Crnogorska umjetnica Ivana Milić rođena je 30. aprila 1991. u Podgorici.
Ivana Milić je vizuelna umjetnica i master studentkinja Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju, na smjeru Slikarstvo – modul Intermedijalna umjetnost. Kao dobitnica nagrade za najbolju studentkinju master studija 2025. godine, svojim radom potvrđuje izuzetnu posvećenost i prepoznatljiv umjetnički izraz.
Prvobitno je diplomirala međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis, što joj je pružilo širi, interdisciplinarni pogled na društvene procese. Upravo ta kombinacija umjetničkog i ekonomskog obrazovanja ogleda se u njenom stvaralaštvu, u kojem kritički propituje savremene fenomene.
U svom radu spaja slikarstvo, video, fotografiju, performans i instalaciju, otvarajući prostor za istraživanje društvenih i intimnih tema. Posebnu pažnju posvećuje položaju žena u patrijarhalnim zajednicama, ali i suptilnim porodičnim narativima, tretirajući umjetnost kao sredstvo osnaživanja i edukacije, naročito žena i djece.
Pored stvaralačkog rada, aktivno vodi slikarske radionice u saradnji sa renomiranim partnerima kao što su Porto Montenegro, Lazure hotel i One\&Only, ali i samostalno, u okviru svog ateljea. Njeni projekti nastoje da prevaziđu granice tradicionalne umjetnosti, inspirišući dijalog, ličnu introspekciju i zajedničko pamćenje.
Trenutno privodi kraju master rad i priprema novu seriju djela i edukativnih radionica, koje će uskoro predstaviti kroz izložbe i programe u Crnoj Gori i inostranstvu.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaje mi bezbrižnost dječjih igara i osjećaj velike, povezane porodice. Odrasla sam u velikoj porodici – moj đed je imao šestoricu braće, svi su imali svoju djecu, a time i unučad. Svi smo živjeli u desetak kuća jedni do drugih, a zajednička dvorišta bila su nam jedno veliko igralište. Kad god smo izlazili, mogli smo vidjeti nekoga od rodbine i odmah se uključiti u igru, bez planiranja ili dogovora.
Nedostaju mi bezbrižni momenti poput žmurke, kada smo u kuću ulazili jedino po sendvič, a vodu pili direktno sa česme. Nije bilo telefona, a mi smo izmišljali igre povezane s prirodom – trčali smo kroz blato, penjali se po drveću, skrivali se u žbunju i često završavali s modricama na koljenima, ali uvijek s osmijehom i radošću. Tog osjećaja slobode i spontanosti danas se često sjetim.
Takođe, posebno mi nedostaje moj prvi motor koji sam dobila sa sedam godina. U tom periodu moj otac je bio šampion u auto trkama, i njegova strast prema automobilizmu prenijela se i na mene. Imala sam svoj mali svijet vezan za moto-kros i karting, i osjećala sam se posebno jer sam bila dio tog uzbudljivog svijeta u kojem smo zajedno provodili vrijeme. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno slobodom, igrom, ljubavlju i povezanošću sa porodicom, i te uspomene mi i danas donose toplinu i inspiraciju.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Najviše volim svjesnost o životu i prave vrijednosti koje su mi usađene kroz porodicu.
Volim to što sam slobodna da idem gdje želim, ali znam da uvijek imam mjesto kojem se mogu vratiti – dom, porodicu, korijene. Kao odrasla osoba preuzela sam odgovornost za svoj život, ali u dubini duše i dalje sam malo dijete: volim da se igram, da stvaram, da uživam u prirodi, da istražujem i osluškujem svijet oko sebe, baš kao nekada u djetinjstvu.
Često zamišljam sebe na selu, u tišini šume, kao odraslu djevojčicu koja istražuje biljke, skuplja šumske plodove i prisjeća se uspomena koje je ostavio moj pokojni đed. Tu je i baka, sa kojom provodim sate pričajući, smijući se i učeći o malim stvarima koje život čine lijepim. Te slike i mirisi prirode, zvuk ptica i šuškanje lišća vraćaju me u djetinjstvo, podsjećaju na vrijednosti jednostavnosti, povezanosti i ljubavi prema porodici.
Iako danas živimo ubrzanim, modernim životom, trudim se da te vrijednosti nosim sa sobom – jer one daju svakom danu dubinu, mir i smisao, i čine da odraslost ne oduzme djetinjstvo, nego ga nadogradi iskustvom i zahvalnošću.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Moj talenat za pisanje još uvijek nije u potpunosti došao do izražaja, ali vjerujem da će s vremenom pronaći svoj prostor. Kroz umjetnost kojom se bavim – bilo kroz slikarstvo, instalacije ili intermedijalne projekte – često izražavam emocije i priče koje riječi mogu dodatno produbiti. Pisanje mi omogućava da osjetim ritam i tok ideja, da istražujem unutrašnji svijet i da ga povežem s vizuelnim izrazom, stvarajući slojeve koji govore više nego što jedno djelo samo može.
U nekim trenucima osjećam da će se taj talenat prirodno spojiti s mojim radom, da će pisane priče ili refleksije postati produžetak platna, instalacije ili video rada. Možda će jednog dana čitatelji ili publika moći “pročitati” i ono što sada uglavnom oblikujem bojom i materijalima.
A za kraj, iako možda zvuči šašavo, tu je i moj skriveni talenat za kulinarstvo – za sada više u domenu uživanja i hobija, ali ko zna, možda će i on jednog dana pronaći svoj trenutak u životu ili umjetničkom eksperimentu!
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Najgorom svojom osobinom smatram tvrdoglavost – što je vjerovatno i tipično za jednog bika s podznakom u škorpiji. Kada odlučim da nešto želim ili vjerujem u neki put, teško me je ubijediti da odustanem. Ponekad to zna biti zamorno, jer čak i kada vidim da bi možda bilo pametnije popustiti, u meni postoji ona unutrašnja upornost koja ne želi kompromis.
S druge strane, tu je i moja lakovjernost. Uvijek biram vjerovati u dobro u ljudima i kroz sebe nosim ideju da većina ljudi želi biti dobra. Često se iznenadim ili razočaram kada taj moj optimizam ne bude uzvraćen, ali ne prestajem vjerovati i davati šansu. Ta osobina me čini spremnom da razumijem i oprostim, iako ponekad plaćam cijenu naivnosti. Ipak, mislim da je bolje biti otvoren i vjerovati u dobro, nego zatvoriti se i izgubiti mogućnost osjetiti ljude i život u njihovoj punini.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Najviše cijenim ljudske osobine – iskrenost, lojalnost i sposobnost da budeš čovjek prema drugome. Odrasla sam u porodici gdje su te vrijednosti bile osnova svega, moji su uvijek bezrezervno pomagali drugima, bili tu kad je nekome trebalo i davali više nego što su očekivali zauzvrat.
Kao što je Marko Miljanov jednom rekao: „Junaštvo je kad braniš sebe od drugoga, a čojstvo kad braniš drugoga od sebe.“
Danas materijalizam često uzima maha i mnogi zaboravljaju na prave vrijednosti. Ali mislim da je upravo u današnjem vremenu važno njegovati humanost, dobrotu i međusobno poštovanje – jer one čine život smislenim i grade stvarnu povezanost među ljudima.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Moja filmska biografija vjerovatno bi se zvala “Unutrašnja snaga žene” – jer priča prati put žene kroz emocionalne izazove, rad na sebi, duhovni razvoj i osnaživanje kroz životna iskustva. Film bi pokazao trenutke sumnje i borbe, ali i trenutke kada pronalazimo jasnoću, mir i snagu u sebi. Bilo bi to putovanje kroz introspektivne trenutke, kreativnost i samospoznaju, kroz koje lik otkriva sopstvenu vrijednost i uči cijeniti male, istinske radosti života.
Kao glumicu, vidim nekoga poput Selme Hayek ili Sofije Vergare – žene koje posjeduju egzotičnost, senzualnost i snagu, ali i toplinu i slojevitost lika. Njihova sposobnost da prenesu emocionalnu dubinu i karakternu kompleksnost savršeno bi odgovarala priči o ženi koja balansira između unutrašnje borbe, kreativnog izraza i duhovnog rasta.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Uporna, kreativna, strastvena, emotivna, svjesna
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Bila bih intenzivna i egzotična, ljuta i neposredna, ali sa skrivenim detaljima koji otkrivaju dubinu i karakter.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Voljela bih moć da iscjeljujem ljude svojom energijom i biljem, poput šamanke iz prašume koja osluškuje ritam prirode i koristi njene moći da unese ravnotežu i snagu u tijelo i duh. Moć koja osjeća i prenosi energiju, otkriva unutrašnju snagu i liječi na nivou koji nadilazi riječi – tiha, moćna i duboko povezana sa životom.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ne bih se mijenjala ni s kim – jer ličnost koju želim biti stvaram sama, svakim svojim izborom, iskustvom i radom na sebi. Potpuno sam srećna sobom i svojim putem, i uživam u svakom trenutku svog života.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nedjeljom poslijepodne najčešće se posvećujem sebi i kreativnosti – stvaram ili istražujem ideje za nove projekte. Volim ići u prirodu, šetati ili sjedjeti negdje gdje mogu upijati mir i inspiraciju. To je vrijeme za punjenje energije, introspektivne trenutke i uživanje u jednostavnim radostima života prije početka nove sedmice.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Uvijek u vrhu moje liste je “I’m Every Woman” Whitney Houston. Ta pjesma nosi snagu, samopouzdanje i radost – podsjeća me na moć ženskog duha.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Knjiga koja mi je ostavila snažan utisak je “Putovanje duše” dr Majkla Njutna. Ova knjiga istražuje život između života, otkrivajući duboku povezanost duša i njihovih iskustava. Njena duhovna dimenzija me podsjeća na važnost unutrašnjeg rasta i samospoznaje.
Predstava koja me duboko dirnula je “Šćeri moja” u Crnogorskom narodnom pozorištu. Ova drama, iako smještena u istorijski kontekst, bavi se univerzalnim pitanjima položaja žene i odnosa prema ženskoj djeci. Njen emotivni naboj i snažna poruka o važnosti dijaloga i razumijevanja ostavili su snažan utisak na mene.
Film koji me duboko impresionirao je “Avatar: The Way of Water”. Ono što me posebno dirnulo jeste prikaz plemena i porodice – kako zajednica funkcioniše kroz međusobnu podršku, ljubav i odanost, i kako pojedinac crpi snagu iz korijena i tradicije. Film me podsjetio na vrijednost zajedništva, povezanosti i međusobne brige, kao i na to koliko porodica i pleme oblikuju identitet i pružaju sigurnost, čak i u izazovnim okolnostima.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Voljela bih da otputujem u Amazoniju, u srce prašume, među plemena koja i dalje žive u skladu s prirodom, gdje bih mogla učiti od njihovih običaja, ljekovitog bilja i načina života. Privlači me ideja potpunog uranjanja u netaknutu prirodu, daleko od buke modernog svijeta, gdje se svaka kap kiše i svaki dah šume osjeća kao dio drevne mudrosti planete koja se i dalje prenosi s koljena na koljeno.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Nemam prevozno sredstvo koje posebno ne volim – za mene je svako putovanje prilika za istraživanje, povezivanje s okolinom i uživanje u trenutku, bez obzira na način kretanja.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Najviše pričam svojoj majci i sestri – s njima mogu podijeliti sve svoje misli i osjećanja, jer mi pružaju razumijevanje, podršku i bliskost koju nijedno drugo prijateljstvo ne može zamijeniti.
Čemu se uvijek obradujete?
- Uvijek se obradujem malim stvarima i sitnicama. Šoljici kafe pored mora, trenutku tišine sama sa sobom, ili dubokom razgovoru s dragim osobama. Te jednostavne radosti daju mi energiju, mir i osjećaj povezanosti sa sobom i svijetom oko mene.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim ni za čim – vjerujem da se sve dešava s razlogom i da svaki događaj, bilo lijep ili težak, nosi svoju lekciju. Svako iskustvo, susret i odluka, čak i oni koji su tada djelovali kao greške, doprinijeli su mom rastu i snazi. Da nije bilo tih trenutaka, ne bih bila osoba kakva sam danas, niti bih imala mudrost i zahvalnost koju sada osjećam.
Bez čega ne možete?
-Ne mogu bez porodice i bliskih ljudi – bez onih pravih trenutaka kada se vrijeme uspori, a razgovori traju satima. To su trenuci koji me pune snagom i podsjećaju na ono što je zaista važno.
Takođe ne mogu ni bez onog tihog prostora samoće, kada ostajem sama sa svojim mislima, prebiram po sjećanjima, pravim planove i pronalazim mir iz kojeg crpim energiju za sve što dolazi.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Izvinila sam se jer nijesam mogla da prisustvujem jednom događaju na koji sam bila pozvana. Za mene je važno da njegujem odnose i pokažem zahvalnost ljudima koji me uključuju, čak i kada okolnosti ne dozvoljavaju da budem prisutna.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Prva želja bila bi da moja porodica i ljudi koji su mi dragi budu zdravi. Druga – da uvijek imam snage da koračam svojim putem, da otkrivam svoju autentičnost i ostajem povezana sa sobom. A treća – da volim i da budem voljena, jer vjerujem da je ljubav ono što životu daje smisao.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najteže što sam do sada uradila bilo je da postavim granice u svim odnosima u svom životu. To je proces koji zahtijeva snagu, hrabrost i iskrenost prema sebi i drugima. Naučila sam da su granice zapravo način da njegujem i sebe i svoje odnose, iako to nije uvijek bilo lako.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Da mi je ostalo samo tri mjeseca života, živjela bih ih gotovo isto kao sada – mirna, srećna i ispunjena, okružena dragim ljudima. Samo bih poklonila sebi još malo više vremena za putovanja, za nova mjesta i pejzaže. Svaki dan bih pretvorila u slavlje života, zahvalna na svemu što imam i na onima koji su uz mene.
Kako biste voljeli da umrete?
- U svojoj kući, u 103.godini, među zelenilom i cvjećem, sjedjela bih u fotelji, osluškujući šapat sjećanja i gledajući slike i knjige koje pričaju priču mog života. Okružena potomcima i ljubavlju koju sam primila i davala, tonula bih u neku novu bajku, iz koje ću se roditi ponovo.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Ovdje počiva duša koja je voljela, stvarala i cijenila svaki trenutak svog života. Sad tonem u svoju novu bajku, sjećajući se svakog dragocjenog trenutka, spremna da se rađam iznova.“
