Izjavom premijera Albanije Edija Rame da je Otvoreni Balkan ispunio misiju i porukom regionu da se posveti Berlinskom procesu, obznanjen je kraj inicijative oko koje su se nekoliko posljednjih godina lomila koplja na Zapadnom Balkanu.
Politički analitičar iz Sjeverne Makedonije Arsim Zekolli, u razgovoru za Portal Analitika, kaže kako je na prvi mah, utisak bio da je objava Rame povezana sa predsjedavanjem Albanije Berlinskim procesom koje počinje za nekoliko mjesesci.
Premišljanje Rame ili zaokret Vašingtona?
„Ipak, ono što je veoma zbunjujuće i indikativno je što je njegov raskid sa Otvorenim Balkanom došao tek nekoliko dana nakon najave da američki Kongres namjerava da usvoji Rezoluciju u kojoj se daje izričita podrška inicijativi. Ovo podstiče dilemu da li je taj nagli prekid rezultat premišljanja Rame ili je u pitanju masivni zaokret Vašingtona“, ukazuje Zekolli.
Sagovornik Analitike napominje da Rama puno ulaže u dobre odnose sa Sjedinjenim Državama, zato je, kaže, veoma teško povjerovati da je takva odluka donijeta bez prethodnog signala iz Stejt departmenta.
20
„Otvoreni Balkan je od početka bio kontradiktoran element američke politike u regionu, u smislu da Amerika insistira na evropskom primatu, a sa druge strane podržava projekat koji je oštro kritikovan i odbačen od strane Brisela i osobito Berlina“, podsjeća Zekolli.
Ističe da se mora imati u vidu kontekst u kojem je stvoren Berlinski proces da bi se podrobnije razumijeli motivi i dinamika rađanja i izumiranja Otvorenog Balkana.
„Berlinski proces rođen je nakon prvih kontroverznih pobjeda Vučića u Srbiji i Rame u Albaniji, sa velikom podrškom Angele Merkel u času nesumnjive dominacije Berlina unutar EU. Pobjeda Donalda Trampa i jačanje antinjemačkog diskursa njegove administracije stvorile su Otvoreni Balkan kao američku alternativu“, kaže Zekolli.
Rami inicijativa donijela samo glavobolju i nepopularnost
Sa druge strane, dodaje on, odnos Rame i Vučića unutar Otvorenog Balkana bio je sveden na ulogu predsjednika Srbije kao lidera projekta, a premijera Albanije kao ministra vanjskih poslova.
„U tom sklopu, ulaganja Vučića bila su mala, a profit ogroman. Za razliku od Rame koji je ulagao sve, a dobio nepovjerenje sugovornika. Ta diskrepanca je osobito bila vidljiva tokom krize sa kidnapovanim kosovskim policajcima i odbijanja Vučića da prihvati sugestije Rame, a zatim i prebacivanjem zasluge za njihovo oslobađanje na Viktora Orbana“, napominje Zekolli.
Sagovornik Analitike je stava da Rama više nema što da dobije od Otvorenog Balkana koji mu je, navodi, donio samo glavobolje i nepopularnost.
„Pritom, sve češća porođenja njegovog stila vladanja sa Vučićevim u Srbiji ne pomažu njegovom imidžu, a ni planu da Albanija ubrza pregovore sa EU. Tako da smatram da je odluka Rame refleksija novog procesa koji će diktirati odnose u regionu, a to je ekonomska politička zajednica Emanuela Makrona“,podvlači Zekolli.
Milatović i Abazović se koriste srbijanskom demagogijom
Blagonaklon stav predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića i odlazećeg premijera Dritana Abazovića prema Otvorenom Balkanu, Zekolli je ocijenio kao refleksiju „srbijanske defanzivne demagogije“ čiju je suštinu sažeo u uzrečici: „Bolje pevac u malom dvorištu nego kokoš u velikom ataru“.
„Uobičajena floskula da Rusija ne želi Srbiju u EU polovično je tačna ali nepotpuna bez druge polovine istine da Srbija zazire od članstva u EU koje smatra kao potopljavanje u taj koktel naroda u kome, prema toj liniji beogradskog razmišljanja, status isključivosti pripada nekim drugim narodima ili državama“, objašnjava Zekolli.
To se, kako je rekao, pred srbijanskom javnošću predstavlja kao nezavisnost, neutralnost i samosvojnost ali je, ističe on, u dobrom dijelu ipak strah od sučeljavanja sa dramatično različitim konceptima savremenosti za koju, prema njegovim riječima, Srbija danas – za razliku od Srbije nekad – nema kapaciteta ni samopouzdanja.
„Čini mi se da Milatović i Abazović pripadaju toj školi mišljenja, projektujući svoju intimnu nelagodu, svoj strah od gubljenja Dahije radi Unije na isti način kao i Srbija“, ističe Zekolli.
CG strateški važna ispostava trans-atlantskih interesa
Ipak, kako dodaje, za razliku od Srbije kojoj bi mnogi u Evropi rado udovoljilji da bude egzotični čardak ni u Rusiji ni u Uniji, Crna Gora je strateški važna ispostava ne samo evropskih nego i trans-atlantskih interesa.
„Nemam sumnje da bi Beograd htio da od Crne Gore napravi neku verziju ruskog dominiona pod nepopularnom vlašću poput Gruzije na Crnom Moru. Sa druge strane, tenzije koje će jačati u samoj Srbiji, progres Albanije prema EU i na kraju neminovi proces osvješćenja građana od kleronacionalističkih euforija na kraju će prinuditi duboku reviziju odnosa prema sadašnjim mladim oportunistima“, smatra Zekolli.
Našeg sagovornika upitali smo smatra li da će Srbija nakon dvije neuspjele inicijative, Mini Šengena i Otvorenog Balkana, osmisliti novu s ciljem produbljivanja adminstrativnih i ekonomskih veza sa zemljama regiona.
„Ukoliko bude a vjerujem da hoće, te nove inicijative došle bi iz crnogorskih, makedonskih možda i turskih usta kao trbuhozborstvo Beograda jer su i Vučič i Dačić svjesni da bilo koja inicijativa koja dolazi iz Srbije izaziva nepovjerenje, sumnju i antagonizam“, ukazuje Zekolli.
Srbija danas ostarjeli i svenuli đilkoš
Prema njegovim riječima, uobičajeni razlog za to nepovjerenje jeste srpski hegemonizam.
„Ali, mislim da je sada nadopunjen i sviješću u regionu pa i šire, da Srbija jednostavno nema nikakvu meku moć nametanja nad narodima koji su ipak učinili iskorak van beogradske orbite populizma, šunda, kiča, toksičnog mačizma koji iritira same Beograđane i Srbijance, kao što vidimo po protestima“, naglašava Zekolli.
Srbija, kako dodaje, danas možda nije bolesnik na Balkanu ali jeste lik ostarjelog, svenulog đilkoša koji još živi san popularnosti iz tamo neke 1982, 1983. dok se, kaže, njegova generacija odavno upristojila, okućila, stvorila svoja pokoljenja i živi u skladu sa svojim godinama, iskustvima i mudrošću zrelih godina.
„To nije kompleks Petra Pana koji odbija da odraste, već panična trauma sredovječnog straha od starosti i prolaznosti“, ocjenjuje Zekolli.
Sj. Makedonija ponižavajuće privođena kao „treći točak“ na biciklu
Sjeverna Makedonija bila je od početka aktivno uključena u Otvoreni Balkan. Zanimalo nas je u čemu je zemlja našeg sagovornika prepoznala svoj interes u ovoj inicijativi i kakav je efekat ona imala na njenu ekonomiju i proces evropskih integracija.
„Pristup Sjeverne Makedonije prema Otvorenom Balkanu treba gledati u kontekstu politike Zorana Zaeva da naglavačke upada u dogovore radi jačanja njegovog “državničkog” imidža, na isti način na koji se ophodio prema dogovorima sa Grčkom ili Bugarskom“, objašnjava Zekolli.
Na prvi pogled, kako dodaje, Otvoreni Balkan je bio rješenje za umirivanje „silnog prosrpskog sentimenta kod Makedonaca i udovoljavanje Albancima u Makedoniji, posebno vladajuće Demokratskoj uniji za integraciju (DUI)“.
„Problem je što je sve to urađeno na krajnje amaterski, na čas i ponižavajući način privođenja Makedonije kao “trećeg točka” na biciklu. Taj ponižavajući odnos na početku ponovio se i na kraju, kada Rama nije našao za shodno da barem SMS porukom obavijesti njegove partnere u Skoplju“, navodi Zekolli.
Efekti OB minimalni ili ih je teško prepoznati
Što se tiče efekata na njegovu zemlju, sagovornik Analitike kaže da su oni ili minimalni ili je teško prepoznati da li su rezultat Otvorenog Balkana, Berlinskog procesa ili desetine drugih regionalnih projekata EU.
„Nepovoljni aspekt Otvorenog Balkana za Makedoniju je jačanje nepovjerenja i sumnje od strane Bugarske koja je u projektu prepoznavala pokušaj nove Jugoslavije ili južnosrbijanstva nauštrb interesa Sofije i njene nove politike prema Skoplju“, naglašava Zekolli.
Zanimljivo je, dodaje on, da se nakon izjave Rame o Otvorenom Balkanu, Vlada Dimitra Kovačevskog u kojoj je i albanska DUI, našla u nepovoljnoj poziciji.
„S jedne strane, Otvoreni Balkan je davao privid uspjeha. Eventualna substitucija Albanije sa Crnom Gorom bi pojačala osjećaj stvaranja Srpskog Sveta i to bi moglo izazvati unutrašnje tenzije i regionalne reakcije, a to se odnosi na Albance u Makedoniji i stav Bugarske“, zaključuje Zekolli.
