Ponovo se potonjih dana javila priča o generalu Krstu Popoviću i njegovoj istorijskoj ulozi. Iako sam mislio da je ta priča konačno završena, s vremena na vrijeme se bespotrebno javi. Bespotrebno, jer je jednostavno nemoguće ukaljati Krstov lik i djelo, u svim fazama njegovog života. Ta se energija može potrošiti na mnogo bolje načine, a nažalost ih ima. Pogotovo jer je rasprava politička, a ne istorijska ili naučna i vazda se prelije na normativno određenje današnje crnogorske suverenističke pozicije.
Tokom političkog sazrijevanja pokušavao sam da odgonetnem Krstove političke i ideološke svjetonazore, pogotovo one tokom Drugog svjetskog rata. I oni su mi bili krajnje logični, sagledavajući njegovo ratničko, životno i svako drugo iskustvo. I ideološko određenje.
Prije svega, Krsto Popović se borio za nezavisnu Crnu Goru, tj. za poništenje onoga što je nametnuto srpskom aneksijom i bajonetima novembra mjeseca 1918. To je polazna tačka. Nezavisna Crna Gora po svaku cijenu. Međutim, Krsto nije učestvovao na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. godine kada su Italijani proglasili obnovu crnogorske nezavisnosti.
U narednim mjesecima, a pogotovo nakon ideološkog razlaza komunista tj. partizana i onih koji će prerasti u četnike, Crna Gora je zapala u teški građanski rat. Tokom tog perioda prve polovine 1942. godine gotovo da nijedan okupacioni vojnik nije stradao, a jame su punili i jedni i drugi. Komunisti su uz nespornu antiokupatorsku borbu sprovodili uporedo i komunističku revoluciju po najradikalnijim marksističkim principima. Nažalost, a i sami su priznali pogubnost tih grešaka, zbog partizanskih zločina nad klasnim (i nedužnim) neprijateljem, dobar dio naroda se priključio četnicima. Komunistički pokret u prvim mjesecima svog postojanja recimo nije pravio većih razlika između Njemačke i Amerike. I jedni i drugi su bili kapitalistički neprijatelji.
U takvim situacijama očiglednog brutalnog krvoprolića, Krsto Popović se odlučuje da formira svoju oružanu jedinicu, kako bi odbranio Katunsku nahiju sa jedne strane od komunističkih lijevih skretanja, a sa druge strane od bjelaško-četničke kame. Sasvim je razumljiva njegova sumnja u vođe tadašnjeg komunističkog pokreta, koji je dobrim dijelom sačinjavala bivša bjelaška omladina koja je dvije decenije ranije palila kuće komitskim familijama. Recimo, brat Save Kovačevića, Nikola, bio je učesnik Podgoričke skupštine, osuđen na smrt od strane zelenaša i u jednom obračunu sa njima ranjen. Nakon Drugog svjetskog rata bio je visoki državni i partijski funkcioner. Takvih primjera ima dosta. Krsto im jednostavno nije vjerovao.
Nakon odlaska malobrojnih ostataka partizanskog pokreta u Bosnu, Crna Gora je ostavljena na milost i nemilost okupatorima i četnicima koji su bili sve jači i konsolidovaniji. Krsto Popović nije želio da dozvoli četnički teror nad Crnom Gorom tj. ponavljanje bijelog terora iz 1918. Odmazda tu ne bi bila samo prema njegovim pristalicama, nego još više prema familijama izbjeglih partizana. Zbog toga je radio na tome da teritorija kojom je upravljao bude zaštićena od upada četničkih jedinica, ali isto tako da bude sigurna zona za partizanski pokret. I okupator i četnici su ovo znali.
Januara mjeseca ratne 1943. Draža Mihailović šalje pismo Baju Stanišiću. Ljut, buni se, jer kako kaže - ''izvešten sam da na teritoriji Stare Crne Gore vlada korenština u pogledu uništavanja komunista i zelenaša, a naročito na teritoriji Nikšićkog sreza''. ''Čiča'' ovime nesumnjivo izjednačava komuniste i zelenaše kao protivnike četničkog pokreta koje treba bespogovorno uništavati. Postavlja se onda pitanje, ako je Krsto bio na istoj strani kao i ''Čiča'', zašto onda ovakva retorika?
Neđe taman u ovo doba godine te davne 1943. komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda major Đorđe Lašić šalje pismo svom kolegi i komandantu četnika u centralnoj Crnoj Gori pukovniku Baju Stanišiću. U njemu ga izvještava da ga je ''Čiča'' postavio za komandanta istočkog fronta Crne Gore. Kao takav, Stanišiću nadređeni oficir, izdaje mu naređenje i molbu u kojoj navodi da treba: ''komunističke simpatizere, komuniste i njihove jatake i okorele zelenaše nemilosrdno ubijati i budite u ovome brzi da bi mogli da izvršimo druge zadatke, koji su na pragu i od kojih zavisi naš opstanak''.
Krsto je bio svjestan da se rat neće riješiti u Crnoj Gori i da će se okupator kad tad povući. Pitanje je bilo ko će urediti poslijeratno stanje. Logika je nalagala da ako četnici budu jedina vojna sila, naoružana i brojna, nakon odlaska okupatora, onda je Crnoj Gori neminovna nova 1918. Krsto to nije htio da dozvoli. Plan je bio da Crnogorci imaju svoju oružanu formaciju koja će biti spremna za rat sa bjelašima/četnicima nakon odlaska okupatora kako bi se vodio rat za nezavisnu Crnu Goru.
Četnici su to znali i nisu željeli da dopušte formiranje jedne takve jedinice. Krsto Popović je imao plan da ona ima desetak hiljada ljudi pod oružjem, ali nikad nije dozvoljeno da broji više od dvije-tri hiljade. Radoje Pajović veli da su ''četničke vođe u Crnoj Gori osjećale da im od tzv. zelenaša prijeti opasnost, pa su nastojale da preko sporazuma sa okupatorom njihov uticaj svedu na najmanju mjeru.''
Krsta Popovića je zanimala Crna Gora i samo Crna Gora. Za razliku od četničkog i ustaškog pokreta, zelenaški pokret nije bio fašistički, niti je imao idologiju genocida. Imao je ideologiju odbrane crnogorskog naroda i spašavanja crnogorskih glava, uključujući i partizanske, a na čemu je aktivno rađeno.
Blažo Đukanović je pisao Baju Stanišiću poslije odlaska prve četničke grupe na Neretvu i rekao ''teškoća kao što znaš ima najviše od ovih zelenbaća. Ali se i to pitanje mora raščistiti po svaku cijenu. Pogriješili smo što prilikom polaska u Bosnu nijesmo postavili taj uslov i uklonili ih silom oružja pa onda pošli za Bosnu, ali što nije tada učinjeno učinjet će se sada, drugog izlaza nema.''
Sa druge strane, dr Ivo Jovićević, stari zelenaš i jedan od Krstovih najbližih saradnika kaže da ''kad smo doznali da su partizani potukli četnike i Italijane to je za nas bila velika radost i te večeri su Petar Plamenac i Novica Radović dobro se ponapili vina, a ja ga uopšte ne pijem''.
Tokom cijelog trajanja rata, četnički pokret i njegove vođe su pokušavale na svaki mogući način da uguše i likvidiraju zelenaše. Kada je počeo da se nazire kraj rata, zelenaši su masovno počeli da prilaze partizanskom pokretu, a ovi prvi su po selima vršili živu agitaciju u korist NOB-a.
Jakov Jovović šalje pismo njemačkom feldkomandantu Kajperu 8. septembra 1944. u kojem kaže: ''Danas sam dobio zvaničan izvještaj da su šefovi legalizovanih komunista sa Cetinja: Krsto Popović, Dušan Vuković, Novica Radović i Petar Plamenac sa ostalom grupom svojih saradnika odbjegli u šumu. Iako se komunistički tabor brojčano a ne kvalitetno pojačao to mi ipak čini zadovoljstvo, jer sam u toku četiri godine javno i otvoreno tvrdio Vama i svima zvaničnim i nezvaničnim, da cetinjski zelenaši nijesu ništa drugo do obični komunistički agenti, prefarbani u zeleno.''
Upravo u tim momentima Krsto Popović je radio na tome da se i rukovodstvo crnogorske stranke priključi NOB-u, kao i njihova cjelokupna vojska. Pajović piše da ''Predsjedništvo Crnogorske antifašističke skupštine, na svojim sjednicama od 29. septembra i 9. oktobra, konstatovalo je, međutim, da je Krsto Popović ratni zločinac i da se sa njim i njegovim najbližim saradnicima ne mogu voditi nikakvi pregovori.'' Ratni zločinac bez znanih zločina, kako mu je i navedeno u dosijeu poslijeratne Komisije za utvrđivanje zločina. Odluku da se Krsto Popović ne primi u NOB vidim kao odluku bjelaških struja u partizanskom pokretu. Istovremeno, nije im bio problem da prigrle dojučerašnje ustaške i četničke koljače.
Naravno, sa današnje distance lako je suditi i presuđivati i donositi zaključke. Međutim, istorija ne funkcioniše tako. Pogotovo kada znamo epilog i pobjednika. Svaki čovjek kad bi znao đe bi se sapleo ne bi odio tim putem.
Ono što pak znamo je vertikala ideologije Krsta Popovića. Ona se ogleda samo u jednom – nezavisna Crna Gora i očuvanje Crnogoraca kao naroda, bez potrebe da daju svoje glave za išta drugo osim očuvanja njihove vlastite države. Krstova ideologija je i pobijedila 21. maja 2006. godine. Tada nije pobijedila ideja koju su zastupali partizani. Separatisti (tako je poslijeratna istoriografija nazivala pristalice Krsta Popovića), bili su neprijatelji upravo zbog toga, jer su se borili za nezavisnu Crnu Goru mimo Jugoslavije.
Sa druge strane, ideologija partizanskog pokreta je bila Jugoslavija, bratstvo, jedinstvo, partija, i sva ostala ikonografija koja je dolazila uz marksističko-lenjinističku priču. Kao mladoj osobi, to mi je svjetlosnu godinu daleko i odbojno. Mene zanima samo Crna Gora.
Zbog toga je nemoguće izjednačavati Krsta i recimo Ljuba Čupića. Još manje ćerati nas da biramo između njih dvojice. Nije fer prema Ljubu, budući da bi svaki put izgubio, barem što se tiče crnogorske omladine. Viđeli smo to 21. maja 2006. Naravno, partizanski pokret je veoma značajan dio crnogorske istorije i svijetli primjer samožrtve u fašizmom pokorenoj Evropi, međutim, svemu tome je mjesto u muzeju. Nezavisna Crna Gora u 21. vijeku se može braniti samo čistim crnogorstvom koje nije opterećeno bilo kakvim primjesama širih ideologija. Taj put nam je pokazan Božića 1919. Mi samo treba da ga pratimo i nećemo pogriješiti.
