Gospodine predsjedniče, obraćam Vam se danas da bih razgovarao o prijetnjama Crnoj Gori, jedinom preostalom slobodnom dijelu jugoslovenske federacije. U deceniji devedestih u četiri navrata je mene i moje kolege probudilo saznanje da je Slobodan Milošević započeo rat. Prvo, u Sloveniji. Dalje, u Hrvatskoj. Zatim u Bosni i Hercegovini. Napokon, na Kosovu. Ne želim više nikad pročitati taj naslov! Nikad ne želim čitati naslov koji kaže: Milošević započinje novi rat u Crnoj Gori. Dakle, govorim jasno i glasno: Dalje ruke od Crne Gore, gospodine Miloševiću!
Ovim riječima svojevremeno je, posred američkog Senata, sadašnji predsjednik SAD Džozef Bajden tadašnjem predsjedniku Bilu Klintonu, i cijelom svijetu, skrenuo pažnju na opasnost koja prijeti jednom malom prijateljskom narodu. Danas, kada smo i zvanično postali partneri kao dio elitnog političko-vojnog kluba, odnosno NATO pakta, Crnoj Gori prijeti ista opasnost.
Iako Milošević nije živ, i te kako jeste ta patološka, istorijsko politička, a na nekoj čudnoj ličnoj ravni pervertirana, mitomanska, emotivna posesivnost prema Crnoj Gori svakog vladajućeg establišmenta u Srbiji, evo već dva vijeka.
Nakon svakog poraza ta ideja se vremenom ponovo budi i reafirmiše, ribrenduje i eufemizira, pa prepakuje u nove “progresivne” bilateralne projekte za “bolju budućnost regiona, saradnju, razvijanja tržišta”... i ko zna za kakve još trojanske konje konkvistadorske prirode našeg “bratskog” susjeda. Pratite samo evoluciju tih sredstava kroz dekade, makar u minulom vijeku i ovih 20 i kusur posljednjih godina, pa listajte na koje je sve načine Srbija taj brak sa Crnom Gorom pokušavala da održi.
Godine 1918. (znam, u "oslobođenoj” Crnoj Gori je pećinska nacionalistička seljačina ko god pomene tu godinu) unutarporodična rojalistička čarka odredila je nove granice, zbrisala našu državu i u smrt poslala desetine hiljada ljudi. Od sredstava su kombinovali silu (okupacija), štelovanu demokratiju (lažna Podgorička skupština) i propagandu.
Mali narodi, uprkos slavnoj istoriji, svode se na foldere. Tužno, ali istinito
Kako je u međuvremenu postalo važno graditi demokratske kapacitete, ta glad za Crnom Gorom morala je biti upakovana u sve delikatnije vrste surogata za otimačinu, pa smo manje-više istim sredstvima došli do projekata „Malog Šengena” i „Srpskog sveta”. Tako je, s istim uspjehom, dovršen i posao iz 1918. Hibridno ratovanje u trenutku kad se „desila sloboda”? Kako da ne.
Dok se kroz talas promjena u Crnu Goru ušunjala srpsko-ruska interesno obavještajna Hidra i blokirala nacionalni kulturološki puls, neznaveni i šokirani građani okrenuli su se Americi i širom otvorenih očiju, poput zbunjenog i uplašenog dijeteta, čekali neku reakciju.
U međuvremenu, stari prijatelj crnogorskog naroda, senator Bajden biva izabran za predsjednika SAD, i za kafanskim stolovima, porodičnim trpezama, u radio i TV emisijama, Amerika kao mesija u ovom okupatorskom galimatijasu, postaje neizostavna tema razgovora: „Jes', sve misli na nas po cijeli dan!”; “Dok to njemu donesu na dnevni red, prođe voz!”.
Dok je narod sa tinjajućom nadom gledao preko okeana, manje romantične okolnosti određivale su sudbinu Crne Gore. Kafkijanski lavirinti i birokratski koraci Kapitolom, Pentagonom i Bijelom kućom, pronosili su taj jedan, od milion drugih, foldera iz ko zna koliko regiona svakog kutka planete.
Puno je vode Moračom proteklo dok se put fascikle pod nazivom Zapadni Balkan, u kojoj se nalazi folder Srbija&Kosovo, a u okviru te fascikle i folder sa naslovom Crna Gora, nije konačno našao na drvenom stolu u Ovalnoj sobi. Mali narodi, uprkos slavnoj istoriji, svode se na foldere. Tužno, ali istinito.
I dok je taj folder putovao vašingtonskim ofisima, istovremeno su iz svijeta stizale slike ostarjelog predsjednika kako spava tokom diplomatskih sastanaka ili nepovezano govori, dok su nam neki mediji sugerisali da je čovjek koji nam predstavlja najveću nadu za spas - posenilio!?
I tačno onda kada entuzijazam o američkom spašavanju počinje da blijedi, čovjek čuvenog prezimena iz tima “svih predsjednikovih ljudi”, šalje jasnu poruku - sa nezavisnom, suverenom i Zapadu okrenutom Crnom Gorom nema zajebancije! Predsjednik Bajden je, ipak, i sasvim svjestan i trezven.
Osim poruka video linkom, u Ameriku su, po hitnom postupku, pozvani i potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova. Na sastanak iza zatvorenih vrata! Sudeći po njihovim saopštenjima, delegacija je putovala preko okeana samo zbog toga da bi im na ZATVORENOM sastanku bilo poručeno da imaju punu podršku u borbi protiv kriminala i korupcije!? Kako da ne... Mada, odabir restorana u koji je crnogorska delegacija odvedena na ručak, sugeriše više nego što bi dobra diplomatska praksa priželjkivala - burgeri i krilca. Ozbiljno?
Kako god bilo, aktivno uključivanje američke administracije u rješavanje političke krize u Crnoj Gori, na vrijednosnom planu znači mnogo! Riječi gospodina Eskobara preko noći mijenjaju nametnutu percepciju stvarnosti, onu po kojoj su belvederski demonstranti huligani, a ne borci za prozapadnu, suverenu i dostojanstvenu Crnu Goru!
Upravo je preko Atlantika u Crnu Goru stizalo najdragocjenije štivo iz kog smo kao društvo učili demokratiju. Američka demokratija je i ona koja čini mogućim da seksualni predatori uprkos gigantskom uticaju, bogatstvu i konekcijama, ipak budu osuđeni za svoja nedjela. Ali je američka demokratija podjednako i ona u kojoj se na talasu građanske neposlušnosti, u plamenu i haosu, žestoko i u suzama protestvuje, jer - Black life metters!
Birajući zapadne demokratije, posebno američku, kao standard kome težimo, kao sistem vrijednosti kome se divimo, kao sudbinsku odluku koja će oblikovati generacije koje dolaze, i ako smo u toj namjeri beskompromisno odlučni, onda takav put isključuje vlade kojima partneri ne mogu vjerovati kad je riječ o povjerljivim i delikatnim informacijama. Makar je u tome gospodin Eskobar bio kristalno jasan.
Welcome back, America! We missed you.
