- Viđi kako te pazim, ima više milicije no naroda. A, ruku na srce, ja bih volio da naroda i nema!
- Vala kako se situacija razvija ja vjerujem da će ti se želja i ispunit.
Koliko god vam ovaj dijalog zvučao savremeno i nekako “današnje”, on se nije desio nedavno.
Nije ovo razgovor između Šćepanovića, Šaranovića i Bečića nakon skupa crnogorskih građanskih aktivista i društveno osviješćenih Crnogoraca na skupu pred Vilom Gorica jula ove godine.
Nije ovo ni traskript razgovora iz one čuvene gluve sobe u kojoj su apostolčići predlagali svom premijeru Krivokapiću da pobije desetak Cetinjana za primjer, a malo i radi ličnog meraka i naučeno-naslijeđene mržnje. Tih desetak i još desetinu drugih će pobiti neki drugi, ubrzo nakog toga, iz iste “kuhinje” i pod istovjetnim svetonadzorom sticanim na istom pojilu za brave. No, to je neka druga priča – a opet su sve povezane i slične.
Ovaj dijalog je iz remek djela socijalističke kinematografije, filma “U ime naroda” Živka Nikolić.
Film je snimljen davne ’87 kao blaga, ali ubitačna kritika tadašnje represije.
Represije koja je postojala ali koja se smjela kritikovati sa određenom dozom mjere i naravno majstorskog dodira. Ne kao danas kada vas hapse jer ste izašli da javno izrazite neslaganje ili ste se “usudili” da mimom dočarate današnjicu. Tada je to moglo, oni koji kažu da nije su oni koji su se plašili i koji su najviše glorifikovali taj sistem dok je bio živ. Čim je pao, pao je i njihov strah… No, kako kažu, hrabar čovjek umire jednom a kukavica po 100 puta, toliko puta promjeni i kapu koju nosi, i Boga kojem se moli, i vođu kojem se klanja.
Čovjek bi pomislio da je ovaj film sniman prekjuče, negdje između dvije vanredne konferencije za medije i jednog redovnog partijskog samosažaljenja. Toliko je precizan u dijagnostici mentaliteta i navika vlasti da se lako može zamijeniti sa današnjim prenosom uživo sa Javnog servisa, samo što se u filmu pojavljuju odlični glumci.
30Danas su ovo ipak samo naturščici Dragana “neću u penziju” Koprivice — kamera se uključi, oni krenu, namjeste se crvene kravate, obrišu zamagljene naočare, “posloži” se zabrinuta faca, ili pokušaj inteligentne u slučaju direktora “od narodne volje” i show može da krene. Cirkus je ponovo u našem gradu. A sve, naravno, “u ime naroda”, tog mitskog stvorenja koje se pominje samo kada treba nešto opravdati, nikada kad treba nešto uraditi, jer sve ovo je - naaaaaarodna volja!
Jer, što bi rekli naši stari: narod je najjači kad ga nema. Tad se vlasti najviše pozivaju na njega, tad ga najviše brane, tad ga najviše čuvaju — od njega samog. I baš kao u filmu, protagonisti današnje birokratsko-bezdušne predstave ne djeluju kao ljudi koji upravljaju državom, nego kao likovi koji upravljaju sopstvenim strahovima, uvjereni da će im se stolica pod nogama zapaliti čim narod shvati da mu ne treba ni vođa, ni tutori, ni zaštitnici.
No kada smo već kod stolica, sjetite se “sreće babine” i pošalice sa mogućim trajnim posljedicma. Ta “babina uzdanica” je u Skupštini ljude koji su upražnjavajući svoja građanska, ustavna, ljudska i sva druga prava zagarantovana po svim međunarodnim konvencijama i ugovorima nazvala – nekakvi građanisti.
Ovo “građanisti” je trebalo, makar u glavi poslanice PES-a, da bude neki pežorativ, neka umanjenica i pogrdnica, kojom bi unizila te ljude koji su na miran način izrazili svoju volju, a koje danas procesuira vlast njenog PES-a.
A to je, izgleda, najveći grijeh u ovoj zemlji: pomisliti da građanin vrijedi nešto više od statistike u nečijoj službenoj zabilješci.
A, ovoga puta su zabilježili njih trideset pet. Kao Leonidinih 300 besmrtnih koji su se suprotstavili stotinama puta jačoj sili u Termopilima. Samo je razlika što su Spartanci (ti elitni Srbi) bili naoružani a mi nismo - a oni jesu. I biber sprejom, i štitovima, i masom i velikom željom da pokažu moć. Pokazali su je na, većinom, ljudima u sedmoj i osmoj deceniji, koji su, poput one “čete ispisnika” sa Bardanjolta stali u prve redove. Onako kako je crnogorski i kako je imanentno samo ljudima čiji je gen nastajao u generacijama nesloma i prezira prema okupatoru, izdajnicima i kukavicama, a koji su život nesebično davali za ma koji pedalj slobodnog krša na koji će śutra neko dijete moći nogom stati i uskliknuti: Ovo je moje, ovo je moja Crna Gora!
I, na njih su ti “hrabri” ljudi u uniformama i pod punom ratnom opremom udarili. “Hrabro” i “junački” kako samo oni znaju i umiju. I, da bi se osigurali da im ponovo neđe bezbjednost ne bude ugrožena od nekog crnogorskog đeda riješili su da ih procesuiraju. Što je sigurno – sigurno je. Da se ne ponovi i da je za nauk svima koji bude htjeli da podignu glas protiv domaćeg okupatora.
Zato, ako već hoće da sve rade “u ime naroda”, onda je red da im konačno kažemo — taj narod nismo mi koji ćutimo, već mi koji stojimo. Mi koji znamo da je Ustav jači od štita, da je savjest tvrđa od pancira i da se pravda ne može zastrašiti sirenama i uniformama. Ne tražimo mi mnogo: samo da se zakon primjenjuje na sve, da moć ne bude iznad morala, da se istina ne piše u kabinetima nego u sudnicama.
Možda upravo tu leži stvarni strah onih koji se kriju iza kordona — ne da ćemo ih fizički izazvati, nego da ćemo ih politički, pravno i moralno ogoliti. Da će skinuti šlem, a ispod njega neće biti nikakve hrabrosti, samo praznina. A protiv praznine se ne ide pesnicom, nego glasom, perom, upornošću i javnim dostojanstvom. To je jedina borba koju režimi nikada nijesu dobili.
Zato je vrijeme da prestanemo da čekamo da nas neko drugi povede.Vrijeme je da sami stanemo na mjesto gdje se brani ideja Crne Gore kao pravne države, a ne kao privatne tvrđave.
Jer kad građanin progovori, kad odbije da se povinuje nepravdi, kad se ne uplaši sile, tada se ruše sve laži izgovorene “u ime naroda”. A tad se, napokon, vidi ko je narod — i ko je samo bio maskiran u njegovo ime.
To je naša dužnost, naša odgovornost, naš način borbe: ne odmazda, već nepokornost nepravdi. Ne nasilje, već zakonski prkos. Ne strah, već čojstvo.
Sve ostalo — neka ostane njima, u amanet njihovim kukavičjim arhivima.
A, možete i da ne kažete ništa, kao što ništa neće reći niko od zvaničnika na Vučićevu izjavu da su Crnogorci jadni. Valjda se nema vremena za te trivijalnosti, ne stiže se od državničkih obaveza hoće li se pileći bataci pržiti pod prozore prve dame ili kako se zove neki novi most u Pljevljima.
Možete pristati i da vam Beograd bude glavni grad, kako iz “punanijeh” usta reče Milan Knežević, i da poput one genijalne scene iz fiima “Slučajevi pravde” TBOK - savijete kičmu i sačekate efekat savijanja.
A onda ćemo dočekati kraj iz filma.
Na kraju, scena jada i čemera. Bijeda u kućama, bijeda u odjeći i bijeda u glavama. Nesloboda i ropstvo koje zadišu strahom i memlom strijepnje. I dok žene žurbom sakrivaju i uvlače đecu u kuće, njih dvojica, slavodobitno, krstare među uplašenim i poniženim, i sa ponosom govore:
- Dobar neki narod.
- Trudimo se, druže načelniče!
