U literaturi se može pročitati da evropska istoriografija ističe primarni značaj postojanja srednjovjekovne državne tradicije za konstituisanje savremenih naroda. Crnogorci imaju tu tradiciju u dukljanskom periodu svoje istorije, a jedan od glavnih svjedoka je upravo Pop Dukljanin. Tu je nemjerljiv doprinos Ljetopisa popa Dukljanina ukupnoj crnogorskoj kulturno istorijskoj baštini.
Ovo književno-istorijsko djelo, nastalo je u drugoj polovini 12. vijeka. Ko je autor djela, nije tačno utvrđeno, osim što se zna da je bio sveštenik Dukljanske crkve. Postoji pretpostavka da je to barski nadbiskup, Grgur.
Ljetopis popa Dukljanina naziva se još Barski rodoslov, po mjestu nastanka, i Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slovena) po istorijskom spisu koji je Dukljanin ugradio u svoje djelo. Najstariji prepis Ljetopisa popa Dukljanina napisan je na latinskom jeziku, a prvi put je objavljen 1601. godine u prijevodu na italijanskom. Mavro Orbini 1601. objavio je knjigu na italijanskom “Il regno degli Slavi”. Godine 1666. objavio ga je na latinskom Ivan Lučić u svojoj povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex.
Na hrvatskom jeziku Ljetopis popa Dukljanina prvi put je objavljen 1851, a na srpskom dvije godine kasnije (1853), u Novom Sadu. U Crnoj Gori Ljetopis popa Dukljanina je prvi put objavljen 1967.
Ljetopis je djelo sastavljeno iz nekoliko cjelina. Jedan dio čini nekoliko manjih spisa, koji su bili napisani nešto ranije na slovenskom jeziku, i koje je autor preuzeo, a drugi dio Ljetopisa nastao je na osnovu bilježenja, navodno, istinitih sjećanja starijih ljudi.
Ljetopis popa Dukljanina sadrži i spis o istoriji Gota i njihovim osvjanjima na Balkanu, žitije Sv. Konstantina, žitije Sv. Vladimira Dukljanskog i pregled istorije Duklje u vrijeme Vojislavljevića. Djelo ukupno ima 47 poglavlja. Pregled istorije dukljanske države (Dukljanskog kraljevstva) počinje od 36 poglavlja, a završava se posljednjim, 47 poglavljem.
Pop Dukljanin daje podatke o dukljanskim vladarima, političkim prilikama, o teritorijalnom opsegu i podjeli dukljanske države, društvenom životu Duklje, ratovanju sa Vizantijom, unutrašnjim političkim sukobima. U Ljetopisu popa Dukljanina postojidetaljan opis Barske bitke (1042), kojom je dukljanska država definitivno stekla nezavisnost od Vizantije. Posljednji događaj koji se pominje u Ljetopisu je iz 1142. godine.
Najpoznatiji dio Ljetopisa je žitije Sv. Vladimira, dukljanskog kneza, koga pop Dukljanin naziva kraljem. Ovo žitije je vjerovatno nastalo u 11. vijeku, a pisac je u djelo unio njegovu skraćenu verziju.
Sad u sredinama koje nijesu imale zapisana postojanja srednjovjekovne državne tradicije, u nekim slučajevima javljaju se pokušaji grabljenja tuđih tradicija. Tako se pojavljuju učestali primjeri narativa da je Duklja „prva srpska država“.
Crnogorski istoričari su bili mišljenja da se na taj način održavala klima u kojoj se njeguje naslijeđena podanička svijest, pokorena ideologijom svetosavlja. Zato i danas u Crnoj Gori ima pojedinaca koji uporno negativno reagiraju na svaku javnu potvrdu crnogorskog identiteta koji siježe u srednji vijek.
O tom prisvajanju crnogorske (dukljansko – zetske) istorije i kulture i metodama koje su korišćene za to pisao je sa primjerima Danilo Radojević u svom radu „Neki primjeri falsifikata oko dinastije Vojislavljevića”.
“Nosioci agresivnih aspiracija uzimali su kao oslonac i iracionalno jednačenje konfesijske i etničke pripadnosti. Za prisvajanje crnogorske (dukljansko-zetske) istorije i kulture korišćene su razne metode. Kao primjer možemo uzeti falsifikovanje identiteta dviju ličnosti iz vremena kralja Bodina.
Dukljanin u Kraljevstvu Slavena kaže da kralj Bodin sa braćom ,,ode u Rašku i oružjem je dobi, pa zagospodari njome. Tamo je postavio dva župana iz redova svojih dvorjanika: Vukana i Marka, koji mu se zakunu da će oni i njihovi sinovi biti naročiti privrženici njemu i njegovim sinovima ili nasljednicima". Radi se o Bodinovom osvajanju Raške, oko 1083. godine.
Srpski političar i istoričar Ljubomir Kovačević, koji je bio zadužen da radi na organizovanom širenju ideja tajnoga političkog programa Načertanija, došao je na misao da bi bilo „lakše" negirati crnogorsku državnu posebnost iz srednjega vijeka, ako bude, u „naučnoj formi", plasirana hipoteza da je raška dinastija Nemanjića „porijeklom" od dukljanske (crnogorske) dinastije Vojislavljevića. Može se pretpostaviti da je Lj. Kovačević vjerovao da mu olakšava dokazni postupak činjenica što se u literaturi koristi legenda o tome ko je otac raškoga župana Nemanje.
Zato je Kovačević pokušao dokazati da su pomenuti Bodinovi dvorjani, Vukan i Marko, sinovi Petrislava, brata Bodinova. Ovaj pokušaj ,,rod-binskog" povezivanja Vojislavljevića i Nemanjića bio je prihvatio Ferdo Šišić, koji je ocijenio da je Kovačević „zaista uverljivo pokazao, da u ovoj dvojici raških župana suvladara treba gledati sinove Petrislavljeve".
F. Šišić je uradio i grafičku predstavu, spojene genealogije pomenutih dinastija, pod naslovom: „Genealogija raške grane Vojislavića". Međutim, ta neosnovana tvrdnja Kovačevića, po kojoj bi praprađed Nemanjin bio Petrislav, brat kralja Bodina, nije prihvaćena, srpska istoriografija zadržala je raniju pretpostavku o Nemanjinom ocu.
U ovome referatu skrenuću još pažnju na tretman, u Enciklopediji Jugoslavije, posebno značajne ličnosti dukljanskog (crnogorskog) kneza Vojislava. Za prvo izdanje pomenute enciklopedije jedinicu o knezu Vojislavu, od svega 13 redaka, napisao je Sima Ćirković. On kaže da je Vojislav „travunski i zetski knez", da je njegovo vladanje teško prikazati „zbog nedostatka preciznih hronoloških podataka".
Ćirković ne pominje dva ustanka Dukljana protivu bizantijske vlasti, čiji je vođa bio Vojislav, da je zbog toga bio zarobljen i zatočen u Carigradu, već samo kaže da je bio „neko vreme zarobljenik ili talac u Carigradu". Dalje Ćirković neodređeno kaže da je Vojislav „poslije toga" uspio da „zagospodari oblastima u zaleđu vizantiskih gradova koji su pripadali Dubrovačkoj i Dračkoj temi", ali ne pominje Duklju kao centralni dio države u doba Vojislava.
Za pobjedonosne bitke Dukljana Ćirković ne zaključuje da su one donijele suverenitet prvoj crnogorskoj državi Duklji, već za kneza Vojislava, kao usput, kaže da su poznati „neki njegovi uspješni sudari sa vizantiskim odredima".
On ne pominje Tuđemilsku bitku, već kaže da je Vojislav „održavao dobre odnose sa vizantiskim carem". Kad dođe do stišavanja ratnih sukoba, razumije se da se zasnivaju novi međudržavni odnosi, međutim, netačna je njegova konstatacija da je Vojislav, nakon dobijenih bitaka, priznavao carevu „vrhovnu vlast".
U najstariji crnogorski spis Kraljevstvo Slavena zapisao je Pop Dukljanin predanja o ranom srednjem vijeku u Iliriku, koja sadrže elemente legendarnih glosa, ali i hronologiju njemu savremenije prošlosti Duklje.
Ti, usamljeni, fragmenti o dukljanskom periodu crnogorske povijesti veoma su značajni jer je pri razaranju dukljanske (zetske) države, krajem 12. stoljeća, uništena dvorska arhiva, koja je vjerovatno sadržavala dokumenta od devetog vijeka.
U Kraljevstvu Slavena postoje dijelovi čiju je dokumentarnost moguće jasno potvrditi preko stranih, grčkih i latinskih, izvora. Takav je Dukljaninov opis Tuđemilske bitke koji djelimično odgovara opisu koji je ostavio J. Skilica, kao i Kekaumen u svom Stralegikonu (nastao 1075. do 1078. g.).
U biografiji svoga đeda, cara Vasilija I, Porfirogenit daje podatak o osamostaljivanju južnoslavenskih naroda od Bizanta, u prvoj polovini 9. stoljeća, među kojima pominje Dukljane, da „zbaciše sa sebe davnašnju vlast Romeja i postadoše samoupravni i samostalni, pokoravajući se isključivo svojim arhontima".
Školovani dio crnogorskih generacija, od ustanovljenja prve osnovne škole na slobodnoj teritoriji Crne Gore, 40-ih godina 19. stoljeća, lišavane su najosnovnijih predstava o kulturnim i istorijskim činjenicama iz najstarije crnogorske (dukljanske) epohe.
To znači da su te generacije sistematski odvajane od vlastitoga narodnog bića. Kao reprezentativan primjer takvoga odnosa može poslužiti odlomak iz jednoga udžbenika koji je za potrebe te škole izradio Njegošev sekretar, izvanjac Dimitrije Milaković.
On je sastavio bukvar, kome je dao asimilatorski naslov: Srpski bukvar radi učenja mladeži crkovnomu i graždanskomu čitanju. U taj bukvar autor je unio i odjeljak pod naslovom - Istorija. U njemu je „sumirana", na deset stranica, srpska istorija, od Nemanjine pojave do kosovskog boja.
Milaković je pri sastavljanju te „lekcije" postupio u duhu srpskih ljetopisa i rodoslova, po kojima srpska istorija počinje od pojave Nemanje. U tome bukvaru, koji je bio namijenjen za crnogorske učenike, Milaković nije pomenuo nijedan detalj iz crnogorske povijesti, čak nije unio ni odlomak iz Istorije mitropolita Petra I Petrovića, iako ju je godinu dana ranije (1835) objavio u Grlici, kalendaru crnogorskom, pod naslovom Kratka istorija Crne Gore.
Taj rukopis on je našao u arhivu Crnogorske mitropolije. Može se opravdano pomisliti da Milakoviću nije odgovaralo što je Petar I u toj Kratkoj istoriji, naslanjajući se na Istoriju o Černoj Gori Vasilija Petrovića (1754), zapisao da je postojala stara crnogorska (dukljanska/zetska) država: „Pod imenom Gornje Zete sostojaše se u to vrieme i Crna Gora. One su svagda ne razdvojno imale svoe vladatelne banove, kako pređe srbskijeh carevah od Nemanića doma, tako i po presječeniju te carske familije".
Nužno je pomenuti da je sa sadržajem toga bukvara Njegoš sigurno bio upoznat i prije nego je štampan, pa da je mogao tražiti da se otklone neadekvatne činjenice ili izvrše dopune. Međutim, pošto je on bio pod uticajem „lekcija" svoga vaspitača Simeona Milutinovića Sarajlije, rukopis nije pretrpio izmjene.
Prilikom priprema novih tekstova za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije (1984), konstatovano je da jedinica o dukljanskom knezu Vojislavu, u prvome izdanju, čiji je autor Sima Ćirković, nije ni potpuna niti su činjenice valjano date. Zato je Redakcija za Crnu Goru angažovala Pavla Mijovića da napiše novu natuknicu.
Kad je S. Ćirković saznao da je drugi saradnik angažovan da bude autor jedinice o knezu Vojislavu, tražio je od Redakcije kopiju Mijovićevog teksta. U pismu Igoru Gostlu, pomoćniku glavnog urednika Enciklopedije Jugoslavije, protestvovao je što njemu nije dato da opet napiše pomenutu jedinicu i za drugo izdanje, pa kaže da je to „smišljen potez da se ovaj srpski (sic!) vladar 11. veka izuzme iz nadležnosti autora iz Srbije i Redakcije za Srbiju". Za tekst P. Mijovića ocijenio je da je to „školski primjer diletantizma, a uz to je i tendenciozan".
Pismo Igoru Gostlu završio je Ćirković napomenom da, kao saradnik, nije „izazvao nijedan incident". Nakon toga uputio je i protestno pismo Redakciji Enciklopedije Jugoslavije za Srbiju, u kome je proširio negiranje valjanosti teksta P. Mijovića.
Za Ljetopis Popa Dukljanina Ćirković je naglasio da su njegova kazivanja ,,u svojoj ukupnoj konstrukciji fantastična", odbačajući ga na taj način kao istorijski izvor. Komentarisao je i naziv dinastije Vojislavljevića, da je korišćen u srpskim udžbenicima u 19. vijeku, kad je istorija izlagana po dinastijama, a da je 1937. godine Savić Marković Štedimlija obilježio 900-godišnjicu „crnogorskog kraljevstva", te da je Vojislava nazvao „osnivačem prve cmogorske dinastije".
Ćirković je povjerovao da će, preko pomena S. Markovića Štedimlije, koji je bio obilježen kao „separatista", biti ubjedljiviji u negiranju istoriografskog pristupa P. Mijovića o crnogorskim (dukljansko-zetskim) vladarima kao dinastiji Vojislavljevića.” – navodi su Danila Radojevića kojima je ilustrovao prisvajanja crnogorske (dukljansko – zetske) istorije i kulture.
