Međunarodna zajednica, prvi put nakon završetka ratova koji su pratili raspad Jugoslavije, ima priliku da potvrdi posvećenost Zapadnom Balkanu. Preciznije - da u promijenjenim geopolitičkim uslovima pokaže suštinsku zainteresovanost za "otomansku grupu" država koje se nalaze u civilizacijskom procjepu zahvaljujući dijelom i njima samima.
Protekli samit u Tirani i nekoliko drugih naizgled nepovezanih događaja mogu da ukažu na dugoočekivanu promjenu pristupa. Ali, ne samo to. Ključno za rješavanje balkanskog rebusa je napuštanje strategije "šargarepe bez štapa" koja se neumorno rabi prema režimu Aleksandra Vučića.
Dva akutna pitanja na Balkanu zahtijevaju više od verbalnih istupa i polusatnih posjeta
Opsesija američke spoljne politike da Srbiju izvuče iz orbite Kremlja i ponovi Titovo NE, doživljava fijasko od koga se ograđuju i same apologete takvog pristupa.
Ambasador Hil se svojski trudi da odloži neizbježno i prihvati sumornu realnost dubine ruske infiltracije u svaku poru srpskog društva. Sličnu dilemu je imao i Eagleburger koji do kraja nije shvatio ili prihvatio opasnost od rapidnog rasta velikosrpskog nacionalizma, odnosno ignorisane su sve "crvene zastavice" koje su rezultirale krvavim raspadom države.
Djeluje paradoksalno da ovoga puta suštinski zaokret dolazi od EU, gdje pitanje komesara Varheljija nosi ne samo simboličku već i ključnu političku poruku da tolerisanja prema generatoru nestabilnosti na Zapadnom Balkanu više nema. U tome im pomaže i nevoljni saveznik, kosovski premijer Kurti, čije principijelno zalaganje za rješavanje statusa te države pomaže i međunarodnoj zajednici da definiše stav prema Srbiji.
Izgleda da je postalo jasno da dva akutna pitanja na Balkanu, status Kosova i destrukcija Crne Gore, zahtijevaju više od verbalnih istupa i polusatnih posjeta.
Istrajavanje na francusko-njemačkom predlogu je najbrži put ne samo za rješavanje pitanja Kosova, ono je odavno riješeno, već za rekonfiguraciju regiona u skladu suštinskim aspiracijama posebno Srbije. Drugi akutni problem ima lakšu izlaznu strategiju, ali i nosi veći rizik, posebno jer su strukture destrukcije mjesecima podržavane upravo od njih samih.
Opsesija američke spoljne politike da Srbiju izvuče iz orbite Kremlja doživljava fijasko
Poruke sa samita, posebno od njemačkog kancelara, podržavaju tezu da međunarodna zajednica ili njen dominanta dio, računaju na još jednog nevoljnog saveznika. Suštinski rušeći narativ o zarobljenosti države i autoritarnosti politike koja je Crnu Goru uvela npr. u NATO.
Sve to postavlja kakvu takvu osnovu za rješenje dijela političke krize koja kuluminaciju može da doživi već u ponedjeljak koji će biti prelomni test za sposobnost međunarodne zajednice da upravlja krizom.
Finalno, Tirana je do kraja pokazala opredijeljenost EU za Berlinski proces koji opravdano ima status jedino prihvatljive regionalne inicijative. Uz neophodnost ubrzanog pristupa, a pod pretpostavkom da proljeće donese rješenje za dva akutna problema Zapadnog Balkana, region ima čemu da se nada.
