Njegoševa misao nadživjela je vjekove jer nije bila vezana za okolnosti, nego za suštinu čovjeka. Njegove riječi nijesu bile uklesane samo u kamenu Lovćena, nego u savjesti onih koji su vjerovali da se čovjek ne mjeri onim što ima, nego onim što jest.
Govorio je o moralu kao o najvišem obliku slobode, jer je znao da sloboda bez čestitosti postaje pravo bez pravde, snaga bez duše. U vremenu kada su mnogi ginuli za zemlju, on je pozivao da se živi za dostojanstvo.
I danas, u svijetu koji se ponovo koleba između moći i savjesti, njegova riječ zvuči kao pitanje: što je ostalo od naroda ako mu nestane obraza? To pitanje ne pripada prošlosti, već budućnosti. Ono je amanet mladima koji dolaze, da znaju da sloboda nije poklon, nego zavjet, i da se čuva istinom, obrazom i znanjem. Njegoš nas uči da se narodi ne obnavljaju novim granicama, već novim generacijama koje znaju misliti svojom glavom i osjećati srcem svoga naroda.
Obilježavajući njegovo ime, ne klanjamo se prošlosti, već se podsjećamo da budućnost nije ništa drugo do zrcalo koje će jednoga dana pokazati koliko smo naučili od njega. Jer, kad nestane obraza, nijedna diploma, zastava ni titula ne mogu sačuvati narod, ali ako ga ima, i najmanja iskra u mladima može zapaliti svjetlost koja traje vjekovima.
Okolnosti iz kojih se nastaje
Ova potraga nije za slavom davno ispjevanih stihova. Ona je pokušaj da se iz sjećanja izvuku riječi koje imaju snagu da postanu budućnost. Ova potraga je o narodima kojima geografske karte ne objašnjavaju identitet. Narodi koji nijesu rasli na širini svojih teritorija, nego na visini moralnih uzvišenja kojima su težili. Crna Gora je od pamtivijeka bila jedna od tih rijetkih zemalja. Mala po broju, ali velika u raznolikosti, i ogromna u pričama koje su o njoj pričali, i prijatelji i neprijatelji.
I zato je danas, kada se u javnom prostoru sve više čuje tutanj jeftine buke, a sve manje težina izgovorene riječi, potrebno zastati.
U vremenu kada se lako obmanjujemo da snaga naroda stoji u brojevima, dobro je podsjetiti se da su najveće epohe Crne Gore nastajale iz najtežih okolnosti, ali i najuzvišenijih vrijednosti. Ne zato što smo bili bogati, nego zato što smo imali mjeru. Danas, međutim, mjera je zaboravljena riječ.
Država između simbola i realnosti
Savremena Crna Gora voli da se slika zastavama. Prostora za njih imamo na svakom uglu, ali sve manje prostora ima za ideje. Nekada su se ljudi okupljali oko cilja; danas se okupljaju oko pripadnosti.
Nekada je identitet bio unutrašnje uvjerenje, danas se pretvara u navijačku opremu. Nije opasno što se ljudi razlikuju. Opasno je što se sve manje razumiju. Još je opasnije što se sve rjeđe slušaju.
Mi ne vodimo dijalog, mi vodimo rovovsku borbu, bez pobjednika u iščekivanju da ona druga strana istakne bijelu zastavu.
Ekonomija očekivanja, ne stvaranja
U zemlji koja je vjekovima živjela od mora i pomoraca, znojem i čašću koru hljeba zarađivala, mukom i rukom maslinu i vinovu lozu uzgajala, danas se, paradoksalno, slavi improvizacija. Turizam je naš ponos, ali i naš izgovor. Svako ljeto proglasimo pobjedom, a svaku zimu opravdamo krizom.
Trošimo više nego što stvaramo, vjerujući da će neko drugi finansirati naše iluzije.
Naša ekonomija liči na more pred oluju, privlačno i obećavajuće, ali duboko nemirno. Za razliku od predaka, mi ne gradimo temelje, nego scenografiju. A država koja živi od scenografije često se iznenadi onog trenutka kada publika ustane i ode.
Sigurnost - ogledalo povjerenja
Svaka generacija ima svoje slike koje pamti. Naše su, nažalost, sve češće slike straha. Slike policijskih kordona koji štite izgrednike iste partijske pripadnosti, umjeste djece rizličite boje, jezika, i prezimena.
Slike koje bi trebalo da ostanu u udžbenicima istorije, a ne u dnevnim vijestima. Nasilje nikada ne počinje na ulici. Ono se rađa u riječima. Najprije kao šapat prezira, zatim kao slogani, a onda kao kamen. Država koja kasno čuje šapat, prerano ugleda kamen.
Politički horizonti - široke riječi, uska djela
Kada je politika prestala biti služba, pretvorila se u scenu. Na sceni se glumi odlučnost, a iza zavjese šapuće kalkulacija i ugovaraju interesi. Na papiru, Crna Gora je na evropskom putu; u praksi, često se ponašamo kao putnici koji se dive karti, ali nikada ne kreću.
U očekivanju evropskog pasoša, ali bez evropskog karaktera. Trabamo mi, kao građani, a prije svega oni koje vode ovu zemlju, shvatiti da nema evropskog puta bez evropskih navika: red, institucije, odgovornost, znanje.
A najviše od svega, dosljednost.
Mediji i intelektualci - posljednja odbrana javne pristojnosti
Napadi na novinare nijesu napadi na profesiju. To su udarci na kolektivno pamćenje i razliku između činjenice i laži. Svaki put kada se ućutka glas slobode, nestane po jedna boja iz palete društva.
A siva društva ne propadaju glasno, ona se ugase tiho, u monotoniji. Nije opasno što imamo različita mišljenja. Opasno je što se sve češće bojimo da ih izgovorimo.
Kultura - pamćenje koje se mora čuvati
Narodi koji se boje svoje kulture, nagrađuju poslušnost, a kažnjavaju originalnost. To nije borba protiv umjetnika, nego borba protiv vlastitog pamćenja.
Orden bez časti je samo metal, aplauz bez istine je samo buka. Državne nagrade za nedostojne, nije sramota za dobitnike, to je zanemarivanje države i nepoštovanje njenih gradjanja, i najizrečitiji odraz primitivizma.
No, u svemu tome ima utjehe za narod, vrijeme je uvijek najbolji žiri, ostavi samo ono što vrijedi.
Mladi - izvor i opomena
Mladi danas više putuju, više znaju, više vide. Oni nijesu problem, oni su najprecizniji barometar društva. Kada odlaze, to nije bijeg, to je presuda za državu i rad njenih predstavnika vlasti.
Ako djeca nemaju razloga da ostanu, onda odrasli nijesu uradili svoj posao. Ne traže oni mnogo: samo priliku, meritokratiju, sigurnost i osjećaj da njihov trud ima smisla. To je najmanja i istovremeno najveća obaveza jedne države, odnosno njenih gradjana.
Povratak mjeri
Crna Gora je uvijek bila najjača kada je imala najmanje. U siromaštvu je nalazila dostojanstvo, u opasnostima hrabrost, u iskušenjima karakter.
Danas nam nije neprijatelj sila oružja, nego sila zaborava: da se sloboda ne osvaja jednom, nego svakog dana, da država nije trofej, nego odgovornost, da čast nije riječ, nego navika. Danas nam ne treba nijedan novi mit. Treba nam sjećanje na mjeru.
Narodi ne nestaju naglo, oni se ugase kao plamen svijeće na vjetru, prvo kroz tiho prihvatanje nepravde, onda kroz navikavanje na tišinu i na kraju kroz ravnodušnost.
Ali isto tako, narodi se ponovo rađaju kroz unutrašnje buđenje. A to buđenje počinje jednom rečenicom, jednom odgovorno izgovorenom riječju, jednim čovjekom koji odluči da se ne saginje pred glasnijim, nego da stoji uz one koji govore istinu.
Crna Gora ne mora biti velika da bi trajala. Dovoljno je da ponovo bude svoja. I to je, na kraju, najveći zadatak našeg vremena, ne tražiti veličinu u drugima, nego pronaći mjeru u sebi.
