Otkad je "sloboda zakucala na crnogorska vrata" (a i prije toga) hapšenja javnih funkcionera postala su toliko česta da su u kolektivnoj svijesti sasvim izgubila na težini značenja.
Lišavanje slobode nekada je, za svakog Crnogorca i Crnogorku, bio čin teškog bremena za obraz i ugled. Danas je, čini se, to postalo stvar trenda. Spuž je, nakon Splendida ili Svetog Stefana, postala nova "hit destinacija" crnogorske elite.
Vremenom, društveni vid kažnjavanja hapšenjem je rapidno devalvirao. Nije isto značilo biti uhapšen za jednog Rajka Kuljaču tada, kao i za ove koji bivaju hapšeni danas.
96
Javnost je "bomba" naslovima navikavana, kolektivni moralni standardi su prilagođavani, period društvene "rehabilitacije" i ponovnog prihvatanja od strane javnosti je postajao sve kraći.
Ono što ipak najlakše upada u oči, od laika do stručne pravne javnosti, je lakoća kojom se ljudi šalju i zadržavaju u zatvoru. Čini se da je postala praksa da se politički neistomišljenici prvo hapse, pa da se tek onda kreira njihova optužnica.
Živimo u vremenu cvjetanja kriminalističkog igranog sadržaja. Zbog takvih TV serija i naše bake znaju za dokazne postupke i metode, DNK analize i pompezne tužilačke press konferencije kojima se "zore" pred novinarima, objašnjavajući kako su došli do potrebnih saznanja. Kod nas to (više) ne postoji, a kako izgledaju određeni tužioci znaju samo verzirani građani.
Čini mi se da ćemo vrlo brzo sa sjetom gledati na primjere fanatične lojalnosti svojoj državi, razumjevši što država znači i kakva je privilegija imati je
Nema dileme da je posrijedi čin političke i generalno istorijske transformacije Crne Gore. Aktuelna hapšenja su dio tog procesa. Cilj je jasan - onemogućiti i likvidirati svaki centar moći, svakog istaknutog pojedinca, svakog operativca sa osjetljivim saznanjima koji stoji na liniji odbrane sekularne, antifašističke Crne Gore.
Taj rukopis postepene, sistematske, hibridne - unutar društvene izmjene kulturno političkog DNK, stara je sovjetska metoda u kojoj se aktuelna faza naziva "demoralizacija" društva. Ratovanje bez vatrenog oružja, sa institucijama i medijima upregnutim u propagandno-društveni obračun sa svim što miriše na svojeglavu, samosvjesnu, suverenu Crnu Goru.
Komentatori i sami bivši agenti (ruski) ovakvih intervencija na druge zemlje navodili su čak i SAD kao zemlju sa već zaokruženim procesom "demoralizacije". Kao jedan od najpominjanijih primjera je "instalirana" ideja ljevice na gotovo svim važnim američkim univerzitetima.
Primijeniti na Crnu Goru takav metod je dječja igra. Već je sama propaganda donijela rezultate u vidu masovnih litija, na kojima su građani u šetnji mahom nesvjesno davali legitimitet ubicama i njihovim idejama, sve u IME CRNE GORE.
Ne dajmo se zavaravati nijednog trenutka više! Svaku zabludu preskupo smo platili! Ne dajte ni da nas i ovaj obesmišljeni ritam hapšenja bez ikakvih kriterijuma zavara - to nije put vladavine prava kojim se korača ka EU. To je put kožnih mantila, noćnih batina i "puteva u Kinšasu".
I dok rakija Zorana Lazovića "zri" zapečaćena, teško je odoljeti aluziji - SS-ovski trećerajhovski apetit prema okupiranim podrumima dobrih pića i umjetnina.
Posrijedi je rat! Rat za Crnu Goru. U ratu važe malo drugačija pravila. U ime demokratije, parazit sistem koji je zauzeo institucije uništava svaki crnogorski stub moći. Bez moći koja je na strani ove države, nema ni Crne Gore - matematika je jasna.
Kada je optuženim poslanicima u slučaju "Pokušaja državnog udara" suđeno, to je rađeno u transparentnom, živom TV prenosu. Danas, svega nekoliko godina kasnije, nakon promjene kontrole nad polugama moći, svi pravni akteri tog slučaja bivaju nemilosrdno pohapšeni, aferama kompromitovani, ili potencijalnim aferama stavljeni pod kontrolu metodom "nogom za vrat", dok se komandant Dikić smješka sa bezbjedne distance iz svoje kancelarije.
Sve je počelo "tamjanom i svetinjama".
Nedavno hapšenje bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića podsjetilo me je na naš dijalog u okviru podkasta Bure Baruta. Na pitanje da li očekuje da je moguće da bude uhapšen, odgovorio je: Da!
Čovjek, kojeg je sopstvena država u sopstvenoj kancelariji prisluškivala, i materijal dostavljala drugim državama imao je dovoljno informacija da se njima "odbrani". Nije ih zloupotrijebio. Kako reče "pojeo je dovoljno hljeba za svoje godine" i svemu što ga čeka gleda u oči kao neko ko je radio "časno i pošteno".
Čini mi se da ćemo vrlo brzo sa sjetom gledati na primjere fanatične lojalnosti svojoj državi, razumjevši što država znači i kakva je privilegija imati je. U tom površnom odnosu prema životu, javnost je u Katniću vidjela samo onaj zabavljački. Nemaju je mnogo veći i moćniji narodi.
I dok rakija Zorana Lazovića "zri" zapečaćena, teško je odoljeti aluziji koju sam događaj nudi - SS-ovski trećerajhovski apetit prema okupiranim podrumima dobrih pića i umjetnina.
U tom gestu sažet je sav besmisao ovog obračuna. Žestokog obračuna sa onima koji znaju tajne, imaju informacije, a samim tim i određenu moć. Sve to pod parolom "U ime naroda". U istražnoj tamnici više nemaju ništa. A do tada će organi "nešto već smisliti".
