Predgovor
Gospodine Mandiću, predsjedniče Skupštine Crne Gore, ovu kolumnu napisao sam prije Vaše objave da ste uputili saučešće Darku Mladiću, sinu Ratka Mladića.
Kao porodični prijatelj, imate puno pravo da izrazite saučešće i lično saosjećanje. To je Vaše privatno pravo i niko Vam ga ne može osporiti. Ali Vi danas nijeste samo građanin. Vi ste predsjednik Skupštine Crne Gore, pa svaka Vaša javna riječ i svaki postupak imaju političku i društvenu težinu. Upravo je zato problematično što ste saučešće uputili javno, i to u svoje ime i u ime Nove srpske demokratije.
52Za Darka Mladića Ratko Mladić bio je otac i on ima pravo da ga oplakuje i pamti na način koji smatra svojim. Država, njene institucije i njihovi najviši funkcioneri, međutim, imaju drugačiju odgovornost. Oni ne mogu privatnu emociju odvojiti od činjenice da je riječ o čovjeku pravosnažno osuđenom za najteže ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici.
Zato Vaša javna poruka nije samo izraz saučešća. Ona, htjeli Vi to ili ne, postaje i politička poruka.
Zbog toga ova kolumna, napisana prije Vaše objave, danas dobija dodatni kontekst. Ako zaista govorite o pomirenju, ono ne može počivati na relativizaciji zločina, rehabilitaciji simbola ratnih politika niti na porukama koje ponovo otvaraju stare rane. Pomirenje nije zaborav, niti prećutkivanje presuđenih činjenica. Ono zahtijeva odgovornost, suočavanje sa prošlošću i poštovanje prema žrtvama.
Razmišljao sam zato da li ovu kolumnu uopšte poslati na objavu. Ipak sam odlučio da to učinim, uprkos Vašoj, po mom mišljenju, nepotrebnoj i politički nepromišljenoj objavi. Upravo zato što Crnoj Gori danas nijesu potrebne nove podjele, već pokušaj da se iz njih izađe.
Bez jasnog odnosa prema prošlosti nema ni stvarnog pomirenja. Ima samo privida pomirenja i novih podjela.
Pomirenje se ne dokazuje riječima, već političkim potezima
Gospodine Mandiću, ukoliko zaista mislite na pomirenje o kojem u posljednje vrijeme sve češće govorite, onda je vrijeme da ono izađe iz prostora opštih poruka, političkih najava i ubjeđivanja drugih što bi trebalo da urade i preseli se tamo gdje politika jedino može dokazati svoju ozbiljnost, u prostor konkretnih poteza i lične odgovornosti.
Kao predsjednik Skupštine Crne Gore nalazite se na poziciji sa koje takvu inicijativu možete pokrenuti. Zato se pred Vama danas ne nalazi samo pitanje ko bi kome trebalo da pruži ruku, već mnogo konkretnije pitanje koje Vam javnost s pravom može postaviti: ako zaista govorite o pomirenju, jeste li spremni da otvorite pitanje povjerenja sadašnjoj Vladi i, ukoliko za to postoji parlamentarna većina, pokrenete razgovor o stvaranju jedne drugačije, prelazne Vlade, Vlade pomirenja?
Jer pomirenje koje ništa ne mijenja lako ostaje samo lijepa riječ. Pomirenje koje podrazumijeva odricanje od dijela vlastite političke moći već postaje politika.
Razloga za preispitivanje sadašnje Vlade ima toliko da bi njihovo pojedinačno nabrajanje zahtijevalo nekoliko kolumni. Vlada sve više ostavlja utisak politički i funkcionalno nepovezane zajednice ministara nego jedinstvene izvršne vlasti: unutrašnji sukobi vode se preko medija, ministri ulaze u konflikte međusobno, sa predstavnicima Skupštine i javnošću, dok se kod pojedinih resora nedostatak stručnosti, ozbiljnosti i elementarne političke odgovornosti više ne može prikrivati saopštenjima i objavama preko medija i socijalnih stranica.
Nezadovoljstvo sve otvorenije iskazuju poljoprivrednici, sindikati i različite grupe građana; ekonomsku stvarnost sve je teže pomiriti sa optimističnim statistikama i obećanjima vlasti; turističku sezonu ponovo smo dočekali sa starim problemima i novim improvizacijama; prema koncesijama i društvenim dobrima postupa se na način koji opravdano izaziva pitanja i nepovjerenje javnosti, dok velike inostrane investicije često najprije spektakularno stignu u političke govore, da bi se potom izgubile negdje na dugom putu između najave i realizacije.
Istovremeno se stiče utisak da je značajan dio političke energije članova Vlade usmjeren na očuvanje sopstvenih pozicija, partijskih interesa i pripremu za naredne izbore, pri čemu se, kada zatreba, ne preza ni od nacionalističkih pokliča i podizanja identitetskih tenzija, kao da je ponovo zavladalo staro pravilo da cilj opravdava sredstva.
Namjerno pritom izostavljam poziv Vaših koalicionog partnera da predsjednik Vlade podnese ostavku, kao što ne želim da ulazim ni u predmet o kojem bi riječ trebalo da daju nadležni organi. Ne zato što je to pitanje nevažno, već zato što ne želim da ovaj prijedlog bude shvaćen kao svrstavanje u jednu stranu aktuelnog političkog sukoba, niti da se pomirenje pretvori u još jedan povod za međusobne optužbe. O političkoj odgovornosti neka govori Skupština, a o svemu što pripada drugim vrstama odgovornosti neka govore institucije kojima je to posao.
Mogao bih nastaviti nabrajanje razloga zbog kojih je sadašnja Vlada iscrpila veliki dio političkog povjerenja, ali moja namjera je drugačija. Mnogo je važnije postaviti pitanje koje se u našoj politici obično postavlja tek kada već bude kasno:što poslije nje?
Jer nije dovoljno srušiti jednu Vladu da bismo dobili bolju. Crna Gora je previše puta mijenjala ljude, partije i koalicije, a zadržavala gotovo isti princip po kojem se vlast nakon izbora pretvara u politički plijen koji pobjednici dijele za pregovaračkim stolom. Upravo zato bi još jedna klasična rekonstrukcija ili nova koaliciona trgovina samo promijenila imena ministara, ali ne i političku kulturu koja ih proizvodi.
Ako, gospodine Mandiću, zaista želite pomirenje, onda imate priliku da pokažete da ono nije samo pokušaj drugačijeg tumačenja prošlosti nego i spremnost da drugačije uredimo sadašnjost. Predložite da za isti sto sjednu oni koji danas čine vlast i oni koji su opozicija i da pokušaju dogovoriti pravila po kojima niko neće dobiti cijelu državu, ali niko ko ima stvarno povjerenje građana neće biti iz nje unaprijed isključen.
Pomirenje ne mora početi dogovorom o prošlosti. Možda je realnije da počne dogovorom o tome kako ćemo zajedno upravljati budućnošću.
Crnoj Gori je potrebna nova politička formula
Cijeli radni vijek proveo sam sa brojevima, računicom i analizama, pa možda nije slučajno što i ovaj prijedlog posmatram prije svega kroz matematiku, a mnogo manje kroz političku kombinatoriku. Brojevi, za razliku od politike, ne poznaju ni simpatije ni animozitete, ne dijele ljude na “naše” i “njihove” i ne pitaju ko je kome potreban da bi sastavio većinu. Oni jednostavno pokazuju koliko je kome povjerenja dato.
Upravo zato mislim da je Crnoj Gori, možda više nego ikada, potrebna politička formula koja neće počivati na novim podjelama, partijskom plijenu i beskrajnim pregovorima oko toga kome pripada koje ministarstvo, već na jasnim pravilima koja bi bila poznata svima prije nego što počne politička trgovina.
Zato predlažemVladu pomirenja, Vladu zasnovanu na tri jednostavna principa: matematici mandata, stručnosti i odgovornosti.
Ako već ne možemo postići saglasnost oko svega što nas dijeli, možda možemo početi od onoga oko čega nema rasprave, od brojeva koje su građani ispisali svojim glasovima.
Vlada pomirenja - nova politička formula za Crnu Goru
Predlažem da Vlada ima 28 ministara.
Ne zato da bi se povećavao partijski aparat, već zato što bi 28 mjesta omogućilo da sve relevantne parlamentarne grupacije dobiju odgovornost srazmjerno svojoj političkoj snazi.
Pravilo bi bilo unaprijed poznato:
- 1–3 poslanička mandata – 1 ministar
- 4–6 mandata – 2 ministra
- 7–10 mandata – 3 ministra
- 11–15 mandata – 4 ministra
- 16–20 mandata – 5 ministara
- 21 i više mandata – najviše 6 ministara
Nema pregovora nakon izbora o tome “koliko kome pripada”. Mandati građana određuju broj ministarskih mjesta. Time se prekida praksa u kojoj mala politička grupacija, zbog toga što je neophodna za većinu, može tražiti nesrazmjerno veliki dio izvršne vlasti.
Žrijeb umjesto partijskog cjenkanja
Ali ne bih dozvolio ni da nakon određivanja broja ministara počne nova politička pijaca “Nama finansije, vama policija, njima saobraćaj, a nekome trećem energetika.’ Zato predlažem da se ministarski resori javno izvuku žrijebom.
Svaka parlamentarna grupacija bi znala koliko joj ministarskih mjesta pripada, ali ne bi unaprijed birala resore.
Kako bi čitav postupak bio oslobođen i najmanje sumnje u političko pogodovanje, žrijeb ne bi vodili predstavnici partija koje učestvuju u raspodjeli resora, već nestranački i nezavisni članovi Skupštine, odnosno poslanici koji ne pripadaju nijednoj političkoj partiji niti poslaničkom klubu. Njihova uloga bila bi isključivo proceduralna: da, pred očima javnosti i uz potpuno transparentna pravila, sprovedu žrijeb i potvrde njegove rezultate.
Ako jedna politička grupacija dobije četiri ministarska mjesta, ona će kroz žrijeb dobiti četiri resora i za njih preuzeti punu odgovornost. Tako se ukida princip: “Ovo ministarstvo pripada nama.” Ministarstvo ne pripada partiji. Ministarstvo pripada državi, a partija dobija odgovornost da ga vodi.
Stručni kandidati, a ne partijski poslušnici
Tu dolazimo do najvažnijeg dijela.
Kada određena parlamentarna grupacija dobije resor, ona ne bi premijeru predlagala jednog partijskog kandidata. Predložila bi dva stručna kandidata.
Na primjer, ako žrijebom dobije Ministarstvo finansija, mora premijeru predložiti dvije osobe koje imaju stručne kvalifikacije, iskustvo i profesionalni integritet za tu funkciju.
Premijer bira jednog od njih.
Dakle: Parlamentarna grupa predlaže dva stručnjaka, premijer bira jednog. Kandidat ne bi mogao biti samo osoba koja ima partijsku knjižicu i povjerenje partijskog lidera.
Morao bi ispunjavati jasne kriterijume: odgovarajuće obrazovanje; relevantno profesionalno iskustvo; dokazanu stručnost; javno dostupnu biografiju; prijavljenu imovinu; odsustvo sukoba interesa; odgovarajući integritet i profesionalne rezultate.
Zašto ovo radimo? Zato što partiji pripada odgovornost, ali ne i pravo da državu pretvori u partijski plijen.
Kako se bira premijer i zašto Vlada pomirenja?
I premijer mora biti dio ove formule. Ne bi ga određivala politička trgovina lidera, već Skupština. Kandidata bi mogla predložiti svaka parlamentarna grupacija ili grupa poslanika sa potrebnim brojem potpisa, a kandidat bi mogao biti političar, ali i nestranačka ličnost: profesor, ekonomista, pravnik, diplomata, privrednik ili drugi dokazani stručnjak sa profesionalnim integritetom i sposobnošću da okuplja različite političke i društvene aktere.
Kandidati bi pred Skupštinom predstavili program Vlade, nakon čega bi se glasalo. Za izbor bi bila potrebna većina od najmanje 41 poslanika, a ukoliko je niko ne dobije u prvom krugu, u drugi bi išla dva kandidata sa najvećim brojem glasova. Tako izabrani premijer više ne bi smio biti premijer jedne partije ili koalicije, već premijer parlamentarne većine i Vlade svih.
Nakon njegovog izbora ne bi bilo novih pregovora o broju ministara niti partijskog cjenkanja oko resora. Broj ministarskih mjesta već je odredila matematika mandata, raspodjelu resora javni žrijeb, a svaka politička grupacija bi za pripadajuće ministarstvo predlagala dva stručna kandidata.
Premijer bi birao jednog i time preuzimao dio odgovornosti za njegov rad. Istovremeno, imao bi pravo da ministra koji pokaže nestručnost ili ne ostvaruje rezultate predloži za smjenu, a zamjena bi ponovo dolazila iz iste političke grupacije. Time bi se sačuvala parlamentarna ravnoteža, ali smjena jednog ministra više ne bi mogla biti prijetnja rušenjem cijele Vlade.
Upravo u tome vidim smisao Vlade pomirenja. Ona ne bi bila ni protiv DPS-a, ni PES-a, ni ZBCG-a, Demokrata, ni ES-a, ni URA-e, manjinskih partija niti bilo koga drugog. Svaka politička grupacija dobila bi onoliko vlasti koliko su joj građani dali povjerenja, ali bi sa tim dijelom vlasti preuzela i jednaku mjeru odgovornosti. Manjinske partije i manjinski narodi ne bi bili politički dodatak već ravnopravan dio građanske Crne Gore i izvršne vlasti.
Takav model ne garantuje dobre ministre, to ne može garantovati nijedan sistem, ali može učiniti odgovornost jasnom. Građani bi znali ko je kandidata predložio, premijer bi odgovarao što ga je izabrao, a Skupština bi kontrolisala njegov rad. Partijski plijen tako bi makar pokušali zamijeniti mjerljivom političkom odgovornošću.
Pomirenje, uostalom, ne znači da moramo zaboraviti razlike ili svi jednako gledati na prošlost. Znači da možemo prihvatiti svoje razlike, a da one ne budu prepreka funkcionisanju države. Politička konkurencija bi ostala, ali bi nestala logika prema kojoj pobjedniku pripada država.
Zato je formula jednostavna:
Mandati određuju koliko. Žrijeb određuje što. Struka određuje ko. Premijer bira. Skupština kontroliše. Građani ocjenjuju rezultat.
Ili, prevedeno u brojeve: 81 mandat, 28 ministarskih mjesta, proporcionalna odgovornost, javni žrijeb, dva stručna kandidata za svaki resor, jedan premijer i nula partijskog monopola.
To ne bi bila savršena Vlada. Ali bi možda bila prvi ozbiljan pokušaj da se u Crnoj Gori vlast ne dijeli prema tome ko je politički jači za pregovaračkim stolom, već prema tome koliko su građani kome povjerili odgovornosti.
A onda neka svako pokaže šta zna.
Jer na kraju ne treba da pobijedi ni PES, ni DPS, ni ZBCG, ni Demokrate, ni ES, ni URA, niti bilo koja druga partija. Treba da pobijedi Crna Gora.
