Zaštitnik od zuluma: Komandir koji je u jeku akcije potjere režima KSHS odbio da se preda

Crnogorski patriota Todor Milov Borozan bio je jedan od istaknutih komitskih prvaka i njega i njegove saborce, proganjao je režim ustanovljen u Kraljevini SHS. Borozan je preduzimao, sa ustaničkim i komitskim grupama, oslobodilačke oružane akcije za vaspostavu Crne Gore i bio je gonjen od strane vojske, žandarmerije i potjernih odreda Kraljevine SHS (bjelaša i drugih organizovanih formacija okupacionog režima) tokom 1919. i 1920. 

Todor Bozoran je u oficirskom sastavu crnogorske vojske od 1919. do 1921. napredovao od ranijeg čina poručnika, preko ranga kapetana do komandira (majora) u sastavu Crnogorskih trupa u inostranstvu.

Komandir Todor Borozan

Bio je, kao i ostali ustanički prvaci i komitski korifeji, satanizovan od strane nove države Kraljevine SHS, koja je bespravno likvdirala Crnu Goru, kao i od strane predstavnika njenih vlasti. Tako je, recimo, komandant podgoričke oblasti KSHS »za gonjene odmetnika« major Blažo Božović 15. januara 1920. dostavio Komandi Zetske divizijske oblasti na Cetinju, koja je bila pod zapovjedništvom srbijanskog generala i generala vojske KSHS Miloša M. Mihailovića, (koji je bio izvanjac), izvještaj o kretanju crnogorskih ustanika i komita (režim ih naziva »odmetnicima« i »banditima«, što je bila kleveta, neistina i politička stigmatizacija) na prostoru Zagarča, Komana, odnosno, dijela Katunske, Lješanske i Riječke nahije itd, pa se, između ostalog, u tome izvještaju, konstatuje i ovo: »Severo-zapadni dio Lješanske nahije ima bandita četdeset [1] (40). Vođe su im Savo Čelebić i Todor Borozan. Kreću se kroz Štitare, Češljare i podnožjem Stavora. Pomažu ih sva pomenuta sela«. [2] 

Komandir Krsto Zrnov Popović

Todor Borozan je, u jeku najžešće akcije vojske i žandarmerije i potjernih grupa režima KSHS, odbio da se preda goniteljima. Prema izvještaju načelnika sreza Riječkog KSHS od 11. februara 1920. godine, dostavljenom komandantu Zetske divizijske oblasti, kako se kaže, »izgleda da je Todor Borozan sa nekoliko druga prebegao za Albaniju«[3]. U službenim izvještajima Komande Zetske divizijske oblasti KSHS oficir crnogorske vojske Todor Borozan je označavan kao »odmetnički vođa«, odnosno, glavni komandant komita sa područja Bokova i okolnih sela.

Društvo

12

Komandir Todor M. Borozan o nasilnoj aneksiji Crne Gore…

13.05.2023 00:00

U izvještaju Komandanta Zetske divizijske oblasti od 7. marta 1920. godine, dostavljenom ministru vojske i mornarice u Vladi Kraljevine SHS u Beogradu, govori se o rezultatima akcija preduzetih u cilju uništavanja komita (»odmetnika«) u periodu od decembra 1919 do prvih dana marta 1920. godine, pa se, u tom smislu, između ostalog, u navedenom dokumentu konstatuje i ovo: 

»Jedan broj odmetničkih vođa, naročito oni koji su jula 1919. došli iz Italije nisu se uspeli uhvatiti niti natererati na predaju. Oni su, kad su videli da je njihova stvar propala, pobegli [4], po dobijenim izveštajima Talijanima u Albaniju. Bilo je preduzeto sve da se ovo bekstvo spreči, no ipak su umakli. Od ovih pobeglih odmetničkih vođa valja spomenuti: majora bivšeg kapetana: Krstu [5] Popovića, glavnog vođu svih odmetnika; kapetana Bivšeg Kralja [6] Kašćelana i Čelebića [7]; poručnike biv. Kralja: Dušana Vukovića, Todora Borozana« [8].

Komandir Dušan Stankov Vuković iz Bjelica

U nastavku memoara (u rukopisu čiji smo jedan dio publikovali prošle subote), u poglavlju pod naslovom KOMITOVANJE, oficir (komandir-major) crnogorske kraljevske vojske, zelenaš, ustanik, komita, protivnik odluka tzv. Podgoričke skupštine iz novembra 1918. i pregalac u borbi protiv okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, izvršene koncem 1918, politički emigrant, suverenista Todor Milov Borozan, dalje piše: 

»Glavnoj komandi u Cetinju, stizali su izvještaji o komitima, sa raznih strana. Izvještaje su pisali predvodnici potjera, kontra komiti, komandiri žandarmerijskih stanica, predsjednici opštine i drugi za to zaduženi ljudi. Svako je podnosio izvještaje onakve kakvi su mu trenutno odgovarali, ili kakve je on sam želio, bez obzira koliko je u njima bilo istine. Da bi saznali što se u njima piše, morali smo na neki način do njih doći. 

U tu svrhu mi smo neke izvještaje oduzimali od poštonoše, prije nego su stigli na upućenu adresu. Drugi dio izvještaja koji je stizao u glavnu upravu, donosili su nam naši prijatelji u prepisu. Vjerovatno do dobrog dijela izvještaja nismo došli a znamo da su postojali – kao na primjer izvještaj o pogibiji jednog žandara na Milino Ždrijelo [9], o kojemu ću kasnije govorit – ali njihovu sadržinu nismo saznali. 

Kralj Nikola u emigraciji

Iz izvještaja do kojih smo došli, čija je sadržina vezana za mene i moju grupu, napisaću nekoliko izvoda: 

• U jednom izvještaju se navodi: »Grupa komita koju vodi Todor Borozan, čvrsto je vezana za njegov stav. Dobro su naoružani i obučeni. Teren poznaju do detalja. Stalno su u pokretu. Nemoguće je otkrit pravac i cilj njihovog kretanja. Iza sebe ne ostavljaju tragove od vatre ili ostatke od hrane, već ih brižljivo uklanjaju. Od naroda se ne skrivaju. Priča se da ih često viđaju na raskrsnicama. Idu po selima na večere i sjednike. Viđaju se na raznim mjestima i po svim selima Riječke i Katunske nahije i u jednom dijelu sela Lješanske nahije«.
• Jedan komandir žandarmerijske stranice piše: »N.N. domaćini iz Riječke nahije, žale se kako komiti kod njih dolaze, nasilno uzimaju hranu, prijete kako će poklat stoku i pobit ukućane, ako ih prijave vlastima. Te njihove žalbe ne možemo provjerit a njima je nesigurno vjerovat«. U daljem tekstu navodi: »... Ne možemo utvrdit ko su ti naoružani ljudi...«.
• Dobio sam podatke: »Todor je visok i krupan gorštak, star oko 37 godina. Sijede kose, nosi dugu crnu bradu. Brz je u pokretima, odlučan i hrabar. Bivši oficir, dobro izvježban svim ratnim vještinama. Naoružan do zuba. Iz njegove pojave izbija smjelost i odlučnost, koja uliva strah. Ne smije se potcijeniti«.
• Jedan izvještaj o komitima završava: »... Ovaj izvještaj mogu samo usmeno dopunit o nekim stvarima koje su u vezi sa T. B. [10]. ...«. Vjerovatno su se bojali da sami izvještaji prije stignu do T., nego do onoga kome su upućeni.
• U jednom izvještaju opisuje se stav naroda prema komitima i prema Todoru: »Narod se podijelio u dva dijela. Jedan dio naroda o Todoru i komitima priča i misli kao o svemoćnim ljudima. O Todoru se pričaju priče, kako se bjelaši pred njim sami predaju. Oni koji ga progone – kad ga vide – bacaju oružje. Na njega metak niko ne može opalit. Njega metak ne probije. Vide ga tamo gdje nije bio. Kažu da istovremeno dijeli pravdu na više mjesta. U njega narod gleda zaštitnika od zuluma i nasilja. Od njega su napravili legendu.
• Iz ovoga se može zaključit da narod u njega ima povjerenje, cijeni ga i poštuje, te se njegov ugled ne može zapostaviti. On ima uticaj na narod i može ga zavodit kud hoće i kako hoće«.
• »Manji dio naroda žali se da ima strah od komita. Kad se pomene T [11]. ime, tresu, ka da ih uhvati devet groznica. Neki domaćini ne obrađuju zemlju, koja je udaljena od sela. Stoku ne izgone na ispašu u goru koja je podalje. Noću ne mogu da nađu mira, svako veče očekuju, kad će doći u njihovu kuću. Kad se danju vraćaju s'pazara ili sa rabote, očekuju kad će ih presresti na put. Ne znaju šta da rade, ne mogu da se oslobode od crnih misli. Drugi ih zbog toga izvrgavaju smijehu, uz to im pričaju ko zna kakve priče, da u čistu svijest ne mogu ostat, već će smetnut s'uma. Uz te priče dodaju kako su komiti riješili da se svete i da ubijaju neke, sa kojima nisu raščistili račune«.

Ovi izvještaji su zahtijevali od vlasti da traži nove načine za likvidaciju komita. Od različitih predloga, za njih je ucjenjivanje bilo najprihvatljivije. Istovremeno moramo priznat, da je to za nas bilo najteže breme, zato što smo znali pohlepnost naših ljudi. Oni su svoje predloge sa obrazloženjem ovako iznosili:

»Pošto potjere omladinaca, razne patrole, žandarske zasjede i ostale službe, nijesu uspjele ubit a ne uhvatit T. B. i druge komitske vođe, predlažemo da se za njega i ostale ugledne komite, raspišu ucjene. Računamo da će na ovaj način, dovesti do njihove likvidacije a poslije toga njihove grupe bit će lakše i jednostavnije savladane i likvidirane. Nadamo se da će ucijenjene komitske vođe likvidirati sami komiti i to oni koji su zajedno sa njima. Takođe se nadamo da te privlačne svote mogu pokolebat i one jatake koji su ih do sada čuvali i hranili. Nadamo se u pojedine hrabre ljude, koji su spremni ovim putem obezbijedit sebi udoban život u ovoj domovini. Ove metode predlažemo radi potpunog uništenja odmetnika a u interesu reda i mira u Crnoj Gori ...«

Na podneseni predlog donešena je odluka da se ucijeni više komitskih vođa i uglednih i uticajnih komita. Ucjene su bile različite visine. Poslije toga, ove odluke su odmah objavljene po gradovima, pazarima i selima a štampane su u službenim listovima i drugoj štampi za C.G [12]. Za T. B. proklamovana je ucjena od 50 hiljada dinara.

Iz ukaza kralja Nikole od 20. maja 1919. o unapređenjue crnogorskih oficira

Ove ucjene su skrenule pažnju izvjesnog broja ljudi koji su mislili, da im je ta pozamašna svota novca na dohvat ruku. Lakomi ljudi su se odmah počeli prijavljivat vlastima, da dobiju pogodno oružje za taj posao. Oni su poslije uzimanja oružja i kratkog pripremanja kretali u lov na ljudske glave. Ovi smjeli i hrabri lovci pri svom polasku izjavljivali su : »Kad se vratimo pripremite svečani doček«.

Oni su danima obijali našim bespućem, od brda do brda, od sela do sela, raspitujući se o ucijenjenim komitima. Nekim domaćinima nudili su polovinu neostvarene zarade, da im u ovom poslu pruže pomoć, drugima su prijetili zbog prikrivanja odmetnika, no rezultati su bili isti. Nekad su ih i sami seljaci dezorjentirali. Naši seljaci se uglavnom pri razgovoru dozivaju i kad naume da selo oslobode od ovakvih nametnika, zovu jedan drugoga (uglavnom da neko čuje) da kažu novosti: »Kako su u to i to selo (daleko 7-8 sati hoda) komiti zvali jednoga, da na vrijeme zakolje ovcu i spremi večeru za sjutra veče«. 

Nametnik kad to čuje uputi se u to selo. Sami seljaci kod kojih se raspitivao pričali su im izmišljene priče, kako su čuli na pazar ili u mlin da će komiti biti tu i tu tog i tog dana. Uvijek su izmišljali sela i mjesta udaljena dan dva hoda. Dani su prolazili snaga je popuštala a umor pristizao. Kad se ovaj lovac iscrpi, počinju komiti njega da prate i uhvate ga na spavanje ili u mreži svojih zasjeda. Ovako uplašenog i iscrpljenog odvedu ga da vidi svoje neostvarene snove (kod vođe). 

Skrhan i fizički i moralno, ovaj smjeli heroj, sa suzama u očima, moli za oproštaj, uz zakletvu da to nije bila njegova namjera. Mnogi smjeli lovci, koje su razoružale progonjene zvjeri, vraćali su se kod svojih gospodara, pognute glave i praznih šaka, duboko uvjereni da nagradu za komitske glave treba prepustit drugima.

Poslije više neuspjelih pokušaja, uprava uvidi da nema rezultata i da je postignut suprotan efekat, te odluči da promijeni odluku i proglasi primamljiviju ucjenu za Todora. Nova ucjena iznosila je 100 hiljada dinara. (Za toliko novca moglo se kupiti imanje blizu grada, od desetak rala zemlje. Sa takvog imanja mogao se obezbijedit bezbrižan život sebe i svojoj porodici).

No i ako je svota bila primamljivija, broj lovaca je bio manji. Bio sam obaviješten o nekima koji su odlučili da uzmu novac za moju glavu. Sa nekoliko njih sam imao lične susrete. Razumljivo da su ti susreti za njih bili veliko iznenađenje, jer su bili pripremljeni po mojoj želji a ne po njihovoj. Oni su upadali u moje zamke koje su bile dobro pripremljene. No poslije susreta, slijedile su molbe za oproštaj i mi smo ih poslije određenog vremena puštali da idu određenim putem, uz ozbiljne prijetnje, ako napuste grad da će bit likvidirani bez riječi. Ovim smo htjeli da izbjegnemo sukobe i da ne okrvavimo ruke. Htjeli smo da stvari prepustimo vremenu, a obračune da ostavimo za kasnije ako nam se za to ukaže prilika.

Poslije objavljivanja ucjene imali smo velike muke i glavobolje. Znali smo da su izvjesni ljudi pohlepni na pare, te smo mnoge morali provjeravati. U prvom redu trebalo je motrit na ponašanje ljudi i primijetit promjene u njihovom držanju. Samo na osnovu pravilnog procjenjivanja, primijećenih promjena u ponašanju, mogli smo zaključit da su nastale promjene u mišljenju (o nama), zato što samo promjene u mišljenju mijenjaju ponašanje. Sa ovakvom analizom mogu se otkriti namjere prije njenih ostvarenja. Ova procjenjivanja trebalo je izvodit vješto i tačno, zato što se propuštene greške, plaćaju sopstvenom glavom.

Razmišljanja su nas navela da prvo provjeravamo svoje prijatelje. Prikupljali smo jednu po jednu činjenicu koje su nas uvjeravale o njihovoj daljoj privrženosti i sigurnosti. Tako smo potvrdili čvrstinu jednog oslonca a i naredno vrijeme je pokazalo, da smo bili u pravu, jer od njih nismo imali nikakvih neprijatnosti. 

Todor Borozan (lijevo, u starosti) i Marko Borozan

Dalje smo analizirali one koji su nam se predstavljali kao prijatelji, a mi u to nismo bili dovoljno uvjereni. Provjeravanje je bilo brižljivo, da se ne desi da izgubimo prijatelja (u ovim uslovima prijatelj je imao neprocjenjivu vrijednost za nas) a da neprijatelja držimo za prijatelja. 

U ovim uslovima ove greške se skupo plaćaju. Mi smo poznavali ljude i pravce njihova kretanja smo naučili. Seljak nikad ne ide bez cilja i bez nekog razloga, on u svemu gleda svoj interes. Neće seljak bez razloga otići na Strugare ili D. Selo [13], isto kao što neće onaj iz Ceklina doći na Bokovo. Ukoliko primijetimo da neko ne ide uobičajenim putem ili ide kod nekih sumljivih osoba, znali smo da se nešto priprema, zato nam je svako kretanje moralo biti jasno. 

Znali smo da »cilj opravdava sredstvo«, pa smo se plašili da nam ne otruju vode ili da preko nekoga ne podmetnu otrovanu hranu. Zbog toga smo morali obraćat pažnju, na eventualno uginule zvjeri i ptice, koje su se snabdijevale vodom kao i mi. 

Manje smo se bojali deklarisanih »bjelaša« zato što smo bili uvjereni da se tom metodom mogu koristit samo maloumnici, koji precjenjuju svoje sposobnosti i smatraju da su u moći da nam sami pripreme zamke i zasjede. To su mogli bit ljudi, koji nemaju čula za narodne poslovice »za hajdukom u goru ne idi«.

Da li smo sve ovo radili zbog straha za svoj goliživot, nisam u to siguran. Strah je ljudska osobina i čini mi se da je on sastavni dio razuma i života. Malo ljudi umije da ga vješto savlada ili bolje rečeno da ga vješto prikrije, ispred pogleda drugih, te njihov strah ostaje neprimijećen. No, čovjek nije ono što drugi o njemu misle (pitanje je koliko ko može da zna i šta može da vidi), ali čovjek nije ni ono što sam o sebi misli. 

Samo trenutna situacija može odlučit da li je čovjek junak ili kukavica a pitanje je šta u tom trenutku radi njegov razum. Ja ne želim objašnjavat strah u nekim drugim uslovima. Moram priznat da je u mom razumu strah bio prisutan, ali se gubio kad sam bio duboko uvjeren da se borim za ispravne stavove i da je istina na mojoj strani. (Vjerovao sam da istinu niko ne može uništit i pobijedit. Istinu sam izjednačavao sa Bogom i bio sam uvjeren da je Bog i pravda Boža uvijek na strani istine). 

Ja sam strah doživljavao ovako. Pred dubokim uvjerenjem da je istina za koju se borim na mojoj stran, iščezavao je strah. Tada mi život nije predstavljao vrijednost. Razum mi je sužavao vidike. Vidio sam samo ono što je duboko usađeno u mene: Bog, vjera, domovina, čast, obraz, itd, i u momentu kad me ponese zanos, sve se izgubi i vidi se samo cilj, sa jedinom željom, uspjeti u započetom djelu!

Uspjeh daje niz svojih objašnjenja. (Neuspjeh daje razloge svojih opravdanja). Ali u svakom slučaju mora se imati na umu da drugi (preživjeli) donose sud o herojskim podvizima, ali samo kroz svoje interese.

Mi smo izgubili sve bez gole živote, njih smo htjeli sačuvat radi uvjerenja, da smo potrebni ovoj zemlji, baš ovakvi kakvi smo bili. Isto tako, bili smo uvjereni, da je njima ta zemlja potrebna BEZ NAS. Oni su potvrdili ovo mišljenje proglasom o našoj likvidaciji. Procijenili su naše glave i ponudili, onome kome pođe za rukom da je ugrabi, udobnost i obezbijeđenu budućnost. 

Narod nije uspio da sagleda naše muke, ali mu je postalo jasno, da vlast ne može istrajat u borbi protiv komita, kad nudi ovako visoke novčane nagrade – bilo kome – da na bilo koji način dođe do naših glava. No baš zbog te ucjene, moj ugled i ugled svih komita, rastao je u Cetinju i cijeloj njegovoj okolini«.

(Nastaviće se...)