Crkva Srbije odnosno, Srpska pravoslavna crkva (SPC) nije bila, niti je mogla biti do 1920. godine, pravni ni stvarni vlasnik, kao ni posjednik (držalac) crkvenih objekata (hramova, crkava i manastira) i crkvene imovine, na prostoru koji se nalazio u državnim granicama Kraljevine Crne Gore, (do njene okupacije i nasilne aneksije izvršene 1918. godine i bespravnog ukidanja autokefalne Crnogorske crkve), iz prostog razloga što do tada nije ni postojala u Knjaževini i (od 1910) Kraljevini Crnoj Gori.
Crkva Srbije, odnosno SPC, nastala u Kraljevini SHS 1920, je više decenija okupant, otimač, prisvajač, uzurpator crnogorskih bogomolja, odnosno, pravoslavnog, sakralnog istorijskog kulturnog nasljeđa crnogorskog naroda i države Crne Gore i ona ne preza od bilo kakve pravne hajdučije, podvala, prevara i marifetluka samo da ostvari svoj ideološko-politički nacional-ekspanzionistički i asimilatorski cilj protiv Crne Gore i njenog kulturnog blaga.
U monografiji "Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860-1910", objavljenoj u slavu jubileja 50 godina vladavine knjaza Nikole I Petrovića Njegoša i proglašenja Knjaževine Crne Gore za Kraljevinu (a koju monografiju je uredio dr Lazar Tomanović, istoričar, predsjednik Vlade Crne Gore, te koja je štampana u Kraljevskoj Crnogorskoj Državnoj štampariji na Cetinju 1910), između ostalog, navodi se, (kada se nabrajaju podignuti i obnovljeni hramovi u Crnoj Gori od 1860. do 1910), na strani 108, da je na Ljubotinju kod Cetinja 1893. podignut hram, odnosno, Crkva Svetog Velikomučenika Dimitrija.
Navedena crkva je zakonom zaštićeno nepokretno kulturno dobro Crne Gore. Radi se o spomeniku kulture-sakralna arhitektura. Kategorija spomenika: III (treća). Crkva je proglašena spomenikom kulture rješenjem nadležnog državnog (republičkog) organabroj 1085. od 13. novembra 1957.
Crkva Svetog Dimitrija na Ljubotinju podignuta je u doba nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore kad je njen suveren bio knjaz Nikola I Petrović Njegoš. Nju je podiglo svojim radom, trudom, pregnućem, brojnim ulaganjima, novčanim i drugim prilozima autohtono stanovništvo tog kraja, uz novčanu i drugu pomoć i podršku knjaza Nikole I Petrovića-Njegoša.
Radi se o pomoći i u novcu u vrijednosti od 2.000 fiorina, koje je on neposredno i lično darivao, u ulozi poglavara države Crne Gore, odnosno, suverena, glavnog i neprikosnovenog nosioca centralne državne vlasti. O tome da je izgradnju crkve novčano pomogao knjaz Nikola u vrijednosti od 2.000 fiorina nalazi se zapis na ikonostasu crkve. Raskošni ikonostas sa duborezom u crkvi radio je Vasilije Đinovski.
Crkva Svetog Dimitrija na Ljubotinju je istorijski pripadala i pripada bratstvenicima i mještanima Ljubotinja, kao saborna crkva Ljubotinjana i onih koji su porijeklom s Ljubotinja. Potpuno je pravno, istorijski i na svaki drugi način neosnovano, besmisleno, da na taj hram može pretendovati Crkva Srbije, odnosno SPC u Crnoj Gori, tj. njena eparhija Crnogorsko-primorska, koja bezočno, drsko i bez pravnog i drugog osnova, traži od Uprave za katastar i imovinu Crne Gore da se ta crkva, (ali i neke druge crkve na Ljubotinju), upišu u zemljišne knjige, u vlasničke listove, kod nadležnog upravnog organa, tako da „postanu njeno vlasništvo“, iako SPC nikako, na pravno valjan način, nikada nije bila i ne može biti njen i njihov vlasnik niti zakoniti i savjesni držalac.
Knjaz Nikola
U pravoslavnim bogomoljama, hramovima, crkvama i manastirima u Crnoj Gori do 1920, obavljala je vjersku službu, bogosluženja, liturgije i brojne druge religijske procesije, obilježavala je razne vjerske jubileje, slave, praznike i obavljala obrede za potrebe naroda i države Crne Gore, odnosno, domicilnog stanovništva nekadašnja Crnogorska crkva-Crnogorska mitropolija, odnosno, njen episkopat, sveštenstvo i monaštvo. Ona je upravljala crkvenim objektima, hramovima (crkvenim zgradama). Ali ni ona nije bila vlasnik kao institucija crkvenih objekata (manastira, crkava, imovine).
Takav je slučaj, kao i sa ostalim hramovima, crkvama i manastitima i crkvenom imovinom u granicama Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, bio i kada se radi o crkvi Svetog Dimitrija na Ljubotinju. U vjerskom i držalačkom (radi se o državini), odnosno, upravljačkom smislu nad crkvom Svetog Dimitrija na Ljubotinju, od njene izgradnje, do 1918-1920, bila je nadležna autokefalna Crnogorska crkva, ali ni ona nije imala svojinu nad njome.
Tada bilo kakvu jurisdikciju na pravoslavnim hramovima i crkvenom imovinom u Crnoj Gori nije imala, niti je mogla imati Crkva Srbije, odnosno SPC, jer ona tada nije ni postojala na tlu Crne Gore (nastala je 1920), kada je i nasilno uvedena u Crnu Goru. U konkretnom slučaju, u istorijskom i pravnom smislu, isključeno je polaganje bilo kakvog legitimnog i legalnog svojinskog prava SPC nad Crkvom Svetog Dimitrija na Ljubotinju.
Crkvu Svetog Dimitrija na Ljubotinju nije gradila, podizala, donirala, finansirala Srpska pravoslavna crkva iz prostog razloga i istorijski provjerenog i utvrđenog fakta zato što tada ona nije postojala u Crnoj Gori. Stoga navedeni hram ne može biti u svojini Srpske pravoslavne crkve, odnosno, njenih eparhija u Crnoj Gori, niti njoj kako taj, tako ni mnogobrojni drugi hramovi, bogomolje podizani do 1918. u Crnoj Gori ne pripada i oni ne mogu biti njeno vlasništvo.
Stoga, ona se ne možeu katastar nepokretnosti, u vlasničke i posjedovne listove, upisati bilo kojom odlukom koja bi bila zakonita, pravno valjana, ni kao vlasnik ni kao drzalac (jer nema pravno valjanu državinu) crkve Svetog Dimitrija na Ljubotinju, te crkvene imovine koja pripada tom hramu.
U nastavku teksta dajemo osvrt na istorijat gradnje i osveštanja navedenog hrama, odnosno, saborne crkve Svetog Dimitrija na Ljubotinju (Riječka nahija, opština Prijestonice Cetinje).
Rekli smo da je navedena crkva sagrađena 1893. Tada su završeni radovi na njoj i ona je 3. oktobra 1893, svečano, uz državni i crkveni protokol i ceremonijal, osveštana od strane poglavara autokefalne Crnogorske crkve mitropolita Mitrofana Bana i njenog sveštenstva. Čin osveštavanja te crkve bio je u rangu državne i narodne manifestacije.
Mitropolit Mitrofan Ban
Mitrofan Ban u memoarima piše da je „osveštao Crkvu Sv. Dimitrija na Ljubotinju 1893. god. Kako je ovo crkva saborna svega Ljubotinja, tako je iz Cetinja došao na ovu svečanost nj. Kr. Visočanstvo knjaz Nikola, sin mu knjaz Mirko, general ruski Ovsijanov, profesor nasljednikov i doktor Valtazar Bogišić, Dubrovčanin, i sva ostala gospoda sa Cetinja“.
(„Mitropolit Mitrofan Ban-Životopis ili uspomene iz života“, Sabrana djela Mitrofana Bana, knjiga 1, priredio prof. dr Vuk Minić, „Obod“, Cetinje, 1999, str. 389).
O podizanju saborne crkve svetog Dimitrija na Ljubotinju, posebno o ceremoniji njenog svečanog osveštavanja pisao je opširno Glas Crnogorca, Cetinje, broj 41, od 9. oktobra 1893. Konstatuje da je tada ta crkva obnovljena, što nijesmo uspjeli potvrditi drugim izvorima, koji kažu da je tada podignuta.
U izvještaju, dopisu iz Ljubotinja od 4. oktobra 1893, kojeg objavljuje Glas Crnogorca, navodi se da je obnovljena saborna Crkva Svetog Dimitrija osveštana dan ranije - 3. oktobra.
List piše da je uoči toga dana mitropolit, odnosno, vladika Mitrofan Ban stigao na Ljubotinj i da ga je dočekao komandant ljubotinjskog bataljona crnogorske vojske komandir Niko Kusovac, (sin serdara, znamenitog junaka i vojnog komandanta Filipa Škrnja Kusovca) sa još nekolicinom glavara i četom vojnika.
Tu su stigli i protojerej Petar Pejović s Rijeke i Milo Jovićević. Odatle su se mitropolit Mitrofan Ban i sveštenici uputili na Začir, đe je kod sedara Filipa Škrnja Kusovca i sina mu komandira Nika, vladika Mitrofan odsjeo.
Kad je Mitropofan Ban malo odmorio "krenuo je na Ljubotinj da odsluži večernju. Svršivši službu on se vratio na Začir, đe su se okupili svi ljubotinjski sveštenici, kapetani i drugi glavari pa i dosta naroda".
List dalje navodi da je "prostrana kuća serdareva primila sve te goste", te da je serdar Škrnjo Kusovac u svojoj kući priredio večeru "za stotinu ljudi. Tu je bio konak za Njeg. Visokopreosveštenstvo i njegovu pratnju. Sjutri dan sve je krenulo na Ljubotinj, a komand. Niko sa nekoliko vojnika ostao je za doček Gospodara, o kojemu se čulo, da će udostojiti svečanost svojom visokom posjetom".
Serdar Filip Škrnjo Kusovac
U nastavku teksta, Glas Crnogorca izvještava da je osveštavanje crkve počelo 3. oktobra 1893, u 8 sati ujutro i da je po osveštavanju uslijedila liturgija. Tek što je počela liturgija, odjeknula je sa obližnjeg brda u centru Ljubotinja svečana topovska paljba "davajući znak da dolazi Gospodar".
List potom opisuje da je Ljubotinj za tu svečanost bio posebno ukrašen, da su se vijorili crnogorski barjaci postavljeni na stubove okićene lišćem; da se na svečanosti i prilikom dočeka knjaza Nikole okupio veliki broj naroda, ljudi oba pola, muško i žensko, te omladina, odnosno, "narod svega plemena i gosti", da je bila smotra vojnika; da su bili prisutni "đaci sa svojim učiteljem" i brojne žene-gospođe.
Zatim, list opisuje "lijep položaj te crkve" koja je "po sredini cijeloga plemena, na maloj ravnoj visini", odakle se može viđeti cijela ravnica ljubotinjska, te navodi da se u neposrednoj blizini crkve nalazi škola ("lijepa građevina škole") i kazuje da je bila postavljena i spremljena svečana i bogata trpeza za zvanice, koja je bila dugačka "30 i više metara".
U crkvi posvećenoj Svetom Dimitriju je potom mitropolit Mitrofan Ban sa sveštenstvom obavio "božanstvenu službu". Novi ikonostas za crkvu uradio je Vasilije Đinovski.
Glas Crnogorca dalje opisuje izgled ikonostasa crkve i uopšte izgled crkve, te piše da je uz mitropolita Mitrofana činodjejstvovao Petar Pejović, kao i još šest svestenika i jedan mlađi đakon.
Potom list izvještava da se ponovo čulo gruvanje topa, "koje dade znak da se približuje omiljeni Gospodar". Iza toga stigao je knjaz Nikola, koji je sašao sa konja, dočekan oduševljenim uzvicima od mnogobrojnih prisutnih „Živio“, te je on pozdravio okupljeni narod zajedno sa sinom knjazom Mirkom i ùšao u crkvu. S njim "sjajna svita". Iza toga je završena liturgija i mitropolit Mitrofan je "držao podužu besjedu".
Nakon što je mitropolit Mitrofan Ban završio besjedu, knjaz Nikola je stavio na ikonostas, sa svoje strane darivanu, ikonu Svetog Dimitrija. Potom je izašao iz crkve "pred narod", a onda je prethodno uz naklon Gospodaru, na svečanosti održao govor "u ime svoga plemena", obučen u svečano crnogorsko odijelo, doktor medicine Rako Kaluđerović.
Poslije toga uslijedio je svečani ručak, na kome je "Gospodar nazdravio svojim junacima Ljubotinjanima, na što mu je odgovorio serdar Škrnjo, predstavnik toga junaštva, nazdravivši Gospodaru i Njegovijem sinovima, a Vladika-podigao je zdravicu za zdravlje knjaginje Milene", koja je bila propraćena oduševljenim usklicima "Živjela".
U vrijeme dok je trajao svečani ručak i po njegovom završetku, bilo je narodno veselje uz pjesmu i igru, što konstatuje Glas Crnogorca.
Dr Valtazar Bogišić
Knjaz Nikola je na svečanosti na Ljubotinju odao počast i priznanje okupljenim i uvaženim ženama-gospođama, crnogorskim majkama, kćerkama, sestrama, pravim heroinama, "među kojima je bilo 60, koje su učestvovale u prošlom ratu, noseći vojnicima tajin" i sve pojedinačno knjaz Nikola ih je s naročitim poštovanjem častio i nagradio tom prilikom.
Glas Crnogorca piše i to da je knjaz Nikola potom morao napustiti skup "iako mu je bilo žao ostaviti tu ljepotu", te dodaje:
"Gospodar je krenuo uz pratnju svoje svite i Ljubotinjana sa svim glavarima-uz neprekidno pucanje pušaka. U znak svojega zadovoljstva, a u ime Knjaza Mirka", knjaz Nikola je "darovao 2000 fiorina u primomoć obnovljenoj crkvi; a u isto vrijeme podijelio je više raznijeh ordena Ljubotinjanima", piše list i zaključuje da su na svečanost osveštavanja Crkve Svetog Dimitrija na Ljubotinju u pratnji knjaza Nikole bili pored dva generala: austro-ugarskog i ruskog i ministri Knjaževine Crne Gore: dr Valtazar Bogišić (ministar pravde Crne Gore) i vojvoda Gavro Vuković, (ministar spoljnih poslova), te vojvoda Đuro Matanović, vojvoda Đuro Cerović, serdar Jagoš Radović i serdar Rade Turov Plamenac, članovi Velikog Suda Knjaževine Crne Gore.
(Navedeno prema: "Glas Crnogorca", Cetinje, broj 41, subota 9. oktobra 1893, str. 2 i 3. Urednik lista tada je bio dr Lazar Tomanović).
Da su Crkvu Svetog velikomučenika Dimitrija podigli Ljubotinjani - nepobitna je istorijska činjenica. Nju ističe i mitropolit Crnogorske crkve ahiepiskop Mitrofan Ban u besjedi koju je održao pri osvećenju te crkve na Ljubotinju 3. oktobra 1893. Naime, tada je mitropolit Mitrofan Ban, između ostalog, u svojoj besjedi na Ljubotinju rekao i sljedeće:
"Blagočestivi hristijani! Kad bi mi zapitali sebe imamo li mi danas onakvih vrlina pobožnosti prema Bogu i ljubavi k njegovoj sv. crkvi, kao što su ih imali naši predci? Na ovo pitanje teško je odgovoriti, da odgovor bude shodan pravome stanju, koje kod nas u istini postoji. No ja sam tako srećan, što danas pred ovijem sv. oltarom, pred ovijem danas osvećenijem prestolom Božim, pred sv. slikom sv. velikomučenika Dimitrija, kome je ovaj sv. hram i posvećen, mogu reći, da i mi imamo hrišćanskih vrlina prema Bogu, ljubavi prema sv. Njegovoj crkvi i odanosti prema viteškoj našoj domovini.
Za dokaz, da je u stvari istina ovo što rekoh, služi mi kao primjer ovaj sv. hram Božiji, koga ste vi-u slavu Božiju i u slavu sv. velikomučenika Dimitrija podigli i ovako bogato ukrasili. A za dokaz naše ljubavi k miloj našoj domovini, služe mi vaše svagdašnje a osobito najpotonjega rata otlično junaštvo, koje ste hrabro i viteški pokazali, kao vjerni junaci svome viteškome Vođi i Gospodaru. Za takvo vaše junaštvo Njegovo Visočanstvo naš premilostivi Gospodar, dostojno vas je blagoizvolio nagraditi vojničkijema otličijima", rekao je tada, pored ostalog, mitropolit i arhiepiskop Mitrofan Ban. (Navedeno prema: "Prosvjeta", Cetinje, godina 2, sveska broj 2, od 1. decembra 1893, str. 54. Urednik "Prosvjete", časopisa za crkvu, školu i pouku, tada je bio Jovan Sundečić).
Zaključak: Crkvu Svetog Dimitrija na Ljubotinju podiglo je svojim radom, trudom, pregnućem, materijalnim, novčanim i drugim sredstvima autohtono, domicilno, mjesno stanovništvo iz Ljubotinja, dakle, narod i njegove starješine, uz podršku i pomoć države Crne Gore i njenog vladara knjaza Nikole. Crkva je građena i podignuta za vjerske, običajne, tradicijske, kulturno- civilizacijske i druge duhovne i praktične potrebe i obrede Ljubotinjana. To je istorijska, stara, saborna i grobljanska crkva Ljubotinjana i ona njima pripada.
Ona ne pripada sigurno, niti može vlasnički i držalački pripadati, okupacionoj Crkvi Srbije, odnosno Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve.
