Mehanizmi destrukcije kojima je izložena Crna Gora nisu jedinstveni već predstavljaju model primjenjiv na veći broj država. Podrivanje demokratije i rušenje osnovne društvene kohezije uočava se u cijelom evroatlantskom prostoru. Crna Gora je zbog svoje društvene i nacionalne specifičnosti, kao i geostrateške važnosti, do sad po pravilu bila teren za testiranje hibridnog ratovanja.
Pokušaj bivšeg premijera da spriječi demontažu najmračnijeg sistema destrukcije na Balkanu pa i Crnoj Gori predstavlja već viđenu epizodu kontroverznog mandata bivšeg američkog predsjednika.
Upravo je Tramp u jeku istrage ruskog miješanja u američke izbore 2016, posebno u pogledu veza njegove kampanje sa agentima GRU, odlučio da smijeni Džejmsa Komija, šefa FBI.
Pristalice Donalda Trampa upadaju u Kapitol, 6. januara 2021.
Danima nakon, za mnoge neiznenađujuće smjene, uslijedila su kontradiktorna objašnjena koja uporišta nisu mogla da nađu u elementarnoj logici. Frapantna sličnost sa Trampom se tu, za sad, i završava. Naravno kreiranje atmosfere postistine predstavlja temu koja zavređuje poseban osvrt nekom drugom prilikom.
U američkom slučaju snaga institucija i političika odgovornost uspjeli su da izdrže i taj pokušaj destrukcije, odnosno da kroz dalju istragu spriječe namjeru da ruske službe ponove zločin protiv demokratije.
Objavljeni izvještaj (Mueller report) nedvosmisleno je potvrdio 'sistemsko i opšteprisutno uplitanje' kao i veze između ruskih službi i stratega Trampove kampanje.
Crnogorska verzija tog izvještaja zasigurno bi bila dosta bogatija. Na osnovu do sad potvrđenih sumnji jasno je da su omiljeni koalicioni partneri odlazećeg premijera kontinuirano finansirani iz Kremlja. Partijske veze sa agetnima ruskih službi tek treba da postanu jasnije.
Elementi koje javnost do sad ima, od lažnog diplomate do uhapšenog službenika, otvaraju ozbiljnu sumnju da su, poput američkog slučaja, agenti kroz direktnu komunikaciju sa bliskim okruženjem odlazećeg premijera kanalisali procese u zemlji.
Neslavni Trampov mandat okončan je patetičnom kampanjom nepriznavanja izbornih rezultata. Sve to je kuluminiralo nimalo naivnim pokušajem da se silom zaustavi demokratski proces kroz upad u Kapitol 6. januara.
Slične slike crnogorska javnost već je imala prilike da gleda. Međutim, paralele i politička agresija strukture koja upravlja Vladom ne ostavljaju prostor za pretjerani optimizam.
Pozivajući se na manjkavosti izbornog procesa u ranijim etapama, kampanja poput one koju je vodio Tramp sa ekstremnim dijelom Republikanske stranke, može da ugrozi dugoročni mir u zemlji.
Jasno je da presudnu ulogu u manevrisanju trenutne krize, kao i pripremu odgovora na ovaj scenario, treba da ponudi međunarodna zajednica jednako koliko i građani Crne Gore.
Lako je postaviti argument o podijeljenoj odgovornosti, prvih što su prizivali promjene 'pošto poto' a drugih zbog talentovane naivnosti. Politički zapad mora da kroz postojeće mehanizme, prije svega zaštite bezbjednosnog sektora, sanira štetu i obezbijedi podršku istinski prozapadnim partijama. Na građanima je da konačno na izborima kazne izdaju.
