih partija nalažu da brane javni interes to ne učine, pojaviće se novi ljudi i novi pokreti. Ali bojim se da tada možda više neće biti ni ove krhke demokratije, demokratije na infuziji, koje, paradoksalno, nema u našim bolnicama baš za one građane kojima je put do njih bio blokiran.
