Proteklih neđelju dana sam proveo u Ukrajni. Ljviv ili nama poznatiji kao Lavov je jedan od najljepših evropskih gradova i centar ukrajinskog nacionalnog identiteta. Nešto poput našeg Cetinja. Iz Lavova je vjekovima kretala borba za ukrajinsku nezavisnost, pa je tako i dan danas, u ovim po tu državu teškim vremenima.
U Ukrajini sam vidio mnogo više nego što se može zaključiti i opaziti čitajući medije ili gledajući video snimke po društvenim mrežama. Podsjetilo me sve na moj prvi dolazak u Ukrajinu, kada sam boravio u Kijevu samo tri dana pred početak ruske zločinačke agresije. Rat se tada osjećao u vazduhu. Danas je u Ukrajini još gore, sa još više tišine, koju povremeno prekinu mrtvačke trube.
Oni koji podržavaju Putinovu zločinačku agresiju na Ukrajinu i sami su učesnici tog zločinačkog nauma
Šetajući kaldrmisanim lavovskim ulicama čuo sam zvuk truba.
Misleći da se radi o nekoj gradskoj muzici ili sličnom požurio sam u njenom pravcu, ali brzo sam jasno mogao da čujem o kojoj se melodiji radi.
Posmrtne trube su svirale dok je nekoliko pogrebnih kombija sa ostacima ukrajinskih vojnika poginulih u potonjih nekoliko dana stajalo na centralnoj gradskoj ulici. Iza njih je bilo nekoliko velikih autobusa gradskog saobraćaja natrpanih vojnicima i uplakanim članovima porodica poginulih.
Oko njih gomila naroda koja je nepomično stajala (a neki i klečali na koljenima) odavajući počast ubijenim braniteljima. Upečatljiv mi je bio Glovo dostavljač koji je nepomično stojao pola sata, iako je bio na poslu.
Tih nekoliko noći su bile neprospavane. Ne jer sam imao razloga za to već jer se u sitnim satima dešavaju vazdušni napadi. Njih tokom dana gotovo i da nema. Ruski agresori čekaju da ukrajinski građani utonu u san da bi krenuli sa ispaljivanjem krstarećih raketa, dronova i polijetanjem aviona. I taman kada te uhvati prvi san, oko tri ujutru začuju se sirene za vazdušni napad. I tako dvije i kusur godine dana.
U narednim mjesecima će se na duge staze odrediti budućnost svijeta i pogrešni koraci mogu biti katastrofalni
To je taj model ratovanja đe se nastoji izluđeti stanovništvo pokušajem da se okrene protiv sopstvenog rukovodstva, ali i ućerati strah u kosti. Naravno, ni u Lavovu ni u Ukrajini to nije moguće.
Taj kratkotrajni boravak u državi koja se bori za sopstveni opstanak još više je utvrdio moj stav da se u Ukrajini brani i opstanak cjelokupne zapadne civilizacije. U Ukrajini se jednostavno brani sloboda svijeta kojem pripadamo i kojem težimo.
Padne li Ukrajina to bi bila najveća svjetska katastrofa u potonjih milenijum. U Ukrajini se ne brani samo Kijev, Lavov, Harkiv ili Mauriopolj, nego i Varšava, Talin, Riga, Cetinje i Podgorica, ali i Pariz i Berlin i Rim... U Ukrajini se brani ljudska sloboda i to je jedina istina vezana za to pitanje. Zbog toga se nameće i biranje vezano za podržavanje slobode i podržavanje ropstva.
Oni koji podržavaju Putinovu zločinačku agresiju na Ukrajinu i sami su učesnici tog zločinačkog nauma. Današnje ratovanje najmanje se odvija na poprištima i linijama fronta. Ono je više stvar percepcije i medijskog prostora.
Lažne vijesti i njihovo širenje su oružije mnogo jače od bojevih glava. Učestvovanje u njihovoj distribuciji ili padanje na te nebuloze jednako je uzimanju puške i pucanju na stanovnike ukrajinskih gradova. Da je to činjenica, a ne plod fikcije ili paranoje najbolje svjedoče juče objavljeni rezultati evropskih izbora.
O tome će svjedočiti i dobio on ili ne ali nesumnjivo dobar rezultat Donalda Trampa. Maligni uticaj anti-demokratskih snaga osjetljiv je čak i kada se uopšte ne vidi.
Padne li Ukrajina to bi bila najveća svjetska katastrofa u potonjih milenijum
I ovo daje odgovor na pitanje zašto treba podržati Ukrajinu. Iz prostog razloga jer je pobjeda Ukrajine jedini način da se tome zlu zada smrtni udarac. Ne postoji drugo rješenje. To je zlo kojem se treba zajednički suprotstaviti. Zbog toga je veoma bitno podržati Ukrajinu i Zelenskog na svaki mogući način.
U narednim mjesecima će se na duge staze odrediti budućnost svijeta i pogrešni koraci mogu biti katastrofalni. Ludilo ekstremizma i anticivilizacije koji su ga zahvatili imaju jedan centar, a zna se i koji i treba ga uništiti. Što bi Njegoš rekao, ''al tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska dužnost najsvetija.'' U Ukrajini se radi upravo to. Zato joj slava, ali i hvala!
