Znate li uopšte ko je Milorad Vukojičić?
Da ne okolišamo - riječ je o zvjeri u ljudskom obličju. Četničkom koljaču iz Pljevalja, svešteniku Srpske pravoslavne crkve, zvanom pop Maca.
Ne znaju svi za ovog zlikovca. Nedavno sam na jednom skupu u Kotoru izgovorio ime te krvoločne životinje, držeći da za njegove zločine danas zna svaki humanista i antifašista, svaki dobronamjerni, svjesni i napredni građanin Crne Gore. I ne samo Crne Gore.
Ali, avaj, nije bilo kako sam mislio. Nakon skupa prišla mi je žena iz Bara, prilično otresita i obaviještena Crnogorka, koja je takođe govorila te večeri. Rekla mi je da do tog momenta nikada nije čula za Macu.
Ako za tu pogan nije znala ona, onda je skoro izvjesno da je ista situacija i sa mnogima koji bi to morali znati...
Moralni raspad SPC
Zašto je toliko važno znati?
Jer, nije on jedini klao po Pljevljima 1944. godine. Bilo je u njegovoj družini mnogo „djelotvornijih“ koljača i krvoloka, poput Boža Bjelice, Josifa Babića, Miša Radovića zvanog Pendrek i Vojislava Kovaljskog koji su pobili i poklali stotine ljudi. Za Boža Bjelicu se, recimo, zna da je lično ubio četrnaest žena, šest na samom kraju rata u Pljevljima i okolini, a osam kasnije tokom šestogodišnjeg odmetništva. To je bio samo dio zločina, jer je kod njega nakon likvidacije do 31. oktobra 1951. nađen spisak sa imenima 54 žrtve.
Njegov drugar četnički koljač Josif Babić je pred sudom bio optužen za čak 512 ubistava. Priznao je i opisao 219 zločina. Nije ni trepnuo kada mu je izrečena smrtna kazna vješanjem.
Očito je da su motivi za posvećenje Milorada Vukojičića od strane SPC morali biti „posebni“, programsko-ideološke prirode. Upravo je riječ o tome. Maca je dobio na tolikom značaju zato što je bio sveštenik i što je vodio porijeklo iz svešteničke porodice. Neko je u SPC bio naumio da po svaku cijenu sačuva sveštenički poziv, ma makar se i bezočno lagalo. Zbog toga je ovaj masovni ubica, odlukom Sinoda SPC, uveden u krug srpskih svetitelja, postajući „simbol“ ljudske čistote i (veliko)mučeništva. To je bio razlog zbog koga je vjernicima SPC nametnut kao simbol hrišćanskog stradanja, na čije se „podvižništvo“ valja ugledati.
Maca je, dakle, sinodskim hokus-pokusom uzdignut u svetačku ravan koja transcendira vidljivi i nevidljivi prostor crkve. Odlukom najvišeg tijela SPC, u svetački krug te crkve uveden je zloduh.
Maca je klasično oličenje zla, zvijer, sušta suprotnost od onoga što bi trebalo da krasi jednog sveca. Spada u kategoriju raspomamljenih patoloških ubica čija je mračna psiha obično predmet proučavanja na psihijatrijskim klinikama.
Ne vjerujem da je išta slično učinjeno u bilo kojoj crkvi na kugli zemaljskoj.
Jer, Macino „posvećenje“ je zagađenje i kontaminacija, bez ikakve veze sa simbolikom ljudske čistote i podvižništva.
Taj čin govori isključivo o moralnom raspadu i posrnuću same Srpske pravoslavne crkve.
Uhvaćen u Beogradu
Pop Maca je strastveno lišavao ljude života ali je i te kako ljubio sopstveni. O tome govori okolnost da je uspio da utekne iz Pljevalja prije oslobođenja tog grada 1944. godine. Nije poznato đe je boravio u narednim mjesecima. Možda bi tom zlikovcu i uspjelo da zametne tragove da ga u Beogradu 1945. godine, nedugo po završetku rata, nije prepoznao šofer Dojčilo Stamenić. Taj Pljevljak je uhvatio i svezao Macu, koji je potom doveden u Pljevlja đe mu je javno suđeno u sali sadašnje gimnazije. Optužen je za 57 svirepih ubistava, od kojih je većina počinjena klanjem. Svjedočila su mnogi. Maca se branio da je sve radio u strahu od Boža Bjelice, Josifa Babića i drugih. Zemaljska komisija Narodne Republike Crne Gore ga je proglasila za ratnog zločinca Odlukom F. Br. 1487 od 15. februara 1946. godine. Osuđen je na smrtnu kaznu vješanjem. Zlikovac je nakon toga, za razliku od Josifa Babića, pao na koljena i počeo da zapomaže. Smrtna kazna mu je kasnije zamijenjena strijeljanjem.
U Odluci Zemaljske komisije spomenuta su imena samo desetak Macinih žrtava, poput Božane Mišović, Miladina Božovića i Živka Kontića. Nijesu pomenuti Milica Janketić i Stanica Tasovac i mnogi drugi za koje se zna da ih je upravo on likvidirao. Glumac Miša Janketić je, pored ostalog, pripovijedao Budu Simonoviću (knjiga „Dželat sa oreolom sveca“), kako je kao petogodišnje dijete, u pokušaju da izmoli zlikovce za život svoje majke Milice, pošao sa mlađom sestrom u četničku komandu u Pljevljima i tamo vidio ženu kako pere krvave hodnike. Naslutio je da je to krv njegove zaklane majke. „Gledamo kako neka žena riba hodnik i prosipa napolje kofe s vodom, a ta voda crvena. Nekim dječjim instinktom sam odmah posumnjao i utuvio u glavu da bi to mogla biti krv moje majke i do danas me ništa nije razuvjerilo da to nije bilo istina...“
Koga to uopšte zanima u moralno posrnuloj Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Sinod je svjesno i „elegantno“ zaobišao činjenice o ubistvima ovog zlikovca. Valjalo je po svaku cijenu sačuvati „obraz“ četničkim sveštenicima, pa makar se i bezočno lagalo. Kada se Milosava Strunjaš iz Pljevalja obratila Sinodu SPC povodom kanonizacije popa Mace s pitanjem: „Može li ubica biti svetitelj“, odgovorio joj je sekretar, protođakon Momir Lečić, da se Sinod „ne bavi istoriografskim analizama i ovlašćenjima“.
SPC i četništvo
Kako da ne! Ali, što je tu novo? Sinod čine episkopi koji jednodušno brane i zagovaraju četničku ideologiju, a s njom i vaskolike četničke koljače, kao udarnu pesnicu te nečasne rabote.
Biće Srpske pravoslavne crkve, biće četništva i biće velikosrpske ideologije već decenijama kucaju istim srcem. Na istom su zadatku, sa istim ideološkim i šovinističkim ciljevima.
Zbog toga Srpska crkva aktivno i bez prekida njeguje i raspiruje pogubnu četničku misao, a sveštenici SPC listom pokušavaju da umanje ili zametnu masovne četničke zločine - s ciljem da potisnu autentični partizanski i narodnooslobodilački antifašizam i zamijene ga tobožnjim četničkim „antifašizmom“.
To je razlog zbog koga se Draži Mihailoviću i drugim četničkim zlikovcima redovno drže parastose. Djeluje se programski, dugoročno, odozdo. U agitaciji i propagandi se na najbezočniji način manipuliše religioznim potrebama ljudi i sujevjerjem.
Suština
To nas dovodi do suštine. Jer, članovi Sinoda SPC, dugoročno posmatrano, kao cilj nad ciljevima imaju ideološko nivelisanje društvenog crnogorskog ambijenta sa društvenim ambijentima Srbije i Republike Srpske i to u (zlo)duhu četništva. To je jedini i pravi razlog zbog kojeg je ubica Milorad Vukojičić proglašen za svetitelja.
Zbog toga isti oni episkopi SPC - Amfilohije, Joanikije i ostali - koji su posvetili Macu i čije molitve odzvanjaju (neo)četničkim taktovima, danas predvode litije, zaklanjajući se maskom „ljubavi“. U pitanju nije Zakon o slobodi vjeroispovijesti, nego očuvanje postojeće infrastrukture SPC u Crnoj Gori, kao već dobro uhodani i razrađeni mehanizam za širenje neočetništva.
Stoga, učešće u litijama, bez obzira na izgovor, zavedenost ili nesvjesnost učesnika, ne može biti ništa drugo do blanko podrška novočetničkoj ideologiji. Zbog toga se mora znati za popa Macu kao simbolu zla. I za sve druge zlikovce. Ime i zlodusi tih zvijeri ne smiju nikada pasti u zaborav, već služiti kao ogledalo moralnog raspada SPC, lažnog antifašizma i civilizacijskog nazadovanja koje se pokušava nametnuti crnogorskom građanskom biću.
