Četrnaest je dana od izbijanja katastrofalnih požara u okolini Podgorice, a koji više od početka onih u okolini Buljarice i Čanja. Gorjelo je istovremeno i kod Nikšića, Šavnika, Danilovgrada, Bijelog Polja, Tuzi…
Posljedice su bile teške – gorjeli su stambeni i pomoćni objekti, skladišta, usjevi, kola… No, sve se to, na kraju, može obnoviti, ali najteža posljedica je nenadoknadiva. U borbi sa stihijom stradao je vojnik Dejan Božović.
On je bio jedan od mnogih vojnika koji su danonoćno pomagali vatrogascima u najugroženijim područjima. A pomoći je bilo i sa drugih strana – od vatrogasaca iz gotovo svih crnogorskih opština, direktorata za vanredne situacije, mještana i dobrovoljaca, pa do mnogih država koje su priskočile Crnoj Gori u pomoć. Neki kanaderima, drugi helikopterima, a treći su sa kamionima i posadom iz daljina stigli u kratkom roku.
Najzad, agonija je bila gotova prošle nedjelje. Pala je kiša i većina požara bila je ugašena.
3
Nakon svega, na mnogim područjima ostala je pustoš. Grube procjene govore kako je samo tokom tih desetak dana vatra ‘progutala’ više od 150 kilometara kvadratnih naše države. A kada je u pitanju Podgorica – u novijoj istoriji pamtimo mnogo toga. Gorjela su ‘pluća grada’ – Gorica, pamtimo i jedan požar u kojem je izgorjelo niz automobila, ali ovi su bili definitivno najgori zbog samih posljedica.
Kad znate da je neko izgubio život, a morate nastaviti – to je najveći izazov
Sa tim je saglasan i sagovornik Portala Analitika, Goran Janković, koji je gotovo četvrt vijeka u oblasti bezbjednosti i zaštite, a koji već šest godina komanduje vatrogasnim jedinicama – prvo u Podgorici, a sada i u Šavniku.
“Prvi put na teritoriji glavnog grada dogodio se požar ovakvog obima, koji je odnio desetine objekata – što stambenih, što pomoćih. Ali, najteži momenat je gubitak jednog hrabrog čovjeka, vojnika. Sa aspekta komandovanja, to je i najveći izazov – kada znate da je neko izgubio život, a vi i pored toga morate nastaviti da izvršavate zadatke. I pritom, zadaci su najodgovorniji mogući”, tim riječima počinje Janković razgovor o avgustovskim požarima.
Janković ističe kako teže za vatrogasce nije moglo biti – a tome je u ogromnoj mjeri doprinijela kombinacija žega i jakog vjetra.
“U takvim trenucima ne razmišljate mnogo o svojoj bezbjednosti. Cilj je isključivo spašavati ljude i imovinu”, dodaje on.
Kad državi treba pomoć – službe su tu, a kad se one obrate upućuju ih na opštine
I kada je sve tako, onda se postavlja i logično pitanje – u kakvom stanju uopšte i može nakon svega biti organizam jednog vatrogasca.
“U takvim situacijama, kada borba sa stihijom u takvim uslovima traje danima, organizam se napreže do maksimuma i psihofizičko stanje vatrogasca je izuzetno kompleksno. Pored zamora, izuzetno velik problem na terenu predstavlja i dim, koji je zapravo i najveći neprijatelj u tim trenucima”, ističe Janković.
Drugo, jednako bitno pitanje je i kakva je mehanizacija kojom raspolažu naše službe zaštite i spašavanja. Janković naglašava kako na tom pogledu i nije bilo naročitog napretka u odnosu na period od prije desetak godina.
“Nažalost, ne može se reći da je stanje bolje. Problemi se ponavljaju iz godine u godinu, a neki segmenti sistema su i pogoršani. Kakve su finansije opština – takva je i opremljenost službi. I to je nonsens. Jer država je ta koja od lokalnih službi traži pomoć kada joj je potrebna i crpi njihove resurse. A sa druge strane, kada službe traže pomoć od države, ona ih upućuje na – opštine”, zapaža naš sagovornik.
Nestručni stvaraju sliku da će sve biti riješeno kupovinom nekoliko letilica, ali to nije tačno
Crnogorskom sistemu zaštite i spašavanja, ocjenjuje on, fali mnogo toga.
“Nemamo školu za vatrogasce. Nemamo standarde za opremu i vozila. U samim službama često ‘divlja’ politika i ne sluša se struka. U Direktoratu za zaštitu i spašavanje je 200 zaposlenih. Mimo dvadesetak koji su na terenu, ostali vrlo često idu kako bi se fotografisali za medije i slično”, konstatuje on.
Pored onih koji djeluju na kopnu, pri požarima većih razmjera obavezna je i podrška iz vazduha. Janković ističe kako je riječ o izuzetno značajnom segmentu, ali i upozorava da je u Crnoj Gori stvoren utisak kako se požari mogu gasiti samo iz vazduha.
“U određenim segmentima taktike gašenja požara, podrška iz vazduha je neizbježna. Međutim, treba istaći da su vazduhoplovi podrška kopnenim snagama. Otud, kako bi efekat podrške iz vazduha bio 100 odsto učinkovit, potrebne su jake kopnene snage. Nažalost, u Crnoj Gori su nestručna lica i političari stvorili sliku kako se požari mogu gasiti samo iz vazduha i da, ako kupimo nekoliko letilica, sve će biti riješeno. A to uopšte nije tačno”, poručuje Janković.
Ne radi se ni na prevenciji ni na edukaciji
Kao i ostatak Mediterana, Crna Gora tokom sušnih sezona predstavlja krajnje rizično područje kada su u pitanju požari. Otud je logično i upitati da li prevencija na takvim podnebljima uopšte postoji.
“Naravno da postoji. Ali, država ne radi na prevenciji, odnosno edukaciji svih kategorija društva. Situacija je jasna – veliki broj požara nastaje kao posljedica ljudskog faktora, a bolje je reći nemara. U odnosu na to, manji je broj požara koji su podmetnuti s namjerom. Međutim, zbog nefunkcionisanja civilne zaštite i zbog politike u sistemu, prevencija je u potpunosti zapostavljena i tako je ostavljeno vatrogascima da se bave isključivo posljedicama”, smatra on.
Vodovod nije ni obavijestio vatrogasce da u Piperima neće biti vode
No, i kada se jave posljedice, nekad nema ni elementarnih uslova za borbu sa njima. Zapravo, i tamo gdje ima vodovodne mreže u Piperima, tokom prvog dana požara nije bilo vode. Ostatak tog, ali i veći dio područja Kuča je bezvodan. Tako se dešavalo da ljudi pokušavaju spašavati dvorišta vodom iz dječjih bazena, da privatna kompanija cistijernama doprema vodu…
“Tvrdim da su zbog nemara odgovornih u vodovodu i nestručnosti u Piperima izgorjele kuće, iako se pored nekih nalazio i hidrant. Donosioci odluka u tim preduzećima nijesu svjesni požarne sezone, nijesu bili toliko profesionalni da pretpostave šta može da se dogodi zbog gašenja vode usljed sitnog kvara. A desilo se da su ugrozili toliko objekata, a da vatrogasnu službu uopšte nijesu obavijestili da tamo neće biti vode, odnosno da bi, ako dođe do požara, vatrogasci morali na drugi način organizovati dopunu vode”, navodi Janković.
I mimo toga, ipak, ima područja u kojima jednostavno nema vode. Naročito ljeti. A odlasci po vodu na desetinama kilometara udaljene lokacije zasigurno imaju efekta i kada je u pitanju efikasnost na terenu.
“Upravo se prevencijom i rješava problem vode na kritičnim lokacijama, odnosno crnim tačkama. Na takvim mjestima, najbolji recept je gradnja bazena-kaptaža za vodu, koje bi van požarne sezone punili vatrogasci. I upravo u toku požarne sezone, takve kaptaže bile bi spremne za dopunu vozila. Ima još mnogo načina na koje može da se smanji broj pređenih kilometara za dopunjavanje vozila, odnosno da vatrogasci što brže reaguju. Jer, požar se najbolje i najefikasnije gasi upravo kad je u početnoj fazi”, dodaje on.
Kad pogase požare – interesovanje javnosti prestaje
Konačno – podmetanje je, kako su to potvrdili i nadležni, bilo uzrok niza požara i tokom ove sezone. Tako se postavlja i pitanje da li ima efektivnih mehanizama kojima se može ‘odgovoriti’ piromanima.
“Više puta smo predlagali izmjene zakona, kojima bi se na ozbiljan način riješio problem namjernog podmetanja požara. U tom pogledu sam i kao komandir i kao predsjednik Vatrogasnog saveza Crne Gore uputio brojne dopise nadležnim ministarstvima – zahtijevao sam izmjenu zakonske regulative, jasno definisanje kazni i uspostavljanje registra piromana. Ali, uvijek se dogodi isto – nakon završene požarne sezone slijedi i kraj interesovanja za tu tematiku, kako političke, tako i ostale javnosti”, zaključuje Janković.
