Smrt Ratka Mladića neće završiti ono što je počelo njegovim životom, niti će njegovim odlaskom prestati politički i društveni život mita koji je oko njega decenijama građen; naprotiv, čini mi se da tek sada počinje mnogo važniji čin, onaj u kojem se više ne govori samo o smrti jednog čovjeka, nego o tome šta jedno društvo čini sa činjenicama koje ostaju iza njega.
Ratko Mladić umro je kao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, čovjek koji je presudama međunarodnog suda proglašen odgovornim za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, za progon, ubistva, deportacije i teror nad civilnim stanovništvom, za kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja po Sarajevu i, najteže od svega, za genocid počinjen u Srebrenici.
To nisu političke kvalifikacije, nisu interpretacije jedne strane u ratu, nisu pitanja nacionalnog osjećaja niti nečijeg subjektivnog sjećanja; iza njih stoje godine sudskih procesa, hiljade stranica dokaza, iskazi svjedoka, vojni dokumenti, naređenja, presretnuti razgovori, snimci, fotografije, masovne grobnice i tijela ljudi koji su ubijeni. Ipak, čini se da će njegova smrt za mnoge biti prilika da se upravo od tih činjenica ponovo pobjegne.
Njegova sahrana gotovo sigurno neće biti samo privatni čin oproštaja od jednog čovjeka. Nacionalisti i ekstremisti već je vide kao mogućnost za obnovu političkog mita, kao posljednju veliku pozornicu na kojoj će se od osuđenog ratnog zločinca pokušati napraviti simbol kolektivnog stradanja, nacionalnog otpora i navodne istorijske nepravde. Oko kovčega će se, vjerovatno, ponovo pokušati uspostaviti ona stara zamjena teza prema kojoj je svaka kritika zločina napad na narod, a svako insistiranje na odgovornosti napad na naciju.
80U tome i jeste najveća opasnost.
Jer Mladić nije osuđen zato što je bio Srbin, niti je presuda protiv njega presuda srpskom narodu. Presuđen je zbog onoga što je činio i zbog komandne odgovornosti koju je imao u zločinima za koje je proglašen krivim. Upravo je zato važno insistirati na individualnoj odgovornosti, jer je ona suprotna konceptu kolektivne krivice. Srpski narod nije Ratko Mladić, međutim, ljudi jesu odgovorni za ono što su učinili, a društva su odgovorna za ono što nakon toga odluče pamtiti, prešutjeti ili poricati.
Tu se danas nalazi mnogo važnije pitanje od pitanja gdje će Mladić biti sahranjen, ko će govoriti na njegovom grobu i koliko će ljudi nositi zastave, cvijeće i parole.
Pitanje je: šta će Srbija i Republika Srpska učiniti sa činjenicama nakon njegove smrti?
Jer čovjek može umrijeti, ali politički mit može nastaviti živjeti.
I upravo zato njegova smrt ne bi smjela biti trenutak kolektivnog samozavaravanja, nego trenutak u kojem bi društvo konačno moglo napraviti razliku između sjećanja i glorifikacije, između poštovanja prema mrtvima i pretvaranja jednog osuđenog zločinca u nacionalni simbol. Civilizacijski odnos prema prošlosti ne podrazumijeva zaborav, niti ponižavanje vlastitog naroda; naprotiv, on počinje upravo onda kada društvo postane dovoljno snažno da kaže kako zločin koji je počinio neko ko mu pripada nije manji zato što je počinjen u njegovo ime. To je uvijek bolan trenutak za svaku zajednicu.
Mnogo je lakše prihvatiti da je zločin počinio “neko drugi” nego prihvatiti činjenicu da je zločin počinio neko ko govori našim jezikom, nosi našu uniformu, pripada našoj istoriji i kojeg je dio društva godinama nazivao herojem. Zato se i danas, kada je sudska presuda već odavno izrečena, vode bitke oko njenog značenja.
A upravo je to ono što je najporaznije: ne to što postoji neko ko negira presudu, jer će poricanja uvijek biti, nego činjenica da se značajan dio društvenog i političkog prostora Srbije i Republike Srpske još uvijek nije civilizacijski odredio prema pravosnažno utvrđenim činjenicama o ratovima devedesetih. To odgađanje suočavanja nije neutralno.
Ono proizvodi nove generacije koje o ratu uče kroz mitove, porodične legende, političke govore i selektivna sjećanja, umjesto kroz dokumente, sudske presude i ljudsku patnju svih onih koji su izgubili živote, domove i porodice. A upravo me tu vlastito pozorišno iskustvo vraća jednom neobičnom, gotovo nadrealnom susretu između književnosti i stvarnosti.
Prije mnogo godina radio sam predstavu General mrtve vojske, prema romanu Ismaila Kadarea, sa albanskim pozorištem u Skoplju. Predstava je potom izvedena i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. U isto vrijeme, dok smo na sceni govorili o jednom generalu koji se vraća na mjesto nekadašnjeg rata da pronađe i sakupi kosti svojih mrtvih vojnika, stvarni general jednog mnogo bližeg i strašnijeg rata skrivao se u istom tom Beogradu. Mladić je tada bio živ, slobodan i skriven. Možda nekoliko ulica niže od pozorišta u kojem smo igrali Kadarea.
Danas ta slučajnost djeluje gotovo kao pozorišna metafora koju tada nismo mogli do kraja razumjeti.
Kadareov roman nije samo priča o generalu koji dolazi da pronađe svoje mrtve; to je priča o čovjeku koji pokušava uspostaviti red nad prošlošću, a što dublje ulazi u zemlju i među kosti, to više shvata da mrtvi nisu završena prošlost, nego optužba živima. Kosti postaju arhiv, zemlja postaje svjedok, a vojna pobjeda gubi svaki smisao pred činjenicom ljudske smrti. Upravo zbog toga mi se danas čini da je General mrtve vojske mnogo više od književnog predloška koji sam tada režirao.
On je jedna od onih rijetkih umjetničkih priča koje s vremenom prestaju biti samo priče i počinju se ponašati kao ogledala.
Dok smo igrali tu predstavu u Beogradu, stvarni general bio je još uvijek skriven od pravde, a njegovi mrtvi već su godinama čekali da budu pronađeni, identifikovani i vraćeni porodicama. Na sceni smo govorili o kostima jedne davne vojske, a izvan scene živjela je jedna mnogo konkretnija i mnogo bliža priča mrtvih, čiji se broj, imena i mjesta smrti nisu mogli više sakriti ni od istorije ni od sudova. Zato mi se danas vraća Kadareova metafora.
General je mrtav, ali njegova “vojska mrtvih” uglavnom civila, među kojim i znatan broj žene i djece, staraca, još uvijek govori.
Tako govore Sarajevo, Srebrenica, Prijedor, Foča, Višegrad, Zvornik i brojna druga mjesta čija imena više nisu samo geografske tačke nego mjesta kolektivnog pamćenja; govore masovne grobnice, identifikovane kosti, porodice koje još uvijek traže svoje mrtve, majke koje su ostarjele čekajući da pronađu posljednji trag svojih sinova, i presude međunarodnih sudova koje su, sa svim svojim ograničenjima, ipak uspostavile dokumentovani zapis o onome što se dogodilo.
Zato je groteskno kada se danas ponovo čuje kako će “istorija jednog dana suditi”. Istorija već ima ogroman dio materijala. Sudovi su već sudili. Dokazi su već izvedeni. Presude su donesene. Mladić je osuđen na doživotni zatvor. Ono što još nije završeno jeste društveni proces prihvatanja tih činjenica.
A to je možda najteži sud.
Jer mnogo je lakše prihvatiti smrt jednog čovjeka nego prihvatiti smrt mita koji je oko njega izgrađen.
Nacija može preživjeti istinu o zločinu koji je počinio njen pripadnik; ono što teško preživljava jeste potreba da se taj zločin opravda kako bi se sačuvala slika o vlastitoj nevinosti.
Zato je civilizacijski čin ne zaboraviti Mladića, nego ga zapamtiti bez laži.
To znači prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid, da je Sarajevo godinama bilo izloženo sistematskom teroru, da su ljudi ubijani, protjerivani i zatvarani zbog svoje nacionalne i vjerske pripadnosti i da o tim činjenicama više ne može biti ozbiljnog spora koji bi poništio ono što je utvrđeno pred međunarodnim sudovima. Jer to je jedini način ako se istovremeno žele priznati i srpske žrtve, svaku pojedinačno, bez relativizacije i bez političke trgovine.
Jer dostojanstvo vlastitih mrtvih ne dobija se poricanjem tuđih. Tu se upravo razdvaja sjećanje od nacionalističkog mita. Sjećanje želi znati. Mit želi pripadati.
I zato će pravi test nakon Mladićeve smrti biti upravo odnos društva prema toj razlici.
Srbija i Republika Srpska mogu njegovu sahranu pretvoriti u posljednju veliku nacionalističku predstavu, u politički marketing oko kovčega, u obnovu mita o heroju koji je navodno branio svoj narod, pri čemu će se još jednom pokušati nacionalni identitet postaviti kao štit od činjenica. Ali mogu učiniti i nešto drugo.
Mogu početi razlikovati pripadnost od odgovornosti, narod od njegovih vojnih i političkih struktura, patriotizam od glorifikacije zločina i kolektivno dostojanstvo od potrebe da se pred vlastitim mrtvima laže o tuđim. To bi bio stvarni civilizacijski trenutak. Ne trenutak kada se mrtvom generalu podigne spomenik.
Nego trenutak kada živ čovjek više ne mora lagati da bi zaštitio mrtvog generala. Možda je upravo zato pozorište važno.
Pozorište ne može promijeniti presudu, pronaći nestale ili vratiti mrtve. Ono može, međutim, učiniti nešto što nijedan sud ne može: natjerati živog čovjeka da na nekoliko sati uđe u prostor tuđeg iskustva i da, bez zaštite kolektivnog identiteta, ostane sam pred ljudskom patnjom.
Zato sam i radio Kadarea.
I zato mi danas izgleda gotovo simbolično da je General mrtve vojske igran u Beogradu u vrijeme kada se stvarni general skrivao od pravde, možda samo nekoliko ulica dalje.
Na sceni je književni general pokušavao pronaći kosti svojih mrtvih. Izvan scene, jedan stvarni general pokušavao je sakriti vlastiti trag. Jedan je u književnosti krenuo prema mrtvima. Drugi je u stvarnosti bježao od njih. Ali mrtvi ne moraju nikoga sustizati. Dovoljno je da ostanu mrtvi.
Njihove kosti, imena i priče učinit će svoje.
Zato Mladićeva smrt nije kraj priče, nego možda posljednja prilika da se postavi ono pitanje koje je mnogo važnije od njegovog groba: hoće li zajedno s njim umrijeti i mit koji ga je pretvarao u heroja ili će ga društvo nastaviti održavati živim, prenoseći ga novim generacijama kao politički i nacionalni simbol? Jer grob može biti kraj jednog čovjeka. Ne može biti kraj odgovornosti. A mrtve vojske, pokazao nam je Kadare, nikada zapravo ne završe svoj rat onda kada umru njihovi generali.
Završavaju ga tek onda kada živi odluče da više neće ratovati sa činjenicama.
