Predsjednik Saveza slijepih Crne Gore Andrija Samardžić, jedan je od zapaženijih aktivista u oblasti borbe za prava osoba sa invaliditetom.
Rođen je u Kotoru, gdje je završio osnovnu i srednju muzičku školu “Vida Matjan” (instrumentalni smjer, odsjek gitara) u klasi profesora Srđana Bulatovića. Na Pravnom fakultetu je diplomirao 2012. godine, a nakon završenog pravosudnog ispita zaposlio se u Regulatornoj Agenciji za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti, gdje i danas radi.
Pored aktivnosti iz oblasti ljudskih prava, učestvovao je i na paraatletskim mitinzima, na kojima je dobijao srebrne i bronzane medalje.
U Crnoj Gori je bio jedan od prvih korisnika pasa vodiča za osobe oštećenog vida, a ideju pasa pomagača i danas aktivno promoviše u javnosti. U slobodno vrijeme čita knjige, bavi se muzikom i sportom, za koji ističe da mu je velika strast.
U javnosti nerijetko nastupa u ulozi borca za prava osoba sa invaliditetom, ali i promotera samostalnog života.
BUĐENJE
Što vam najviše nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Mladost roditelja i beskrajno povjerenje u ljude.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- To što na kraju gotovo svakog dana shvatim da imam slobodu i ne plašim se.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Ima ih dosta, vjerujem kao i kod većine ljudi. Meni je žao što nisam dobio priliku da se na vrijeme počnem baviti nekim takmičarskim sportom kao, recimo, plivanjem, koje i danas praktikujem rekreativno. Uopšteno, volim sport i uživam u sportskim aktivnostima.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Baš ne umijem da zaćutim kada je potrebno. Stidim se toga i trudim se da u ćutanju budem bolji. Ćutanje je riječ koja u crnogorskom jeziku ima više značenja i to uvijek moramo imati na umu. Ćutati, recimo, znači i osjećati.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Srdačnost, obazrivost, analitičnost i optimističnost.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi?
- „Tremolo“. Možda bi to dobro odglumio Vincent Cassel.
Kako biste nekome preko telefona u pet riječi opisali sebe?
- Miran sam kada se krećem.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Bio bih vjerovatno njoke u bolonjez toću. Mekana tekstura i puno začina. Jelo ukusno i teško. Obavezno trenuti na kauču nakon konzumacije.
Koju moć super junaka biste voljeli da imate?
- Da budem nevidljiv.
Sa kojom lličnošću, stvarnom ili izmišljenom biste se zamijenili na jedan dan?
- To bi bilo sigurno sa Feliksom Baumgartnerom za onaj dan kada je iz gornjih slojeva stratosfere skočio iz kapsule natrag na Zemlju. Zasigurno bi bilo nevjerovatno osjetiti taj trenutak kada sjedite na ivici bezdana i spremate se za istorijski skok, a oči širom planete uprte u vas.
I onda skočite, letite slobodnim padom i uši svijeta čuju vaše isprekidano disanje, a niko ne zna da li će nešto ipak poći po zlu i neće li se ipak to disanje tragično zaustaviti. Nedugo zatim, vi ste natrag na Zemlji živi i zdravi i pitanje je da li ste poslije tog iskustva isti čovjek. Ma to bi jednostavno trebalo doživjeti.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Pijem kafu sa djevojkom.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Paranoid android”, Radiohead.
Koja knjiga / predstava / film je u posljednje vrijeme na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Knjiga “Sonnenschein” od Daše Drndić. Važna je to knjiga za sve one koji se plaše fašizma koji kuca na vrata pristojnog svijeta koji je uveliko zaspao.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- London mi je neostvarena želja, mada bih volio posjetiti i Maroko…
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Električni trotinet i glomazni džipovi na ulicama pretrpane Podgorice. Dvoumim se između ova dva sredstva.
DA TI KAŽEM…
Kome sve ispričate?
- Roditeljima, djevojci, kumovima... Uostalom, već sam napisao da dosta pričam, osim ako se ne radi o meni već o nekom drugom.
Čemu se uvijek obradujete?
- Dragim ljudima i knjigama. Cijenim sitne znakove pažnje i vjerujem da je to jedna od osnova dobrog međuljudskog odnosa…
Da li za nečim žalite?
- Za Janom i Loverom. To su moji psi vodiči koji, nažalost, više nijesu među nama, a često mi nedostaje njihovo društvo. Nedostaje mi i Uran, pas vodič moje sestre.
Sve ostalo u mom životu je bilo manje ili više korektno.
Bez čega ne možete?
- Bez telefona, bežičnih slušalica i tastature, kao i čepova za uši.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Često se izvinjavam. Posljednji put je to bilo jutros. Izvinio sam se starijoj gospođi kojoj sam u žurbi na redu za kasu obalio kišobran.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da vam ispuni zlatna ribica?
- Da mi roditelji što duže budu zdravi. Da budem pisac. 100.000 eura.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Nažalost, kad nešto napokon završim, zaboravljam koliko je, zapravo, bilo teško. Ali eto, možda bi to bilo spremanje pravosudnog ispita. Zaista je bilo izcrpljujuće za mene, ali i za porodicu.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Isto kao i do sada, samo što bih se trudio da gubim manje vremena na nebitne stvari.
Kako biste voljeli da umrete?
- Starija čeljad nerijetko pripovijedaju kako je smrt u snu gospodska smrt. Vele „Samo je zaspao i nije se probudio“. Pa ja bih, eto, volio isto tako…
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Andrija Samardžić, avgust 1989 – avgust 2089.
